Homilije

Prvi dan trodnevne duhovne priprave uoči proslave svetkovine svetog Josipa, 16.3.2015. – homilija mr. sc. Robert Šreter

Evo nas u trodnevnoj pripremi, pripremi za svetkovinu svetoga Josipa, za čovjeka o kojemu Sveto pismo tako malo govori. Tako blizak Isusu, a tako malo o njemu znamo. Josip je bio čovjek velik, ali uopće, što je to što čovjeka čini velikim? Što je to čovjek? Što je to život? Pokušat ćemo kroz ova tri dana razmišljati o svemu tome. Za početak ovo čitanje koje smo čuli, odlomak iz Knjige proroka Izaije, neodoljivo me podsjeća na ono čitanje koje smo jučer slušali, kao prvo misno čitanje četvrte korizmene nedjelje.

Evo nas u trodnevnoj pripremi, pripremi za svetkovinu svetoga Josipa, za čovjeka o kojemu Sveto pismo tako malo govori. Tako blizak Isusu, a tako malo o njemu znamo. Josip je bio čovjek velik, ali uopće, što je to što čovjeka čini velikim? Što je to čovjek? Što je to život? Pokušat ćemo kroz ova tri dana razmišljati o svemu tome. Za početak ovo čitanje koje smo čuli, odlomak iz Knjige proroka Izaije, neodoljivo me podsjeća na ono čitanje koje smo jučer slušali, kao prvo misno čitanje četvrte korizmene nedjelje. I jedno i drugo govori o onome što zovemo ljudska povijest. Kratak samo podsjetnik na to prvo čitanje od jučer iz Druge knjige ljetopisa gdje se govori o tome kako je Božji narod „zakipio“, kako su skrenuli s puta koji im je Bog propisao, kako su odbacili Boga, kako su krenuli i prihvatili prakse nekakvih drugih naroda, počeli se klanjati bogovima, počeli činiti gnjusna djela, kako svetopisac kaže. Onda im dolazi gazda, diže se veliko babilonsko kraljevstvo, koje napada, razara Sveti grad Jeruzalem, izabrani Božji narod odvodi u sužanjstvo. Čini se da je sve propalo, nema nade. A onda Bog čudesno djeluje. Ali kako Bog djeluje? Ne djeluje Bog tako da podigne svoj narod da ga osnaži, da se narod sam oslobodi. Ne! Bog podiže poganskog vladara drugo kraljevstvo koje se pojavilo, srušilo Babilon, taj novi vladar kaže, vi koji se klanjate jedinome pravome Bogu vratite se u svoju domovinu. Vratite se i sagradite ponovo kraljevstvo svome Bogu. Što je povijest? Čudesan protok vremena! Sjetimo se i svoje, nedavne, prošlosti. Sjetimo se Domovinskoga rata, kada smo bili svi osuđeni na propast, kada nas je svijet napustio i prepustio, ali Bog je rekao ne, neće to biti tako, taj narod ima pravo na slobodu, ima pravo biti svoj na svome. U ljudskoj povijesti Bog uvijek djeluje na takve neočekivane načine. Onda kad najmanje se nadaš, onda, evo Boga. Ali tako je to kad svatko od vas promatra svoj vlastiti život. Puno puta imamo velika očekivanja, puno puta i stisnutu šaku dižemo prema nebu i Boga krivimo i optužujemo, Bože gdje si, zar si zaspao, zašto te nema? Jer očekujemo da Bog djeluje upravo onda i upravo onako kako bismo mi to htjeli. A Bog kaže, čekaj, čekaj, polako, budi strpljiv, vidjet ćeš moje tragove, prepoznat ćeš moje djelovanje, samo mi vjeruj! U današnjem odlomku, preko proroka Izaije, Bog poručuje, gledajte ljudi stvaram novo nebo i novu zemlju. Bit će to nešto savršeno. Neće više biti djeteta malog koje će umirati, svaki će čovjek doživjeti sto godina. Bit će sve drugačije, bolje, ljepše. I dok čovjek sluša taj odlomak, pitamo se, Bože, nisi li nas prevario svojim obećanjima? Zašto si to sve skupa Bože poručio? Zašto si nam to obećao? Ništa se od toga ne ostvaruje! I dalje boluju mala djeca i dalje se rađaju djeca bolesna, i dalje