Želimo Vas obavijestiti da je Konferencija hrvatskih biskupa, prigodom svoga plenarnog zasjedanja u Zagrebu, dana 30. travnja 1987. godine, odlučila proglasiti Vašu crkvu Sv. Josipa nacionalnim svetištem Sv. Josipa.
Naši biskupi smatraju da je Sv. Josip i danas izvanredno prikladan uzor i snažan pomoćnik suvremenim Kristovim vjernicima, jednako kao što je bio u prošlim vjekovima. Neka lik Božjeg vjernog sluge Josipa iz Nazareta, čuvara Svete Obitelji, bude i ubuduće stalno živ pred dušama hrvatskih katolika kao naš uzor, nadahnuće i pomoćnik; neka on bude nebeski zaštitnik cijele crkve u našoj Domovini.(Dekret proglašenja Nacionalnog svetišta Sv. Josipa, BKJ, broj: 182/BK-1987, od 1. lipnja 1987.)
1. Riječi su ovo Dekreta kojim je tadašnja biskupska konferencija, u gradu Karlovcu, proglasila Nacionalno svetište Sv. Josipa, a nedugo zatim odobren je i Statut Svetišta u kojem stoji: Svrha svetišta je promicanje čašćenja Sv. Josipa kao djevičanskog oca Isusa Krista, Zaručnika Blažene Djevice Marije i zaštitnika Hrvatskog naroda. (Članak 1., Statuta Nacionalnog svetišta Sv. Josipa)
Potaknuti upravo ovom svrhom, došavši na ovo mjesto kao hodočasnici možemo danas uskliknuti: Dođosmo mu se pokloniti (Mt 2, 2); možemo klicati istim onim riječima kojima su i trojica Mudraca s Istoka, trojica Kraljeva, tragali za novorođenim Isusom; jer danas se ovim susretom zahvaljivanja – ovom Euharistijom – ponajprije klanjamo trojedinom Bogu; klanjamo mu se u Nacionalnom svetištu Sv. Josipa, podno drevne župne crkve Blažene Djevice Marije Snježne, koja s dubovačkog brežuljka bdije nad njim.
2. Dođosmo se pokloniti Isusu, živo prisutnome u Božjoj riječi i kruhu koji ćemo danas lomiti; no dođosmo dostojno častiti i Sv. Josipa o kojemu je s ovoga mjesta zacijelo već jako puno rečeno. Vjerujem da su ga mnogi uvaženi propovjednici do sada promatrali kroz razne vidove i na razne ga načine pokušavali približiti svakome od nas, ne samo kako bi nam osvijetlili njegov lik i ulogu u povijesti spasenja ljudskoga roda, već da bi i mi mogli nasljedovati od njegova primjera. No danas bih se, u ovom Svetištu i u ovom gradu, koji se tijekom XX. stoljeća profilirao i kao industrijsko središte, zadržao na razmišljanju o kršćanskoj dimenziji rada koju utjelovljuje upravo Sv. Josip.
Valja nam se, stoga, u ovom trenutku još jednom vratiti u XX. stoljeće i prisjetiti se zacijelo središnjeg događaja Crkve koji se u njemu zbio – Drugog vatikanskog sabora, koji je Sv. papa Ivan XXIII. stavio upravo pod zaštitu Sv. Josipa. U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu „Gaudium et spes“ – „Radost i nada“, razmišljajući upravo o ovoj ljudskoj kategoriji, Sabor kaže: Crkva, čuvarica blâga Božje riječi, iz kojega crpi načela religioznog i moralnog reda, premda nema uvijek spreman odgovor na svako pitanje, ipak želi svjetlo objave povezati sa stručnim znanjem sviju, kako bi se osvijetlio put kojim je čovječanstvo upravo krenulo.
