Braćo i sestre,
Isus je obećao da će ostati s nama do svršetka svijeta. I to je svoje obećanje održao na više načina. On je s nama u svojoj Riječi koja vodi k Nebeskomu Ocu, koja je živa i sveta svakomu tko se u Gospodina pouzdaje. On je osobito prisutan u sakramentu svoga Tijela i Krvi, u znakovima kruha i vina koji snagom Duha Svetoga postaju najuzvišenija Božja prisutnost u svijetu. Današnja svetkovina je slavlje radosti zbog Božje prisutnosti. Po tome sakramentu Bog nam se iznova očituje i ostaje s nama. Utjelovljenje Božje Riječi ulazi izravno u naše živote. Smijemo blagovati tu prisutnost, ona postaje dijelom naših tijela i naših života. Euharistija je sakrament koji nas hrani, u nama održava božanski život, koji je zapravo naš istinski život, jer je vječan. Bez te hrane, bez te snage lako se vežemo uz privide života, uz ono što nas u konačnici, uvijek razočarava. Taj nam sakrament omogućuje vidjeti onoga koga su vidjeli apostoli. Ali baš kao što niti Isusa iz Nazareta nisu svi gledali kao spasitelja, kao Božjega Sina, svjesni smo da niti naša vjera ne dovodi sve ljude do iste vjere I u tome je poteškoća prihvaćanja privida. Za onoga tko se zaustavlja na površnosti i prividu, taj sakrament nije dokaz, budući da nije dostatno to što vide ljudske oči, bez nutarnje povezanosti, bez očiju vjere. Upravo je tako, braćo i sestre, s ljubavlju. Prisutna ljubav je takva da ju osjećamo, ali ju svi ne prepoznaju. Ljubav je teško izreći, teško ju je staviti pred druge da ju prihvate, no znamo kada smo voljeni i znamo kada je ljubav prisutna i po nama u tuđim životima i po životima drugih u našim životnim prilikama. Za nas vjernike koji se dopuštamo zahvatiti Božjom ljubavlju, taj je sakrament najveći među znakovima jer nas združuje, jer nas uvodi, u zajedništvo s Isusom. Svakim se slavljem i primanjem Euharistije preobražavamo, pročišćujemo svoje živote i udaljavamo od grijeha, jer nam se daje predokus Nebeskoga kraljevstva, jer ovdje na zemlji shvaćamo što je zapravo punina našeg života. U prvome dijelu današnjeg Evanđelja slušali smo o pripremanju mjesta na kojemu je Isus blagovao pashalnu večeru. Onaj odlučujući trenutak koji kao kršćani zovemo posljednjom večerom. Čini se da su to tek redovite upute o izboru i o pripremanju prostora za blagovanje. To i nama danas u redovitosti naših susreta, osobito u redovitosti nedjeljnih slavlja, mora biti jasan znak da se ta slavlja trebaju pozorno pripremati i da postoji važnost brige za prostor slavlja. No, još je važnije vidjeti taj uvod kao naznaku širega okvira, stavova koji snažnije naglašavaju ljepotu i vrijednost Božjega dara Euharistije. Sjetimo se da je posljednja večera uokvirena izdajom jednog od Isusovih učenika i, s druge strane nakon te večere, Petrovim nijekanjem da je Isusov, Petrovim nijekanjem da ga poznaje. U tome svijetlu lakše vidimo dragocjenost Isusove ljubavi. Euharistija je prije svega dar, dar bez ikakvog uvjeta, kao odgovor na neshvatljive ljudske postupke koji se odriču ljubavi. Braćo i sestre, kao što pokazuje Evanđelje, Isus pred sobom nema scenarij po kojemu će se odvijati trenuci njegova života obilježeni trpljenjem. On predaje sebe svjesno i slobodno! Iz ljubavi! I kad zavirimo u naše živote vidjet ćemo da je ljubav takva da se svjesno i slobodno darujemo za dobro drugih. Isus nije uhićen zahvaljujući poglavito uspješnosti ljudi na planu, nego On izabire staviti novi kvasac u novi kruh života čovječanstva. Krist je pšenično zrno bačeno u utrobu zemlje, ali i kvasac koji ima snagu prožeti cijelu ljudsku povijest. No Isusova nas