ljudi, što više prolazi vrijeme sve više se pojavljuju nove bolesti, ne znamo od kuda, nema lijeka, taman kad izliječimo jednu bolest, pojave se dvije, tri ili deset novih. Kamo ide ta ljudska povijest? Možemo li vjerovati svome Bogu? Trebam li vjerovati ili je Bog već odavno iznevjerio čovjeka i ostavio ga samoga. Kad promatramo povijest, svoju i općenito ljudsku. Mi u tu povijest uvodimo nešto novoga. Kažemo da mi vjerujemo u povijest spasenja, mi vjerujemo da Bog zaista djeluje u ljudskoj povijesti, da Bog kroz povijest čovjeka spašava. Mi vjerujemo da je vrhunac toga spašavanja utjelovljenje, rođenje, život, muka, smrt i uskrsnuće. Mi vjerujemo da je uistinu On, utjelovljeni Sin Božji, donio spasenje ljudskome rodu. Ali povijest se ponavlja i dalje.I dalje se događa zlo i dalje ljudi jedni drugima čine zlo i dalje se vrši nepravda i dalje se ljudima manipulira i dalje čovjek prolazi kroz različite situacije koje su plod djelovanja zla, zla koje želi uništiti ljubljeno Božje stvorenje, čovjeka. Koji puta se čovjek pita, u tom i takvom svijetu u kojem mi danas živimo, ima li uopće prostora za svetost? Što je to svetost? Nisu li sveti ljudi oni koji su malo naivni,  koji žive u nekakvim oblacima, koji lebde, koji imaju neprestano sklopljene ruke i dvadeset četiri sata dnevno mole, a nemaju veze sa stvarnosti života. Nije li svetost zapravo bijeg od života? Onda toliko mi je životu teško da idem malo zaboraviti na svoje svakodnevne probleme, idem malo u svetost, da bih se povukao da bih pobjegao iz onoga što me opterećuje iz dana u dan. Je li to svetost? To može biti nekakva lažna imitacija svetosti, ali to nije svetost. Svetost nikada ne bježi od konkretnog života. Svetost se postiže, ostvaruje u našem konkretnom životu. Sveci se ne rađaju, nego se svetim postaje. Pa kako postati svetim? Kako? Kako kada kompletan ovaj život i društvo u kojem živimo ma upućuje nas na neke druge vrijednosti, kada odmahuje rukom na svetost i govori pusti priče ma to ti je ili za malu djecu ili za stare bake. To ti je svetost. Mi moramo živjeti punim plućima, mi moramo iskoristiti sve što nam život pruža. Pusti svetost za mirovinu, kad dođeš u mirovinu onda ćeš se Bogu moliti. A svetost je nešto na što smo pozvani svi! Ne sutra, nego danas! Sada i ovdje! Kada čovjek gleda tog našeg svetog Josipa, onda se ne možemo načuditi jednoj stvari, pa taj čovjek je bio toliko skroman, toliko jednostavan. Nije okolo trubio, nije išao okolo i vikao, ljudi, gledajte me, pa ja sam vam važan čovjek! Pred deset dana cijela hrvatska javnost zaokupila se samo oko jednoga problema. Svi portali, sve televizijske postaje, radio postaje, brujale su samo o tome je li muž, bivši muž, jedne hrvatske pjevačice sada od jednom s drugom hrvatskom pjevačicom. O tome su svi pričali, vi već znate o čemu govorim, smješkate se i vi. To je danas u svijetu, u ovom našem svijetu, važno. Ma to ljudi vole čitati, to ljudi vole gledati, ma koga briga za svetost. Pogotovo za ovakvog jednog sveca koji šuti. Što je to sveti Josip napravio? Po našim, današnjim, suvremenim mjerilima, ništa! Nigdje ga nije bilo! Nije se micao iz svoje tesarske radionice. Možda je bio zaista dobar majstor, vrijedno radio, ljudi su bili zadovoljni s onim što je on isklesao, napravio, ali to je sve, po čemu je to važno. Reći će neki drugi, ma bedak, ma kako nije iskoristio, ma gdje su mu bili stručnjaci za PR da mu kažu, čovječe ti si dobio važnu ulogu, daj se