Za vjernike je sigurno da pojedinačna i kolektivna ljudska djelatnost, odnosno taj divovski napor kojim se ljudi tijekom vjekova trude poboljšati uvijete svojega života, promatran sâm u sebi, odgovara Božjem naumu. Jer čovjek, stvoren na sliku Božju, primio je nalog da svijetom upravlja u pravednosti i svetosti, podvrgavajući si zemlju sa svime što ona sadržava, te da priznajući Boga kao stvoritelja svega, k njemu usmjeruje samoga sebe i sveukupnu stvarnost, da time što su sve stvari podvrgnute čovjeku, Božje ime bude divno po svoj zemlji.
To također vrijedi i za najobičnije svakodnevne poslove. Muževi i žene koji, pribavljajući za sebe i svoju obitelj sredstva potrebna za život, tako obavljaju svoju djelatnost da prikladno služe društvu, te s pravom mogu vjerovati da svojim radom razvijaju Stvoriteljevo djelo, da služe dobrobiti svoje braće, te da s osobnom radinošću pridonose ispunjenju Božjeg nauma u povijesti.(GS 33-34)
3. Razmišljajući o kršćanskom vrednovanju rada, unutar puno šireg Božjeg plana za Crkvu kao novozavjetni ili novoizabrani Božji narod, citirani nas dokument vraća na početke Svetog pisma. U njemu iščitavamo retke Knjige postanka koje smo čuli u današnjem prvom čitanju (Post 1, 26 – 2, 3): čovjeku, kao najizvrsnijem djelu Božjeg stvarateljskog čina, povjerena je briga da svijetom upravlja u pravednosti i svetosti. Štoviše, i sam se sveti Pisac divi milini Božjeg stvaranja pa sam zaključuje: I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. (Post 1, 31).
Ipak, znamo da ta idila nije dugo trajala. Čovjek je zbog svojeg neposluha prema Bogu ubrzo bio kažnjen, što je rezultiralo posljedicom koju, sve do današnjeg dana, svatko od nas osjeti na svojim leđima: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti. (Post 3, 17-19).
Međutim, iako ga je kaznio i znatno mu otežao egzistenciju na nekad pitomoj i podložnoj zemlji, Bog nikada nije digao ruke od čovjeka, niti je umanjio vrijednost ljudskoga rada. O tome svjedoči upravo Sv. Josip, čovjek kao svaki drugi, radnik kao mnogi prije njega i poslije njega. I što može od života očekivati takav pojedinac iz nekog malog zaselka kao što je bio Nazaret? Rad i samo rad – dan za danom – uvijek ista patnja. I na svršetku dnevnog rada, siromaštvo i tijesno skrovište u kojemu se prikuplja nova snaga da bi se izjutra opet započelo s poslovima.
Potom, o vrijednosti ljudskoga rada danas svjedoči i čitava povijest ljudskog spasenja koju je pisac poslanice Hebrejima sažeo u jednu rečenicu: Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima po prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu. Njega postavi baštinikom svega; Njega po kome sazda svjetove. (Heb 1, 1-2). No, tu povijest ljudskog spasenja jednako tako vrijedno možemo pratiti i kroz Isusovo rodoslovlje koje Sv. Matej apostol i evanđelist završava rečenicom: Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist. (Mt 1, 16).
4. U toj suhoj, gotovo protokolarnoj rečenici, ipak je sadržano ono najvažnije što predaja kaže o Josipu iz Nazareta. On je sin Davidov – kako ga naziva Anđeo; u njegovim je žilama kolala krv kralja Davida, iz čijeg je roda imao poteći i Mesija.
Poslije Marije, on sam će biti najbliži tome Mesiji. Pred zakonom će biti njegov pravni iako ne i naravni otac. Prema Evanđelju, Josip je bio pravedan muž, čovjek dobra srca, primjernog pouzdanja u Boga, čovjek vjere i poslušnosti; vjeran i onda kad je poslušnost tražila od njega velike žrtve; zaručnik i muž čista srca, koji s poštovanjem živi s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji.
