Homilije

Četrnaesta srijeda velike pobožnosti svetom Josipu, 22.4.2015. – homilija vlč. Dragutin Gereci

I jučer i danas, Isus nam kroz evanđelja objašnjava kako je on Kruh Života, hrana nepropadljiva za vječni život.  Još je u nama živo sjećanje na Veliki četvrtak, na događaja Posljednje večere Isusa sa svojim učenicima. Toga dana dogodilo se nešto važno za život nas ljudi, a osobito nas vjernika. Bog se u svome Sinu Isusu darovao nama ljudima i svijetu. Zato se kao vjernici okupljamo blagovati Kruh života – Isusa Krista koji ja sam potvrdio: „Ja sam kruh života - tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke“.

I jučer i danas, Isus nam kroz evanđelja objašnjava kako je on Kruh Života, hrana nepropadljiva za vječni život.  Još je u nama živo sjećanje na Veliki četvrtak, na događaja Posljednje večere Isusa sa svojim učenicima. Toga dana dogodilo se nešto važno za život nas ljudi, a osobito nas vjernika. Bog se u svome Sinu Isusu darovao nama ljudima i svijetu. Zato se kao vjernici okupljamo blagovati Kruh života – Isusa Krista koji ja sam potvrdio: „Ja sam kruh života – tko bude jeo od ovoga kruha živjet će uvijeke“. Euharistijski darovi – kruh i vino – postaju tijelo i krv Kristova, hrana kojom hranimo svoju dušu čime dobivamo duhovnu snagu, izdržljivost za svaki dan i pobjednici smo u duhovnoj borbi protiv zla i grijeha. Usprkos duhovnoj hrani, kruhu za vječni život potreban nam je i „kruh naš svagdašnji“ kako molimo u Očenašu, kruh za vremeniti život. Taj kruh, koji hrani tijelo, bio je potreban i Isusu dok je boravi među nama ljudima – kao pravi čovjek. Za Isusa i Mariju, za njihov vremeniti život, za njihov „svagdašnji kruh“ brinuo se upravo sv. Josip. Svojim zagovorom sv. Josip se brine za cijelu crkvu kao njezin zaštitnik, mi vjerujemo da se na poseban način brine za našu Domovinu i naš narod koji ga je također uzeo za svoga nebeskog zaštitnika. Imamo Mariju „najvjerniju odvjetnicu“ – „Rajsku Djevu Kraljicu Hrvata“, imamo sv. Josipa zaštitnika domovine kome smo došli na veliku devetnicu, ovdje u Nacionalno svetište sv. Josipa, pa je to prigoda da dublje razmislimo o svojoj vjeri – imajući pred očima upravo Josipov lik. Njega si uvijek, i bez straha, možemo uzeti za uzora vjere. Jer povjerovao je Bogu, postao je pred ljudima, pred zajednicom, zakonski  otac Sina Božjega. To nam potvrđuje i Sveto pismo kada Isusa, njegovi nazivaju sinom Josipovim – drvodjeljinim sinom.  Josip je vjernik koji ne polemizira niti diskutira o onome što je u vjeri spoznao. Sve čini tiho i nenametljivo, tako da je na neki način u Isusovu životu nevidljiv – a ipak Isusa u djetinjstvu vodi i odgaja. Isus je od Josipa i Marije primio jezik i kulturne zasade svoga naroda. Ušao je u ljudsko društvo, u ljudsku zajednicu, u svoj narod upravo preko svojih roditelja. Tu je Josip imao pravu i potpunu ulogu oca, i za tu ulogu bio je od Boga odabran. Kada kažemo da i mi trebamo razmisliti o svojoj vjeri – onda uz želimo naglasiti, da u upravo u Josipovu liku gledamo ono, što je za našu vjeru sada bitno. Svi smo, kao i sv. Josip,  pozvani za nešto i da u životu nešto budemo. Ali dobro je da smo nenametljivi i brižljivi kao sv. Josip. Što veći autoritet, odgovornost ili vlast netko ima u obitelji ili kojoj drugoj zajednici, to manje smije biti nametljiv. Jer takav će se čovjek pred Bogom uzvisiti i pružiti mogućnost drugima da se izraze i ostvare onako kako Bog od njih očekuje. Takav je bio sv. Josip koji se preko poniznosti i nenametljivosti uzvisio i omogućio Isusu i Mariji da učine ono što od njih Bog želi. U toj nenametljivosti Josip se ističe u vjeri i prihvaćanju Božje volje. U potpunosti prihvaća ono što mu je Bog objavio: Marijino djevičanstvo, Isusovo začeće snagom Duha Svetoga. Na Josipovu primjeru kršćani svih vremena mogu naučiti da pred Bogom svatko može biti velik, ako vrši svoju dužnost