Homilije

Devetnaesta srijeda velike pobožnosti svetom Josipu, 5.6.2015. – homilija mons. Stanko Jerčić

"Anđeo! Kažeš! Ma baš anđeo"! Pa evo od tolikih milijuna žena, od tolikih tisuća i tisuća žena u Izraelu, baš tebe našao anđeo u ovoj zabiti "Bogu iza leđa". Evo tako, simpatični drvodjelja Josip, u kadru, na početku u jednom od onih dobrih filmova onog niza biblijskih igranih filmova blizu Isusu, govori Mariji, zapravo više se sam koprca, muči, u tom jednom monologu, kad mu je ona priopćila da ju je pohodio anđeo.

"Anđeo! Kažeš! Ma baš anđeo"! Pa evo od tolikih milijuna žena, od tolikih tisuća i tisuća žena u Izraelu, baš tebe našao anđeo u ovoj zabiti "Bogu iza leđa". Evo tako, simpatični drvodjelja Josip, u kadru, na početku u jednom od onih dobrih filmova onog niza biblijskih igranih filmova blizu Isusu, govori Mariji, zapravo više se sam koprca, muči, u tom jednom monologu, kad mu je ona priopćila da ju je pohodio anđeo. I kako povjerovati u nevjerojatno? Ili, još gore, pomisliti da mu laže, da mu se iznevjerila. Stavimo se malo u kožu Josipovu. A onda je i njemu Bog poslao anđela ili na neki drugi način dao mu objašnjenje "Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju ženu svoju, što je u njoj začeto doista je od Duha Svetoga." Kao da mu govori "doista je onako kako ti je rekla,  nevjerojatno jest, ja te razumijem, ali, ti si vjerni Božji sluga, ne boj se Josipe". I Marija je bila zbunjena. I njoj je rekao Gabrijel "ne boj se Marijo, našla si milost u Boga". Cijelo Evanđelje odzvanja tim "ne boj se, ne bojte se". Onim pastirima na poljanama Betlehemskim "nemojte se bojati javljam vam blagovijest". Ženama iz groba praznog "ne bojte se". Isus, kada je došao k njima po noći pa su mislile da vide utvaru, hrabro, "ne bojte se, ja sam". Pa kad je ona oluja bila zašto ste posumnjali. Apostol će to sročiti u onu rečenicu "niste primili duha robovanja da se opet bojite, nego duha posinačkog u kojem kličemo Abba Oče. Evo prva pouka. Zašto kršćani uporno navješćuju Boga straha, a sve, čitavo Evanđelje, odzvanja "ne bojte se"? Zašto se straši, nerijetko, malu djecu kad izgovore riječi i ne znajući što su rekli, pa kažu, stavit će te dragi Bog u pakao? Ima li gore blasfemije – bogohuljenja od toga? Reče netko, svi smo posebni, ali ima i posebnijih! Kao što je Josip, vrlo poseban! Nema veze što nijedna njegova riječ, kako smo na početku spomenuli, nije zabilježena. Toliko je poseban da je i pobožna kršćanska tradicija napravila nerijetko od njega karikature, ili, ako se smije tako reći, oklevetala svetog Josipa pa makar s dobrim namjerama. Spomenimo barem tri te klevete. Prva, Josip starac. Zar na većini onih kvadara, onih slika i po crkvama i po kućama svetog Josipa, Josip nije jedan starac koji bi mladoj, vrlo mlađahnoj Mariji više sličio da je otac ili čak i djed, nego li muž? Otkud to? Nitko od nas nije izabrao svoje roditelje. Čak ni roditelji, vi, niste izabrali svoju djecu. A bog je jedini izabrao! Izabrao je Mariju i tako je prekrasno ukrasio da je doista najljepša među ženama. A sad bi toj Mariji stavio uz bok onoga koji će njemu biti sve, osim što nije genetski otac, nekoga starca! To je valjda, drukčije nisu znali, naraštaji pobožnih kršćana objasniti, kako to "on nje ne upozna". Umjesto da se suočimo sa Otajstvom. A otajstva ne možemo demistificirati. Kad čovjek počinje demistificirati otajstva, kad se pravi pametniji od Boga, onda, čini gluposti, i piše i govori gluposti. Josip, ja sam vrlo uvjeren, bio je al pari pravi par, a ne kao eto nije dotaknuo tu prekrasnu mladu ženu jer nije ni mogao jer je bio već senilac, starac. Ma, molim te! Gdje je tu onaj Božji, silni, neshvatljivi, manevarski prostor kojim on djeluje u životu ljudi? Ja sam, čak, uvjeren da se nisu okretali za Josipom Nazarećani, i oprosti mi Bože na tu riječ, pa govore da je neki rogonja, tko zna ko mu je, nego su čak govorili gledajući Isusa "ma gledaj ga, isti otac", da se Bog pobrinuo, čak, da i sliči na njega. Druga kleveta, Josip mutavac, što smo spomenuli na početku. Marijina je bar pokoja riječ zabilježena u Evanđeljima, razgovor sa Gabrijelom, pa onda "Sine, zašto si nam to učinio?", pa u Kani "vina nemaju." Josip, ni riječi. Jel' to znači da on nije govorio? Bog poštuje čovjeka. Itekako je pomno izabrao Josipa i njemu sasvim pristojno i strpljivo pojasnio koja je njegova uloga. A, za razliku od onog malog Crnogorca, itekako