gesta upozorava da se to nikada ne događa bez žrtve. Bio je to dan kada je prolijevana krv janjaca za hramski obred. Čuli smo da je bio dan, prvi dan, beskvasnih kruhova, dio židovskog blagdana, dio jednoga obreda kojemu je Isus ispunjenje. Ljudska povijest obilježena je žrtvom i ljudskim nastojanjem da se poveže s vječnošću, da bude slobodan, da bude u zajedništvu s Bogom. Ljudska se povijest ne može razumjeti samo na jednome stupnju. I slika blagovališta na katu može nam biti poticaj da se u svojima životima izdignemo, da u krvi i patnji zemlje, ne zaboravimo i ne previdimo nebo. Na pogled u kojemu se Bog daje čovjeku da bismo živjeli u radosti. Taj novi pristup obilježen je krštenjem koji simbolizira čovjek koji nosi krčag vode, jer krštenje svoj vrhunac ima upravo u slavlju Euharistije. Čovjek koji je kršten, čovjek koji nosi kršćansko ime, Kristovo ime, u kojemu sveta misa nije važna, čovjek koji se odriče toga dara, ostaje na zemlji, ne stupa u zajedništvo Isusova blagovališta gdje Isus daruje i snagu za novi pogled, za novi hod i za novi život uskrsnuća. A novi život, koji može u nama rasti, opisan je četirima gestama kojima Isus ustanovljuje novi savez u svome Tijelu i u svojoj Krvi. Četiri glagola, on uze kruh, blagoslovi, razlomi i dade. Četiri riječi u koje stane svaki naš život. Jedini kršćanski istinski način uzimanja jest onaj koji uključuje blagoslov. Ako blagoslivljam ono što uzimam, ako sam ponizan pred stvarnošću koja je preda mnom, tada se ne ponašam kao vlasnik! Prepoznajem Boga kao izvor svega stvorenoga, kao izvor svakoga dara, kao počela svega što je u mojim rukama. Bog se dopušta dodirnuti! Daje nam se kao čisti dar! Ako sam taj dar od njega primio, mogu taj dar dijeliti drugima, mogu ga lomiti, mogu ga dati. Ta četiri Euharistijska glagola otkrivaju otajstvo života u njegovoj konačnoj istini. Slobodno ta četiri stupnja primijenimo na bilo koje područje našega života. Oni su primjenjivi na razini međuljudskih odnosa. U ljubavi i u prijateljstvima. Na razini odgoja i obrazovanja. Na razini gospodarskih procesa i na razini političkoga upravljanja. Djelovati sa zahvalnošću prema daru. Uzeti sa sviješću da čovjek nije gospodar stvorenoga svijeta. Da mu u konačnici ništa ne pripada i da s ove zemlje ništa ponijeti neće, a da u svemu, ipak, može susresti ljubav, zato je stvoren i radi toga živi! Blagoslivljati može samo čovjek koji prepoznaje dar, spoznajući da je i sam dar za druge. A takav pristup ne trpi sebičnost nego lomljenje, razmišljanje i ponašanje koje će misliti na druge i raspodijeliti, ponajprije, radost i dobra za svoje bližnje. I, konačno, Euharistija nas uči da nas Bog poziva na uzimanje Njegova dara. Od Boga možemo uzeti, a ljudima davati! Euharistija i kršćanski život doživljavaju svoju najveću pokvarenost kada se to izokrene, kada čovjek uzima od ljudi da bi dao Bogu, kada pokušava na neki način podmititi Boga, pokazati se pobožnim i svetim svojim zaslugama. Braćo i sestre, želimo živjeti tako da prepoznamo dar, da ga od Boga prihvatimo i da ga nosimo drugima. To je otajstvo Euharistije. A Euharistija nas uči da u blagovalište ulazimo sa sumnjama, nesigurnostima, da ulazimo u crkve i sa svojim grijesima, a da nam Bog daruje milost, snagu i svetost. Iz crkve izlazimo kao preobraženi ljudi ako smo prihvatili taj dar. Ako ne prihvatimo taj Božji put, ne treba se čuditi što će se noć, kao i ljudi, činiti privlačnom, ili, pak, strah biti prejak kada trebamo reći da smo Isusovi poput Petra, da bez njega i bez Euharistije kao kršćani ne možemo živjeti. Četiri