Jučer smo razmišljali o protoku vremena, o ljudskoj povijesti, o našoj vlastitoj osobnoj povijesti. Razmišljali smo o Bogu koji je čovjekov životni suputnik. Razmišljali smo o svetom Josipu koji šuti, koji se nema potrebe eksponirati jer ima pored sebe najveću vrijednost – samoga Boga. Jučer smo pošli od Svetopisamskoga teksta, učinimo to i danas. Jučer smo slušali proroka Izaiju, a danas smo slušali proroka Ezekiela u njegovoj posebnoj viziji. U viziji vode, koju mu Bog pokazuje i objašnjava da ta voda čisti, da ta voda krijepi, da ta voda ozdravlja, da daje život. Vama Karlovčanima ne treba puno govoriti o vodi jer vi itekako znate što je voda, što je njezina vrijednost. Četiri rijeke prolaze vašim gradom, grad ste na rijekama, na vodi. Ta voda uistinu je simbol života i znamo svi da nema života bez vode za sva druga bića pa tako i za čovjeka. Voda je ta koju uzimamo svakodnevno, a da nismo ni svjesni njezine vrijednosti. Čovjek vode postane svjestan i njezine vrijednosti postane svjestan tek tada kada mu ona ponestane. Kolika je vrijednost vode najbolje znaju ljudi koji su se našli u pustinji. Ondje gdje je svaka kapljica vode dragocjenija od suhoga zlata i gdje se na svaku kapljicu vode pazi. Čovjek vrlo često ne razmišlja o onome što ima, što mu je normalno da ima što je dio svakodnevnice njegovoga življenja. Ne razmišljamo ni o tome da dišemo, a dišemo neprestano. Dišemo automatski. Ali bez tog disanja prestao bi naš život. Voda je prisutna i u današnjem evanđeoskom odlomku. Jedan ribnjak koji je očito imao čudesna svojstva. Ali, postoji jedan ali, da bi došao do vode toga ribnjaka netko ti je bio potreban jer na taj ribnjak su dolazili bolesni ljudi koji nisu sami svojim snagama mogli sići u vodu onda kada bi Božji duh naišao, nego im je netko morao pomoći. Svakome od nas potreban je netko. Nitko od nas ne može živjeti sam i nitko od nas nije pusti otok na pučini oceana koji bi mogao sam postojati, živjeti, egzistirati, ispuniti i zadovoljiti sve svoje potrebe. Ne! Bog nas je stvorio tako da živimo jedni s drugima, da budemo upućeni jedni na druge, da se jedni po drugima spašavamo, da jedni drugima donosimo radost i zadovoljstvo života. Posebnu ulogu u pomaganju čovjeku imaju upravo sveci. Sveci su ti u koje smo zagledani, čiji život promatramo, kojima se vrlo često divimo. Možda im ponekad čak i zavidimo. Ali sveci su ljudi od kojih bismo trebali učiti. Nije dovoljno svecima se diviti. Nije dovoljno stati pred svetoga Josipa i gledati zadivljeno njegov lik i razmišljati, ajme kako je tebi sveti Josipe bilo krasno, pa ti si Isusa imao uvijek uza se! Blago tebi! Što bih ja dao da mogu imati takvu milost! Pritom zaboravljamo da mi itekako imamo tu milost i da imamo priliku živjeti sa svojim Bogom, imati Boga uza se. Istina, ne u fizičkom obliku onako kako je to mogao sveti Josip, ali što je ovaj stol, što je Euharistija nego li trajna Božja prisutnost i ponuda svakome od nas. Sveci su ljudi koji nama pomažu. Ali, neće svetac učiniti nešto umjesto nas, nit je to njegova zadaća. On će pružiti ruku, on će dati primjer, on će zajedno s nama i za nas moliti Božji blagoslov. Ali kada malo dijete dođe u fazu kada treba prohodati, onda će ga mama i tata držati za ruku i vodit će ga, ali ne mogu mama i tata hodati umjesto njega. Oni će mu biti potpora, pazit će da ne padne, da se nekamo ne udari. Ali dijete mora prohodati samo. Ne može nitko to umjesto njega. Ne mogu roditelji govoriti umjesto svoga djeteta, dijete mora samo naučiti slušati i govoriti. Ne mogu roditelji jesti za svoje dijete ili umjesto svog djeteta, dijete mora jesti samo. Tako i u vjeri. Imamo silnu pomoć od onih koje zovemo nebeskom crkvom, od svih onih koji se već nalaze pred Božjim licem. Ali neće oni činiti životne korake umjesto nas. Oni u svoje životne korake činili. Mi ih moramo činiti sami. Ne