je Josip znao slušati i poslušati. To što nije zabilježilo Evanđelje nijednu njegovu riječ ništa ne znači. Nije u Evanđeljima zabilježeno da se Isus nasmijao pa onda neki kažu da se nije smijao. Ma, molim te! Tako pronicav, inteligentan, čovjek pun duha, da se nije smijao? Šta mislite kad je ono Petar poželio hodati po moru, po vodi, pa krenuo, rekao mu Isus "hajde, dođi", pa posumnjao pa se počeo topiti i zavapio "Gospodine, spasi me". A što se tada Isus nego nasmijao "pa, Petre, a šta je, šta si mislio da ideš svojom snagom po moru, po vodi, pa si posumnjao, a ja tu" i u mnogim drugim situacijama. Treća kleveta, u pogledu Josipa, da je posumnjao u Mariju. To neki od bibličara idu na tu verziju, ja je ne prihvaćam. U ovo naše vrijeme "iščašeno" Bože mi oprosti blesavo, dogodi se, ali ne događa se baš tako, da u vrijeme ne znam, zaruka, pred samo vjenčanje, pa da, da se nevjeran bude zaručniku. Možda, raspaljeni neki, uspaljeni mladoženja, pogotovo ako je već debelo trudna mu zaručnica, nekad su bile žene uglavnom trudne, sada i zaručnice, a on nenavikao kontrolirati se jer ne učimo djecu kako valja da kontroliraju svoje prohtjeve, želje i svoje požude, i onda imamo to što imamo. Ali da bi u to vrijeme Josip tako slabo poznavao Mariju da bi tako prekrasna mlada žena, ali neusporediva sa bilo kim, najljepša, nedotaknuta, dobro, nije morao i nije mogao znati da je ona od trenutka začeća, očuvana od bilo kakve ljage grijeha, pa još u to vrijeme kad je to značilo riskirati život, kamenovanje! Uostalom da tu, nemoguću, recimo, pretpostavku prihvatimo na trenutak. A istaknuto je za njega da je on bio muž pravedan. A onda ju je on po pravdi morao ju prijaviti a ne prikrivati, pa što bilo bilo ako je pravedan. Mislim da je riječ o tome da je Josip doživio iskustvo svih onih velikih od Boga pozvanih, poput Mojsija koji je rekao a ne znam govoriti, pa prorok Ezekiel, pa Matej na onoj Caravaggiovoj slici, poziv Levia, upire onaj kažiprst u sebe i kao da Isusu govori "pa di si mene našao, mene carinika." Tako i Josip, tražio je načina kako da iz toga  izađe dok mu Bog nije rekao "Josipe, prihvati, očekujem od tebe, zato sam te na neki način i oblikovao." I, od tog časa, i on je rekao kao i zaručnica mu Marija "evo službenika Gospodnjeg, neka mi bude po tvojoj riječi." Evo, to je zapravo poziv i svakome od nas. "Evo dolazim Gospodine vršiti volju tvoju!" "Evo službenice Gospodnje neka mi bude po tvojoj riječi." Tamo gdje se volja Božja vrši, stvari idu dobro. Ali mi imamo i pandan u onom šlageru "tamo hoću gdje je sve po mom." E, previše je tih koji bi da je sve po njihovom i onda bude loše. I zato, nemojmo prišivati Josipu da je bio sumnjičavac. Mi danas olako sumnjamo i ogovaramo. Evo neka nas pouči i primjer svetog Josipa. Braćo i sestre, ne ogovarajte jedni druge, jer, u ogovaranju čestom teško je stati pred onom tananom granicom između ogovaranja i klevetanja. Lako se, ako već previše govoriš o drugome i o njegovim manama to pretvori i u klevetanje. I, još nešto, pozvani smo ne misliti loše koliko je moguće, ne tek kontrolirati taj jezik koji je puno puta brži od misli pa se onda pokajemo. Lijepo je rekla mislim da je kineska poslovica "misao dok je u tebi ti si joj gospodar kao ptica u krleci, a kad je pustiš da izađe na vrata usana ona je tvoj gospodar. Svatko od nas neka se upita kad smo to zadnji put požalili što smo izrekli nešto, a bilo bi bolje da nismo. Međutim, nastojmo snagom Božjom i darovima Duha Svetoga, po primjeru i zagovoru svetoga Josipa, oplemeniti svoje srce pa ne misliti loše o drugom. Mladi bračni par – uživali su u subotama slobodnim, pa su lješkarili, pa su duže spavali, pa onako prije…, onda uz kavu jutarnju, opušteno pričali. I, ona pogleda kroz prozor i kaže "pa kako ona naša susjeda pere rublje, ona vješa prljavo rublje tamo na sušenje!" Muž je pogledao, ništa nije komentirao. Slijedeće subote se opet ponavlja, pa još jedne. A onda, dođe jedna subota, pogleda ona, "oho, izgleda da je naša susjeda ili promijenila deterdžent ili naučila prati rublje." A kaže muž "ništa ona nije naučila ni promijenila, nego sam ja jutros poranio i oprao naš prozor." Evo, brate i sestro, u milosti Gospodnjoj, operimo prozore svojih očiju pa će nam onda bližnji biti čistiji!

 

Amen!

Čitaj dalje

Župni listić 3. uskrsna nedjelja 14.4.2024.

Život je neprekidna borba dobra i zla

Emaus svećenika Karlovačkog dekanata