spomenute Isusove geste odnose se, primijetimo i to, na kruh, ne na zrnje, jer kruh je skupljeno zrnje pretvoreno u brašno i u tijesto, pečeno zrnje za novi okus! A u kruhu se nalazi sav ljuski rad, znoj i muka, ali ljudi i ljudi su u njemu, ljudi za koje je pripremano polje i zrnje i kruh! Kruh je znak onoga što želimo da nikada ne nedostaje u obiteljima i našim bližnjima. Kruh sažima smisao našega rada i naše ljubavi. Zato svima kojima je možda čudno da prolazimo u procesiji noseći komadić kruha treba biti jasno da nosimo život i da nosimo ljubav. U komadiću. U onome što je maleno i ponizno i da kao kršćani nikada ne budemo oholi i nezahvalni. Tako Krist uzimajući kruh ne sabire u svoju žrtvu samo stvoreni svijet nego i ljudsku kulturu. Taj je kruh Njegovo tijelo, središte naviještene radosne vijesti, susretište za tužne i očajne, ali i lomljeno tijelo za svaku ljudsku potrebu. Tijelo je to koje je ozdravljalo bolesne, gluhe, nijeme i slijepe. Tijelo novih nada i ohrabrenja. Tijelo koje svakomu govori, svakomu od nas, gdje je radost našega života. U Euharistiji je živ i znak vina, kao prinos novoga saveza, da više narod ne treba biti škropljen krvlju životinja, nego je Bog darovao svoga Sina, jednom za svagda, sklopio savez koji ne može razvrgnuti nikakav ljudski postupak, naša zloća ili naš grijeh. Život, upravo gledano kroz prizmu krvi, pripada Bogu! Kruh i vino znakovi su slobode dara i saveza s vječnošću. Braćo i sestre, ovdje smo u Nacionalnome svetištu svetoga Josipa. Upravo nam sveti Josip na jasan način pokazuje kako se u njemu ostvaruju četiri Kristove euharistijske geste. Bog mu je rekao "ne boj se uzeti k sebi Mariju, ne boj se uzeti." On je u svome srcu nosio blagoslov premda se u sebi slamao i pitao se da bi konačno svoj život, dijelove svoga života ugradio u dar, da se cijelim životom dao svetoj obitelji štiteći ju, pazeći na nju, ljubeći ju do mjere šutnje koja se klanja Otajstvu. Njegova je šutnja ogledalo naše euharistijske pobožnosti jer je njegov govor darom takav da ga riječi ne mogu obuhvatiti. On je onaj klanjatelj koji se klanjao u duhu i u istini. I poput Marije i on je postao hramom Duha Svetoga u kojemu se dogodila preobrazba za novi život. Tako ćemo i danas prolaziti gradom Karlovcem. Odavde, od dara svetoga Josipa do dara triju mudraca na Baniji, do crkve koja ponovno govori o daru. I svaka crkva, u koju ćemo ući, upravo će govoriti o nebeskome daru kojega je čovjek pihvatio da bi ga darovao drugima. I Srce Isusovo koje govori o Kristovoj ljubavi koja se daje. I Presveto Trojstvo koje živi od ljubavi da bismo mi shvatili da smo dio tog istog Otajstva. Dragi vjernici u Bogočovjeku Isusu zapečaćen je savez koji ničim ne može biti razvrgnut! I to nas raduje ma koliko bili grješni, koliko bili zločesti, Bog ne dopušta da taj savez ikada bude raskinut! Čovjek taj savez može odbaciti iz svoga života i ići svojim putem poput Jude, ili se poput Petra u svome lutanju vratiti k Isusu da bi snažnije odgovorio na jedno jedino Isusovo pitanje. "Petre, ljubiš li me?" Ovdje smo došli, u ovoj toplini, reći Isusu upravo to! "Isuse, Ti sve znaš, Ti znaš da Te volim i onda kada smo nesposobni to izreći i onda kada u svojim lutanjima izgleda da te napuštamo. Oprosti nam! Ti sve znaš! Ti znaš da Te volim!" I mi ovdje u crkvi i na ulicama Karlovca govorimo upravo tu rečenicu "Gospodine, Ti znaš da te volimo!" I onda kada je u crkvi toplo, kada se znojimo od molitve i klanjanja, dobro znamo da niti u Karlovcu neće nedostajati topline i da u srcu ovoga grada neće biti životne zebnje!
Amen!
