Homilije

Deveta srijeda velike pobožnosti svetom Josipu i treći dan trodnevne duhovne priprave uoči proslave svetkovine svetog Josipa, 18.3.2015. – homilija mr. sc. Robert Šreter

Nadovezujući se na ono što je prečasni Alojzije na početku mise rekao govoreći o onome Poljaku koji je hvalio nas Hrvate, ja ću ovo svoje razmišljanje započeti s jednim velikim Poljakom, s jednim od najvećih ljudi XX. stoljeća, sa svetim Ivanom Pavlom II. Za jednog od svojih posjeta Svetoj zemlji Papa je našao se na jednome mjestu pred pravoslavnim samostanom, u kojem naravno, nije mogao služiti misu, nego je misu imao vani u prirodi. Bilo je nekakvih dvjestotinjak talijanskih hodočasnika, misa je započela kao što započinje svaka misa, a kada je nakon Evanđelja došlo vrijeme da Papa održi propovijed tajnik mu je donio papire, Ivan Pavao II je te papire uzeo, onda je zastao, pogledao u nebo, neko vrijeme bio u tišini, onda je odložio papire i propovijed je započeo doslovno ovim riječima „o Ti nepoznati Bože“.

Nadovezujući se na ono što je prečasni Alojzije na početku mise rekao govoreći o onome Poljaku koji je hvalio nas Hrvate, ja ću ovo svoje razmišljanje započeti s jednim velikim Poljakom, s jednim od najvećih ljudi XX. stoljeća, sa svetim Ivanom Pavlom II.