na mjestu na koje ga je Bog u životu postavio. Sveti Josip, pred ljudima svojega vremena, nije bio izrazita osoba, vjerojatno nekada i preziran i ismijavan ali je pred Bogom bio izuzetno velik. On je uzor, ohrabrenje i dokaz svim ljudima, da se uz Božju pomoć može proživjeti svoj vijek i biti pobjednik u raznim životnim iskušenjima i teškoćama. Zato iz Josipova života možemo izdvojiti: šutnju i razmišljanje, istraživanje Božje volje, molitva u životnim dvojbama i uvijek živ odnos s Bogom. Šutnja i razmišljanje – govori o sv. Josipu, da je izrečeno i napisano vjerojatno puno više riječi nego li ih je on sam za svoga života izgovorio. On je čovjek poslušne vjere koji ima pouzdanja u Božju riječ. Slijedio je tu Božju riječ kao pravilo svoga života bez velikih kolebanja i prepiranja s Bogom. Bio je odlučan izvršiti ono što mu je „u snu“ poručivao glas Božji. Dopuštamo li mi ljudi 21. st. da nama Bog govori? Razmišljamo li o Božjim znakovima u svome životu? U istraživanju Božje volje – sv. Josip nam je uzor poslušne vjere. Bog nam po Duhu Svetome iznutra govori i po vanjskim okolnostima poručuje kako živjeti svoju vjeru samo to trebamo zamijetiti. Prije svakog važnijeg životnog opredjeljenja, kao vjernici, dužni smo razmisliti: što Bog od mene traži? To je pravo istraživanje Božje volje u svom životu – a važno je u svakom vremenu, iako se može činiti važnijim u mladosti kada se čovjek usmjerava za stvaralački život, ipak nužno je, cijeli život promišljati što u pojedinoj situaciji, u pojedinom razdoblju života Bog traži od mene. Upravo o takvim situacijama – životnim dvojbama – potrebno je najprije moliti jer molitva je uvijek, i mora biti, razgovor i savjetovanje s Bogom. A Sv. Josip nam u ovome pokazuje itekako dobar primjer. On je dvojio oko svoje zaručnice Marije, koja je bila trudna na njemu nejasan način, jer je bio siguran da on nije kriv za to. Tada je osjetio svu muku pravednog čovjeka, nije htio nikoga povrijediti i pitao se: što sad učiniti? Prvo što je shvatio jest da ne smije nikoga osramotiti i to je bila spoznaja iz svjetla vjere. Bog potiče čovjeka samo na dobro i zato neće učiniti Mariji ništa nažao i u tom svom stanju Josip čuje Božji glas koji mu otkriva Marijinu tajnu. U ovoj situaciji Josip je najsvjetliji primjer vjerničkog života. Najprije razumom u svojim razmišljanjima prosuđuje situaciju – to znači pravedno, istinito i pošteno misliti – a onda kad ne može promišljanjem doći do rješenja svoga problema, osluškuje u molitvi i očekuje rasvjetljenje kao pomoć razumu i dobiva spoznaju što treba činiti. Bog mu daje milosni dar jakosti da može izvršiti ono što mu je rečeno, ono što je Božja volja, i svoj život usmjeriti prema poslanju za koje je određen. U ovakvim i sličnim situacijama, u svome životu, i mi moramo uvijek biti povezani s Bogom, u tome nam pomaže vjera koja je uvijek živi odnos s Bogom. Dijalog s Bogom. Čovjek je danas često neosjetljiv na ono što mu Bog govori kad čita ili sluša Božju riječ i tako gubi osjećaj prisnosti s Bogom. Stoga neprestano molimo da možemo biti poput sv. Josipa, ljudi žive vjere, koji imaju povjerenja u Boga i njegovi riječ. Preko slušanja Božje riječi, da je ne čujemo samo izvana, nego još više iznutra svojim srcem i svim bićem. A Duh Sveti nam daje razumjeti ono što trebamo činiti, zapažati događaje u vremenu, jer Bog nam svojim Duhom rasvjetljuje i um i srce, pokazuje put i ohrabruje nas da se ne bojimo ići njegovim putem kroz život. Zamislimo sada sebe u liku sv. Josipa i nađimo nešto u čemu ga možemo izbliza nasljedovati i molimo sv. Josip da nam pomogne kako bi bili kao i on čvrste vjere, ufanja i ljubavi, te budemo uvijek vjerni u svemu Bogu i izvršitelji njegove volje u svijetu. Amen.

 

 

Čitaj dalje

Župni listić 3. uskrsna nedjelja 14.4.2024.

Život je neprekidna borba dobra i zla

Emaus svećenika Karlovačkog dekanata