Braćo i sestre,
o svetom Josipu razmišljati u Velikom tjednu! Čuli smo Božju Riječ ove Velike srijede, a kada je bio taj prvi Veliki tjedan samog Isusovog misterija, sveti Josip već je bio pokojni, barem kako nam svjedoči tradicija, jer nam Evanđelja nisu donijela niti jedan spomen da je on bio prisutan u Isusovoj muci, samo, Njegova majka, Blažena Djevica Marija. Pa, ipak, iako je njegovo poslanje bilo ispunjeno, riječi današnjih čitanja mogle bi se, iako se primjenjuju i svjedoče o Isusu, itekako primijeniti i na svetoga Josipa. Jer, oni koji Boga slušaju ti na Isusa nalikuju! Uzmite samo iz prvog čitanja proroka Izazije – Gospodin Bog uši mu otvori a on se ne protivi niti uzmica! Nije li to bio i sveti Josip? Ili, "zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti, blizu je Bog koji mu pravo daje"! Nije li to, itekako, primjenjivo na život svetog Josipa? Ili, "Gospodin Bog mu pomaže tko će ga osuditi"! Ili, pak, "gledajte ubogi i radujte se nek vam oživi srce svima koji Boga tražite jer Gospodin čuje svoje siromahe i ne prezire sužanja svojih"! Sve je to, itekako, sveti Josip na svojoj koži, na svom poslanju, osjetio. Ali, onda, u Evanđelju dolazi jedan posve drugi lik koji kao da je danas u centru, Juda izdajnik, e on bi bio potpuna suprotnost svetom Josipu! Juda, izdajica jer ima svoju cijenu. Juda koji je bio potkupljiv, a sveti Josip, sa svim onim što je Bog od njega tražio bio je nepotkupljiv, neustrašiv. I sveti Josip je imao izbor, mogao je pobjeći, a ipak nije! Čemu nas je to onda sveti Josip mogao naučiti, ili, zapravo, bolje rečeno, još nas uvijek uči? U ostalim dijelovima Evanđelja spominje se što je sve sveti Josip za Isusa i Mariju učinio, a da pri tome ne navode ni jednu jedinu rečenicu koju je izgovorio, izrekao. Čuli smo da mu nije uvijek bilo lako. On kao poočim suočio se s nizom velikih životnih problema. Od samog početka kad je njegova Zaručnica bila trudna po Duhu Svetom. Ali Evanđelje samo kaže "pravedan muž ne htjede je izvrgnuti sramoti"! On je htio problem riješiti potajice, tiho, da ga ne primijete napustiti Mariju, jer u tom slučaju, po ondašnjem židovskom zakonu, krivica bi pala na njega, a ne na Blaženu Djevicu Mariju i Ona ne bi bila izvrgnuta sramoti, nego bi Josip na sebe uzeo svu krivicu. I, dok on snuje kako to izvesti, umiješa se u njegov život Božji plan. Bog od njega traži da postane poočim djetetu što se ima roditi i s tim Božjim naumom propadaju svi Josipovi planovi za život. Sve što je on snovao o osnivanju obitelji s Marijom, Bog od njega zahtijeva drugačije. I sigurno mu to nije bilo lako niti razumjeti, a kamo li prihvatiti! Viđenje u snu koje je imao bilo je dosta da Josip prihvati ono što Bog od njega traži. Ne reče ni riječi protesta! Ništa ne postavlja u pitanje! Niti kako će se zbiti ni što to zapravo znači, niti zašto baš on mora biti taj koji će žrtvovati svoje planove, zapravo sav svoj život podrediti Božjem naumu. Evanđelje navodi samo jednu jedinu rečenicu da "kad se sveti Josip probudio oda sna učinio je kako mu naredi anđeo Gospodnji". I nije to bio jedini put na početku da sveti Josip bez prigovora prihvaća volju Božju. Ponovilo se to i kada je trebalo ići u Betlehem na popis a Marija trudna; pa kad su morali bježati u Egipat od Herodova mača; pa kad su se iz Egipta morali vratiti