Za jednog od svojih posjeta Svetoj zemlji Papa je našao se na jednome mjestu pred pravoslavnim samostanom, u kojem naravno, nije mogao služiti misu, nego je misu imao vani u prirodi. Bilo je nekakvih dvjestotinjak talijanskih hodočasnika, misa je započela kao što započinje svaka misa, a kada je nakon Evanđelja došlo vrijeme da Papa održi propovijed tajnik mu je donio papire, Ivan Pavao II je te papire uzeo, onda je zastao, pogledao u nebo, neko vrijeme bio u tišini, onda je odložio papire i propovijed je započeo doslovno ovim riječima „o Ti nepoznati Bože“. Ivan Pavao II, veliki, sveti, započinje propovijed i obraća se Bogu riječima „o Ti nepoznati Bože“. Čovjek zaista zastane u čudu, možemo si samo zamisliti kako je bilo onima koji su ga slušali toga trenutka. On, svetac, mistik, on se Bogu obraća kao nepoznatom Bogu. A mi, mi vrlo često mislimo da o Bogu znamo sve. Kak ne bi znali? Jesmo li primili sve sakramente? Jesmo! Kršteni, pričestili smo se, krizmali smo se, vjenčali smo se u crkvi, svoju djecu već krstili, pričestili, krizmali, idemo više manje redovito svake nedjelje na misu, molimo se Bogu svaki dan, pa naravno da mi o Bogu sve znamo! Što bi to još se trebalo saznati a da mi to još ne znamo! Sve o Bogu znamo! „O Ti nepoznati Bože!“ Nema čovjeka, nema, koji bi mogao reći da Boga poznaje! Nema onoga, nema najvećeg svetca, nego je uopće teško uspoređivati tko je najveći tko je manji svetac, ali eto tako slikovito govoreći, ni najveći svetci nisu si umišljali da su Boga u potpunosti upoznali. Ne možeš Boga u potpunosti upoznati. Bog nije netko čiju sliku možeš staviti u okvir, staviti na zid i reći to je Bog! Ne, Bog je uvijek veći od svih predodžbi koje mi o njemu imamo. Bog nadmašuje sve ono što o Bogu možemo znati! Bog nadmašuje sve ono što o Bogu možemo maštati i pomisliti. Bog je uvijek Bog, a mi smo samo ljudi. Mi bismo o Bogu, odnosno bolje rečeno, jedva da bismo o Bogu nešto znali da nam se Bog sam nije objavio, da Bog nije progovorio čovjeku, da mu se nije neprestano obraćao kroz čitavu povijest spasenja. Ne bismo puno o Bogu znali da nam se nije objavio kao vrhunac objave u svome Sinu koji je došao na svijet i postao čovjekom, jedan od nas. U Svetome pismu, u odlomku kojega smo maloprije čuli u prvome čitanju, slušamo kako Bog kaže i uspoređuje se pokušavajući izreći čovjeku, Bog jest! Ma gledajte ljudi, ma ja vas ljubim onako kao što majka ljubi svoje dijete! „Ma može li koja majka zaboraviti svoje čedo“? Onda kaže po proroku Izaiji,„sve ako bi koja i zaboravila tebe ja zaboraviti neću nikada“! Simbol one iskrene, istinske, prave, nepatvorene ljubavi, jest upravo majčinska ljubav. Svi imamo iskustvo majčinske ljubavi. Vi koje ste majke, vi najbolje znate kako volite svoju djecu. I neprirodno je, i čudno je, i strašno je vidjeti doživjeti ili čuti kada neka majka zanemari, kada ostavi svoje dijete. Grozno je čuti kada otac ne pita za svoje dijete, kada ga ostavi, kada ga zanemari. Ali majka kad to učini, onda je to nešto što je van ljudske pameti! Nad time se uvijek zgražamo. Ima nažalost i toga. Ima majki koje i ubiju svoje dijete pod svojim vlastitim srcem. Nažalost!  Ali sve kad se i takve stvari dogode, Bog je taj kojemu se to ne može dogoditi! Bog je taj koji nas uvijek ljubi iskreno, potpuno i dokraja i bez obzira na to jesmo li mi vrijedni Njegove ljubavi ili nismo. Čovjek nikako ne može zavrijediti Božju ljubav. Božja ljubav je besplatna, ona je uvijek veća od svega onoga što mi možemo Bogu uzvratiti. Bog ljubi čovjeka. „O Ti nepoznati Bože!