Nadalje, Sv. Josipa nazivaju šutljivim svecem, jer Evanđelja ne prenose niti jednu jedinu riječ koju bi on izgovorio. Stoga sa sigurnošću možemo reći da je o njemu izrečeno i napisano puno više riječi, nego li ih je on sam izgovorio za svoga života. A ipak, uloga koju mu je Bog povjerio u zemaljskom životu njegova Sina i u djelu ljudskog spasenja, iznimno je važna i odgovorna. Zato se za Sv. Josipa može reći da je zasigurno upoznao vrednotu šutnje i da nije bio čovjek velikih riječi, čovjek govora, nego čovjek djela, čovjek rada.
5. Tako Sv. Matej u današnjem odlomku Evanđelja, opisujući Isusov posjet Nazaretu, na posredan način, progovara o Josipovom zanimanju: Nije li ovo drvodjeljin sin? (Mt 13, 55); dok će Sv. Marko, opisujući isti događaj, zabilježiti malovjernost Isusovih sumještana kroz njihovo pitanje: Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin? (Mk 6, 3).
Stoga, nije teško zaključiti da Sv. Josip nije prenio Isus samo tehničko znanje koje drvodjelja mora posjedovati, već i duboko ukorijenjen smisao i potrebu za radom. Baveći se obiteljskim zanatom i radeći u istoj radionici, Sv. Josip i Isus kao da ponovno uspostavljaju onu vezu koja je između Boga i čovjeka bila narušena još od vremena stvaranja; kao da rad, koji i dalje zahtjeva znoj lica, biva lakši, budući da ga Isus blagoslivlje i sam radeći kao drvodjelja. Zato možemo s punom odgovornošću ustvrditi da Bog itekako vrednuje svaki pošteni ljudski rad, te da svakom radniku daje zasluženo dostojanstvo, premda to isto vrednovanje i dostojanstvo drugi čovjek, najčešće poslodavac, u najvećem broju slučajeva niječe svome radniku. I premda je spomen Sv. Josipa radnika relativno novijeg datuma (uveo ga je papa Pio XII., 1955 godine), vidimo da je Bog odavna vrednovao ljudski rad i darovao dostojanstvo svakom radniku, dok Sv. Josip postaje uzorom i primjerom za nasljedovanje za radnike i sve ljude skromnih životnih prilika (usp. Lav XIII., Quamquam pluries). Sve se to događa puno prije nego su se pojedinci sjetili sami zatražiti to dostojanstvo i vrednovanje vlastitoga rada.
6. Time se očituje još jedna osobina koju je posjedovao Sv. Josip, a to je uzorna briga i ljubav prema Isusu. Sv. Josip – za kojega znamo da se s puno mara i ljubavi brinuo za Isusa dok je bio dijete; da ga je pred herodijanskom opasnošću sklonio u Egipat; da je skrbio za njega kao dječačića; da ga je tražio po Jeruzalemu – sasvim je sigurno imao presudan utjecaj na kasniji Isusov život – ne samo na općem planu ljudskog spasenja – nego napose na njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegovu sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.
Takav Josip uzor je i poticaj i nama ovdje i danas da i sami naučimo cijeniti one karakteristike koje je on posjedovao, te da ih pokušamo prenijeti u vlastiti život. Uz sve njegove karakteristike zbog kojeg ga štujemo kao zaručnika Blažene Djevice Marije i Isusova poočima; zaštitnika svete Crkve; zaštitnika umirućih i zaštitnika obitelji; napose zaštitnika našega hrvatskoga naroda, danas smo naučili cijeniti njegovu šutnju, da ne budemo tek ljudi govora, ljudi jeftinih riječi, nego da i mi budemo ljudi djela, ljudi rada.
7. Dok s ovoga mjesta ponavljamo stihove dobro nam poznate pjesme: Josipe, o oče sveti sve nas redom daj posveti; svako srce nek' ti kliče Josipe, o zaštitniče!, dao Bog da i mi, imajući Sv. Josipa kao uzor pozitivnih ljudskih osobina, te kao nebeskog sumolitelja i zagovornika, sretno prispijemo k punoj sreći u zagrljaju nebeskoga Oca u vječnosti. Amen!