u Nazaret; pa godine samozatajnog rada i brige za obitelj; pa Isusov nestašluk kad je kao dvanaestogodišnjak ostao u Hramu; svaki puta kad treba nešto učiniti i kad mu biva otkriven Božji plan i što Bog od njega traži, Evanđelje navodi samo "on učini kako mu je bilo rečeno". I, zato je sveti Josip doista poseban svetac, jer je bio novozavjetni čovjek vjere s kojim bi se eventualno mogao uspoređivati samo Abraham iz Staroga zavjeta. Zato što je imao beskrajno povjerenje u Boga i bio dokraja otvoren Božjoj providnosti! U svakom novom životnom problemu, kad se štoviše, radilo i o glavi, kad je u pitanju bio život i smrt kao pred Herodovim bijesom, on nije pun pitanja! Ne kuka nad svojom sudbinom, ne problematizira i ne izbjegava izvršiti ono što se od njega traži. Svoj život stavlja u ruke Božje, strpljivo i samozatajno! Živi da bi ispunio zadaću koja mu je od Boga povjerena! Možda nama danas lik takvog sveca i nije baš blizak, nego dalek, nama, ljudima dvadeset prvog stoljeća, koji živimo u drugačijem svijetu, u vječitoj strci. Ljutimo se za svaku manu, neprestano nešto prigovaramo, nikada nismo posve zadovoljni, a ako nešto vrijedno i postignemo, učinimo, to onda odmah svi trebaju znati. Naše vrijeme ne trpi one koji tiho i neprimjetno rade svoj posao, žive svoje poslanje. Takve ne zamjećujemo. Danas se traži dobra reklama, publicitet, ako se nešto poduzima treba prije svega obavijestiti medije, sve obzaniti, propagirati, ako toga svega nema, ako te glasila zaobiđu, kao da nisi vrijedan i ono što radiš nije odviše cijenjeno. I, baš zato, od svetoga Josipa imamo toliko toga za naučiti! Njega nasljedovati značilo bi pobijediti današnji način života i tempo koji nas guši svojom brzinom. Njega nasljedovati značilo bi iznova pronaći zadovoljstvo u svakom od poziva kojim se svi od nas, ili svaki od nas, pojedinačno bavi, koji smo izabrali, bez obzira o kom se pozivu radi. Živjeti poput Josipa značilo bi smoći snage susresti svekolike životne probleme i rješavati ih uvijek iz vjere! S trudom i radom, ali predavajući ishod našeg truda u ruke Božje. Sveti Josip bio je čovjek obitelji i časti! Svoju Zaručnicu nije htio izvrgnuti sramoti, sve je činio samo da spasi svoju obitelj. Nije bježao od odgovornosti! Smisao njegova života bila mu je njegova obitelj, Isus i Marija! I u tome je vidio svoje poslanje i Božji naum s njegovim životom. I, zato je bio pouzdan čovjek, zato je bio pouzdan muž, zato je bio čovjek vjere! Ne ostvaruje li upravo to i svaka majka, koja dok otac radi, strpljivo i ustrajno odgaja i podiže svoju djecu? Nije li takav i svaki otac koji se samozatajno brine za svoju obitelj i bez puno planiranja i pregovaranja skrbi da obitelji ne bi nedostajalo osnovnih stvari, osnovnih dobara za život? Nije li takav, barem malo, svaki mladić ili djevojka koji imaju na prvom mjestu brigu da ispune svoje obaveze, svoje zadaće u školi, u obitelji, ne tražeći za svaku sitnicu odmah nagradu? To su vrline koje nam je učiti od svetog Josipa! Dao nam Bog, po svojoj svetoj milosti, duha svetoga Josipa, da uzmognemo ustrajati na putu vjere i pouzdanja na putu samoprijegora i samozataje, na putu čuvanja obitelji, pa da onda i po nama, u ovom današnjem vremenu, Bog uzmogne činiti velika djela! Tada će, sigurno, svanuti i nova zora našem Hrvatskom narodu!
Amen!