“ Ne, nije uopće lako s Bogom. Čak nije lako niti u potpunosti razumjeti Njegovu ljubav, nije ju lako ni prihvatiti. Nije ju lako prihvatiti onda kada nam u životu naiđu nevolja, muka, križ. Kako vjerovati u Božju ljubav onda kada se ja sam ili moja žena, moj muž, moje dijete, kada se razboli? Kada teška bolest dođe i kad gledamo ono nedužno malo dijete koje tek se rodilo već ima neku ili urođenu manu ili dobije tešku bolest. Bože kakva je to Tvoja ljubav? Kako Ti to ljubiš? Zar je to Bože Tvoja ljubav? Lako je vjerovati Božjoj ljubavi onda kada nam u životu sve ide glatko, onda kada nam je lijepo, kad smo mladi, puni snage, puni elana i poleta, onda kada imamo i dobro radno mjesto i dobru plaću i onda kada imamo što i pojest i popiti i onda kad možemo otići na godišnji odmor i onda kad imamo krov nad glavom a nemamo kredite u „švicarcima“ ili eurima. Ali što kada je život drugačiji? Koliko puta je svatko od nas pitao Bože gdje si? Ima li te? Ako te ima, pa zašto si dopustio da me snađe to i takvo zlo? Zašto Bože? Ti kažeš da me ljubiš! Hajde pokaži tu svoju ljubav, nemoj samo prema drugima, pokaži ju i prema meni. „O ti nepoznati Bože!“ Sad se za trenutak vratimo 2000 godina unazad. Dođimo do kuće ovoga čovjeka, Josipa, u Nazaretu, malom seocetu, na kraju svijeta. Čovjek je pošten, čestit, radišan, vrijedan. Svi ga u Nazaretu znaju kao takvoga. Nitko mu ne može ništa lošega prigovoriti jer je dobar čovjek. Izabrao je za svoju životnu suputnicu djevojku koju je pratio isti takav glas, dobra, čestita, poštena, vrijedna, marljiva, požrtvovna, spremna drugome pomoći. Krasno, idealno! Našlo se dvoje krasnih ljudi. Bit će to krasan brak. Lijepa obitelj, ma, životna idila. A, onda, ta njegova zaručnica, Marija, jednog dana dolazi k njemu, kaže – „Josipe imam ti nešto za reći. Reci Marijo! Josipe, nije baš tako jednostavno. Ma, reci Marijo, ma, joj, što može biti teškoga od tebe, između nas dvoje, ma samo reci. Josipe, ja sam trudna!“ Zemljo otvori se. Sve mu se srušilo. Totalno razočaranje. Toliko je toj djevojci vjerovao, toliko je želio da ona postane upravo njegova životna suputnica i družica, a čuj sad ovo. „Ali Josipe to nije sve, znaš, to dijete koje ja nosim u sebi, ali Josipe, moraš mi vjerovati, ja nemam veze ni s kojim drugim muškarcem, to dijete je posebno. To dijete je začeto snagom Božjega duha. Marijo, ne budali. Zar nisi mogla izmisliti uvjerljiviju priču? O čemu ti meni pričaš? Ma što je tebi? Ma jeli se ikada u ljudskoj povijesti čulo da se takvo nešto dogodilo? Nije! Ma naravno da nije! Mala djeca već znaju kako nastaje novi život, kada se nađu muškarac i žena zajedno. O čemu ti Marijo pričaš? ´Ajde barem budi poštena pa mi reci. Josipe, sve sam ti rekla! Marijo, nismo mala djeca, pa ne očekuješ valjda da prihvatim tu tvoju priču.“ Koji bi muškarac to prihvatio? Nijedan! Svaki bi reagirao tako i s pravom, u skladu sa ljudskom logikom, u skladu s onim što mi ljudi znamo. Ne može drugačije. Dolazi do izražaja Josipovo poštenje. Imao je pravo po židovskom zakonu, toga trenutka Mariju zgrabiti za kosu ili za ruku, dovesti ju na trg i reći – ljudi gledajte ju, ona je jadna grešnica, ona je napravila to i to. I po židovskom zakonu Marija bi bila kamenovana do smrti. Ubijena. Za takav grijeh kazna je bila smaknuće i to groznom smrću, kamenovanjem. Josip, ne razumije, razočaran je, ljut je, iznevjeren je, izdan je, ali, želi spasiti Mariju. Kaže jedan evanđelist da ju je naumio potajice otpustiti. Marijo, povrijedila si me, uništila si moj život, idi! Ne želim te izvrgnuti ni ruglu, ne želim ni tvoju smrt. Idi, to je najviše što ti mogu učiniti, snalazi se kako znaš, učinila si što si učinila, odlazi iz mog života. „O, Ti, nepoznati Bože!“ Taj Bog, šalje svoga glasnika, kao što ga je poslao i Mariji i Josipu, govori: „Josipe moraš vjerovati, to što ti je Marija rekla, van ljudske logike je, protivno ljudskoj pameti, nepoznato ljudskome iskustvu, ali je istina.