osamljeni, jer nismo nikada bez njihove zaštite, nismo nikada bez Božjega vodstva, bez Božje providnosti. Ali moramo kroz život sami činiti korake. Ti koraci naši jesu puno puta nesigurni. Puno puta se i popiknemo i padnemo. Puno puta i skrenemo u trnje, u krš, u kamen. Skrenemo s pravoga puta na pogrešne na krive putove, krenemo koji puta i stranputicom života. Ali valja nam hodati, valja ići naprijed. Nikada ne stati! Nalazimo se u vremenu korizme. U vremenu koje bi trebalo posebno za svakoga čovjeka vjernika, za svakog Kristovog učenika. Obično kad se spomene korizma, onda, prvo pomislimo na nekakvo odricanje, na nekakvu žrtvu, na post. Pa onda nekako na početku korizme donesemo nekakve odluke, pa se netko ako je pušač odrekne se cigareta, netko se odrekne čašice alkohola, netko se odrekne slatkoga ili već nečega se odreknemo. U korizmi malo više prostora damo i postu, pa ćemo i postiti. Petkom ćemo kroz korizmu strogo paziti, ako je to ikako moguće, da ne jedemo meso. Možda ćemo učiniti još kakvu žrtvu. No, je li to dovoljno za korizmu, je li to dovoljno za onu pripremu koju bismo trebali proći da bismo došli do Uskrsa ispunjeni iznutra jednim posebnim raspoloženjem? Da bismo prema Uskrsu išli sa željom da se zaista nešto u našemu životu dogodi novoga? Lijepo je postiti, lijepo je činiti žrtvu, lijepo je nečega se odreći, ali, nipošto čovjek ne smije ostati samo na tome. To nije dovoljno. Ono što je temeljno, ono na što nas upozorava i sveti Josip i svaki drugi svetac i svetica, jest onaj temeljni poziv našega Učitelja i Gospodina Isusa Krista, približilo se Kraljevstvo nebesko, obrati se i vjeruj evanđelju! Svaka svetica, svaki svetac, počevši od svetoga Josipa, žele nas upozoriti upravo na to, to je ono osnovno o čemu bismo mi kršćani trebali voditi računa, da nam je obraćati se i to uvijek iznova! Obraćenje nije nešto što se dogodi u jednom trenutku čovjekovog života i gotovo, riješili smo sve. Ne! Obraćenje je upravo kao i vjera, upravo kao i ljubav, cijelo životni proces. I kada bi netko za sebe rekao, gle, ali ja sam se zaista obratio, ja zaista iskreno vjerujem u Boga. I to je to. Ja zaista ne znam što bih više trebao učiniti? Tada bismo itekako bili pred Božjim licem duhovno oholi, nezreli! Toga trenutka bi vjerojatno počeo naš pad prema dolje, jer obraćati se treba uvijek, svako jutro kada otvorimo oči, i kada, vjerujem, stavimo znak križa na sebe, trebalo bi reći hvala ti Gospodine što sam se jutros probudio, pomozi mi da danas napravim barem jedan mali korak bliže tebi. Jer nikada čovjek nije niti dovoljno dobar, niti je dovoljno vjernik, da ne bi mogao još više napredovati na tome putu koji ga sve više vodi k Bogu. Tako su i sveci živjeli svoju svetost. Ma nijedan svetac nije razmišljao o tome, ah ja želim biti svet, ja želim da me netko proglasi svecem. Ne! To su ljudi, prije svega, kao što smo i mi, svatko od nas. To su ljudi koji su imali svoje životne poteškoće i probleme. Ali su u svemu tome tražili Boga. To su ljudi koji su pokušavali živjeti sa svojim Bogom. To je smisao svetosti. To je put svakoga od nas. Sama vjera, vjera u Boga na koju smo mi, vjerujem, jako ponosni i do koje jako držimo, trebala bi biti nešto što nas trajno vodi kroz život. Zapravo vjera u Boga, ako je istinska vjera, ona čovjeku mora pomoći da ostvari ono prvo poslanje koje mu je Bog podario i to svakome čovjeku, a to je biti čovjek. Nema većeg poslanja na ovome svijetu, nego li biti čovjek! Posvijestiti si kako je to lijepo, kako je to veliko, kako je to veličanstveno što sam ja čovjek. Nema većega dostojanstva u ovome svijetu od onoga koje je Bog podario čovjeku. Anđele Bog nije stvorio kao svoju djecu. Mi ljudi smo djeca Božja! Sinovi i kćeri Božje. Jesmo li mi svjesni toga svoga dostojanstva? Bojim se da puno puta nismo, puno puta zaboravljamo. Puno puta stanemo pred