“ I što Josip čini? Vjeruje! Vjeruje svome Bogu! Vjeruje, iako je nemoguće povjerovati. To se, braćo i sestre, vrlo često događa i u životu svakoga od nas. Nije lako vjerovati. Kada bi bilo lako vjerovati bili bi svi vjernici, svi odreda. Ne, nije nipošto lako vjerovati Bogu! To govorim i ja kao svećenik! Nije lako! I čovjek se neprestano mora boriti za tu svoju vjeru. Mora uvijek iznova znati prepoznavati Božje tragove u svome životu da bi Bogu mogao vjerovati! To je ona osnovna stvar kojoj nas uči i poučava sveti Josip. Vjeruj i onda kada je to teško. Vjeruj svome Bogu, jer Bog ti ne može učiniti ništa lošega, ako ti Bog i dopusti križ u životu, prvo, On zna zašto je dopustio, želi da te taj križ izgradi, i, u konačnici dat će ti snagu da ga možeš nositi. Samo vjeruj! Vjeruj! Nitko od nas Boga ne poznaje. Nitko od nas ne može, barem ne bi smio reći, ja sam sve obavio što je trebalo u svojoj vjeri. Što si obavio? Zar se vjera može obaviti? Kao ni ljubav, ni vjera se ne može obaviti. Kao što ljubiš uvijek, i stalno, uvijek iznova, tako moraš i vjerovati uvijek iznova, i svoga Boga susretati sve više i sve bolje ga upoznavati da bi mu mogao sve više vjerovati. A što mu više vjeruješ to ćeš ga više željeti susresti u svome životu. Učimo od svetog Josipa! Učimo se toj i takvoj vjeri koja će vjerovati čak i onda kada je teško, da ne kažem nemoguće vjerovati. Imajmo pouzdanja u svoga Boga, više nego što imamo u bilo koga drugoga. Jer čak, ako te majka zataji, čak ako te žena zataji, ako te muž izda, ako te vlastito dijete ostavi, Bog te ostaviti neće nikada. Nikoga od nas, ne neke od nas, nego, nikoga od nas, jer Bog nas sve jednakom ljubavlju ljubi. Davne 1687. godine Hrvatski Sabor donio je odluku da sveti Josip postaje zaštitnikom Hrvatske domovine. Što je ostalo od tada do danas? Pitajmo se danas u ovom našem Hrvatskom Nacionalnom svetištu svetoga Josipa, što je s našom vjerom? Jesmo li kao hrvatski narod, kao Hrvati katolici, zagledani u svetoga Josipa? Da li slijedimo njegov primjer kada je u pitanju vjera? Možemo s pravom reći da nas je ta vjera očuvala kroz našu burnu prošlost i povijest. Istina je to koju ne može nitko zatajiti i poništi. Ali što je s nama danas? Ima li danas vjere u našem hrvatskom narodu? Sjetimo se svoje nedavne prošlosti, sjetimo se Domovinskoga rata. Vi ste ga ovdje u Karlovcu itekako osjetili. Sjetimo se kada su naši branitelji odlazili na prvu crtu bojišnice s puškom u ruci ako su je imali. A mi smo se drugi skupljali po crkvama, ispred kapelica i križeva krajputaša. I što smo radili? Svaku večer se molila krunica, Boga se molilo. Tada smo imali vjere. Bili smo sami na ovome svijetu, sami! Veliki su nas osudili na propast. Spasila nas je vjera. Pobjeda, sloboda, samostalnost, država, prije svega su veliki dar Božje providnosti Hrvatskom narodu, naravno, uz mudro političko tadašnje vodstvo i uz nevjerojatno hrabre i snažne Hrvatske branitelje. Ali, u prvom redu, to je Božji dar! A što smo mi nakon toga učinili? Pobijedili smo u ratu, stvorili smo svoju državu, Bože hvala ti na tome, a sad ćemo mi lijepo dalje sami. I prestali smo moliti. Prestali smo. U koliko se naših obitelji, u kojim se to našim obiteljima svaki dan moli Boga? U koliko se naših obitelji, kad se okupimo za zajedničkim stolom i za objedom, u koliko obitelji se zajedno pomoli? Što je s našom vjerom? Počeli smo svoju vjeru shvaćati kao, kao nekakav kaput, kao odjeću koja se na sebe stavlja od Božića do Uskrsa, od Velike Gospe do Svih svetih, u pojedinim prigodama. Izbacili smo vjeru iz svoga javnoga, društvenoga života. Dopustili smo da nas na to nagovore. Dopustili smo da nas ponovno vraćaju u sakristiju i da nam govore, ma gledaj ti što god hoćeš ali vjeruj doma u svoja četiri zida, vjeruj u svojoj crkvi, ali nemoj mi o vjeri i Bogu govoriti u javnosti. Bog nema što raditi u javnosti, u politici, u gospodarstvu, u donošenju zakona, u kulturi! Pusti Boga, ma koji Bog, šta će nam Bog, pa mi smo dovoljno sposobni, pametni, mi možemo sami, Bog nas samo zatupljuje, Bog je prošlo svršeno vrijeme! Mi smo moderni ljudi, mi se oslanjamo na znanost, mi vjerujemo, ne više Bogu, mi vjerujemo u znanost. Ona će pronaći i dati odgovore na sva ljudska pitanja, ona će riješiti sve naše krize i probleme. Crkva se ne smije miješati u politiku. Što to znači? To je samo pokušaj da se Crkvu ušutka. Da se Crkva ne bi smjela javno očitovati o problemima koji postoje u našem hrvatskom društvu. Crkva ne može i ne smije šutjeti. Crkva nema svoju političku stranku i ne smije ju imati, ali Crkva itekako ima pravo progovoriti o svemu onome što se događa u suvremenom hrvatskom društvu. Crkva, ali braćo i sestre, to smo svi mi, to nisu samo naši biskupi, to nismo mi svećenici, mi smo Crkva. Mi moramo u ovom hrvatskom društvu biti glas Evanđelja. Mi moramo biti glasni nositelji i branitelji kršćanskih i evanđeoskih vrijednosti! Mi se svoje vjere ne smijemo sramiti i bojati i ne smijemo se dati ušutkati! Meni kao vjerniku, katoliku, ne može biti svejedno hoće li se u hrvatskom društvu promovirati kršćanske vrijednosti ili neke vrijednosti koje su u potpunosti suprotne kršćanstvu i evanđelju. Meni, kao katoliku, ne može biti svejedno tko će u hrvatskom društvu i državi na odgovornim mjestima biti. Hoće li to biti oni ljudi koji vjeruju kao što i ja vjerujem, ili oni koji ne vjeruju ili vjeruju nešto potpuno drugačije. Ne može mi biti svejedno, ne smije mi biti svejedno, jer, ja kao kršćanin kao katolik, imam odgovornost za ovaj svijet. Mi znamo gdje je naša vječna domovina, ali dok smo ovdje, u prostoru i vremenu, mi moramo čvrsto stajati na zemlji i moramo imati dobro otvorene oči! I, moramo znati razlikovati dobro od zla i ne dati da nas zavode, ne dati da nama manipuliraju, ne dati da glasna manjina, koja, istina, u svojim rukama ima sve medije, da određuje kako ćemo živjeti i mi danas i naša djeca sutra. Kršćanin ne smije bježati od odgovornosti koju ima za ovaj svijet. Mi kršćani, mi katolici u hrvatskome narodu, moramo preuzeti svoju odgovornost, moramo biti spremni javno živjeti svoju vjeru! Uvijek, iznova, stati pred lice Božje i reći mu o, Ti, nepoznati Bože, molim Te, uvuci me u otajstvo svoje ljubavi, osnaži me svojom ljubavlju i učini me da mogu biti vjerodostojan Tvoj učenik i učenica! Daj mi snage, da Tvoju vjeru, da vjeru u Tebe živim, i privatno i javno, i u svome braku i svojoj obitelji, ali i na svome radnome mjestu, na ulici, u kafiću, na nogometnom stadionu, svuda gdje se nalazim! Učimo od svetoga Josipa vjerovati. Prihvatio je vjeru u nemogućim okolnostima samo zato što je svome Bogu vjerovao. Mi smo danas izgubili vjeru u bolje sutra, mi se bojimo, puni smo tjeskobe, u grču smo.  I spravom se bojite, svi vi koji ste bez posla i koji radite i ne primate plaću, i koji školujete svoju djecu i pitate se hoće li sutra imati kruha u Hrvatskoj ili će morati trbuhom za kruhom tko zna kamo. Sve je to opravdano, ali, imajmo vjere! Imajmo vjere, ma Bog nam se pokazao na djelu u Domovinskom ratu! Osuđeni na propast, mi smo pobijedili, oslobodili se, dobili priliku biti svoji na svome! Ali, sada, kada smo svoji na svome, sada mi, prije svega mi vjernici katolici, moramo učiniti da ovo društvo, da ovaj narod, da ova država postanu mjesto gdje će biti više pravde gdje će se promovirati istina, gdje će se boriti za život, a ne da nas smrt ubija pomalo. Kažu da smo i prošle godine izgubili grad veličine Makarske, smrt nas kosi, nestaje nas, a mi i dalje ne vidimo neke stvari. Molimo zaštitnika Hrvatskoga naroda, molimo svetoga Josipa da nam pomogne da otvorimo oči, da shvatimo važnost trenutka u kojem se nalazimo. Mi smo odgovorni za budućnost i ove zemlje i ovoga naroda. Odgovorni smo za budućnost svoje djece, za budućnost onih pokoljenja koja dolaze iza nas. Nemojmo olako prepuštati drugima da odlučuju o nama. Imajmo hrabrost vjere koja je prije svega oslonjena na Boga, koja s Bogom računa i koja je s Bogom spremna boriti se protiv zla! I, nadati se u nadi protiv svake nade! Bog je s nama! Ako te i majka tvoja vlastita zaboravi i ostavi ja te zaboraviti neću nikada! Toj vjeri uči nas i sveti Josip. Poslušajmo ga! Učimo od njega!

 

 

 

 

 

Čitaj dalje

Otvorena izložba „Hrvatski sveci i blaženici u našem narodu” s. Zdravke Milić u Rijeci

Sv. Josip čovjek vrlina kojima Hrvati teže

Komentari Josipovih hodočasnika