ogledalo i onda gledamo koliko imamo bora na čelu, gledamo jesmo li izgubili kosu, jesmo li ostarili, a koliko puta se pitamo pred ogledalom svoje savjesti živim li ja kao dijete Božje? Jesam li ja odraz Božje dobrote i ljubavi? Mogu li drugi ljudi promatrajući mene i moj život u meni vidjeti sliku Božju? Onu sliku prema kojoj sam stvoren? Biti čovjek, kako je to veličanstveno! Nema ni jedne konvencije međunarodne, nema ni jednog dogovora, ugovora, nema glasanja u parlamentu, koje bi moglo donijeti čovjeku takvo dostojanstvo kao što mu ga je Bog izvorno podario. Možemo se mi dogovarati ljudi, možemo izglasavati kojekakve zakone, možemo govoriti o ljudskim pravima i tobože se za njih boriti, ali ako pritom izgubimo iz vida što je temelj ljudskih prava, onda je naša borba uzaludna. Onda će se pretvoriti u negaciju onoga što bi čovjek trebao biti. Temelj svega je čovjekova stvorenost na Božju sliku i činjenica da smo djeca Božja! Od toga bi trebalo kretati, toga bi trebalo biti svjesni u svome svakodnevnom životu. Mogu ja postići u životu različite stvari, mogu završiti nekoliko fakulteta, mogu biti silno inteligentan, pametan i mudar, mogu postići druge stvari, popeti se vrlo visoko na društvenoj ljestvici. Ali to još uvijek nije jamstvo da ću biti čovjek. Kad čovjek završi neki fakultet onda dobije svjedodžbu, dobije diplomu da je to i to završio, da je stekao određene sposobnosti. Ali, nema diplome za biti čovjek! To se stječe iz dana u dan! Za to se borimo, oko toga nastojimo svakodnevno. Koji puta uspijevamo više, koji puta manje, koji puta smo zadovoljniji samima sobom, a koji puta niti sam zadovoljan ja sam, a još manje su zadovoljni oni oko mene. Biti čovjek, borba je koja traje iz dana u dan dok god smo u ovome prostorno vremenskom životu. U toj našoj borbi, u tom našem životnom hodu, sveci nam itekako mogu biti pomoć. Tim više, što sveci nisu nikakvi marsovci, ma nisu pali odnekuda iz svemira, oni nisu anđeli, oni nisu savršena bića. Ne. Oni su ljudi poput nas. Ako su ti ljudi, ako je taj sveti Josip, mogao u svome životu postići svetost, onda ju mogu postići i ja. Pritom nipošto ne mislim na svetost koja bi trebala biti poput nekakvog drvenog kipa koji nekako čudno gleda stalno u nebo, ruke drži sklopljene. Ne! To nije svetost! To može biti umišljena svetost. Ali to nije istinska prava svetost. Svetost je, biti čovjek, biti Božji čovjek u svom svakodnevnom životu u braku, sa svojom ženom i sa svojim mužem, sa svojom djecom i sa svojim roditeljima. Nastojati biti čovjek na svome radnom mjestu, u svome susjedstvu, na ulici i u kafiću, na nogometnom stadionu i za stolom za kojim možda kartamo belu. U svim tim situacijama, svuda, gdje god živimo, radimo, biti čovjek i donositi drugim ljudima oko sebe Boga. Zar nije to ono na što smo mi kršćani pozvani? Zar to nije upravo ono kada nam Isus kaže ali "vi ste sol zemlje i svijetlo svijeta". To je kršćanski poziv, biti čovjek i ljudima oko sebe donositi Božji blagoslov. Kada god stanemo pred kip svetoga Josipa, ovdje u ovom našem Nacionalnom njegovom svetištu, molimo upravo za tu milost. Molimo da nam on kao pomoćnik, kao podupiratelj, kao savjetnik, kao zagovornik, da nam pomogne da što sigurnijim koracima kročimo putem čovječnosti, putem ljudskosti. Da znamo donositi oko sebe ne nemir i prokletstvo, nego mir i blagoslov. Da uistinu budemo produžena Božja ruka, da mi budemo poput one vode koja kamo god dođe vraća život, liječi, čisti i pere. Izvor je uvijek Bog, a mi možemo biti onaj kanal, onaj potok, ona rijeka ono korito kroz koje će ta voda Božje milosti dotjecati drugima. A možemo biti i oni koji će postaviti branu i koji će zaustaviti dotok Božjega blagoslova i u naš vlastiti život, a i onda u živote oko sebe. Ne budimo brana, nego budimo kanal kroz kojega Božja dobrota i blagoslov dolaze i nama i drugima oko nas.