pohvali, daj pričaj o tome, daj zaradi na tome, ma daj nek' ti ljudi plješću, nek' te hvale, neka o tebi pričaju. A on, siroče, šuti! Ništa! Zavukao se u svoja četiri kućna zida, po čitave dane radi i nikome ne govori o tome da uza se ima Sina Božjega! A moj sveti Josipe! Nećeš tako daleko dogurati. Kako svetost zna biti protivna ljudskoj logici. Jer po toj ljudskoj logici, ako imaš nešto vrijedno, ma moraš se pohvaliti, ma moraš o tome pričati. Kako će ljudi znati? Moraju te tapšati po ramenu, moraju se oko tebe motati, moraju ti se klanjati, ti moraš biti magnet koji privlači ljude oko sebe ako želiš biti važan ako želiš biti faca. Danas je važno biti faca. Bilo u politici, bilo na estradi, bilo u gospodarstvu, bilo u sportu. Ako ti ne plijeniš pozornost medija, ako stalno nije u tvojoj pratnji dvoje, troje fotoreportera ili dvije tri kamere televizijskih kuća, ako te stalno ne snimaju, ako ne prate svaki tvoj korak, ti si nitko i ništa. A sveti Josip šuti! Kakvu poruku ta svetost, konkretna svetost, ovoga svetoga čovjeka, kakvu poruku daje nama danas? Tko je danas u našim očima važan? Važan je američki predsjednik, važan je ruski predsjednik, važni su nogometaši poput Ronalda i Messia, važna je ova glumica ili ona pjevačica, onaj pjevač ili onaj glumac. A što je s nama? A tko zna za nas? Evo od svih nas koji smo danas, ovdje u ovoj crkvi, tko zna za nas, osim maloga kruga naših obitelji, naše rodbine, naših prijatelja. Mi smo obični, mali, ljudi. Može li običan, mali čovjek, biti velik? Može li običan mali čovjek biti važan u povijesti ljudskoga roda? Sveti Josip kaže da! Itekako možeš biti važan i ti, možeš biti važan ako uza se imaš Boga, kao što sam ga imao ja! Naravno, nitko od nas u svome životu nema tu čast, to zadovoljstvo, biti poočim Sina Božjega, nego samo jedan čovjek u ljudskoj povijesti, a to je sveti Josip! Tu čast je ali i svatko od nas ima priliku imati Boga za svoga životnog suputnika. To ovisi samo o meni, jer Bog želi biti životni suputnik svakome od nas, dapače, svakome čovjeku, i, samo o čovjeku ovisi hoće li Boga prihvatiti ili ne. U Božjim očima nema nevažnog čovjeka. Bog ne dijeli ljude onako kako mi dijelimo jedni druge. Bog ne prosuđuje čovjeka po onim mjerilima ili po nekim kriterijima kako to činimo mi. Mi gledamo koji se čovjek popeo na koju stepenicu društvene ljestvice, Bog tako ne gleda. Mi gledamo koliko je veći nečiji novčanik, mi gledamo koliko tko u svojim rukama ima vlasti, utjecaja. Bog na to ne gleda! Za Boga je svako ljudsko biće Njegovo voljeno dijete, čak, ne samo mi kršćani, svaki čovjek jer svaki čovjek je stvoren na Njegovu, Božju, sliku. I tako nas Bog promatra, sve od prvoga do zadnjega. I zato je svaki čovjek važan, ne samo sebi osobno, nego je važan u povijesti ljudskoga roda. Svi smo mi kamenčići koji tvore jedan prekrasan Božji mozaik. Mi ga nismo svjesni jer smo ovoga trenutka u ovom dijelu svoga života ograničeni prostorom i vremenom i ne možemo se uzdići iznad toga. Mi vidimo male, uske okvire, ali Bog, Bog vidi sve i Bog svakoga čovjeka koga je pozvao u život gleda kao najboljeg! Svi mi utječemo jedni na druge, svi živimo jedni s drugima uvijek netko živi s nekim. Zato koliko god bili maleni, neznatni, skromni, nepoznati, nemojmo nikada zaboraviti da imamo izuzetno veliku važnost. Prije svega za Boga! Ako me Bog toliko ljubi, ako me Bog prihvaća takvoga kakav jesam i slab i ograničen i grešan, onda moram znati i ja sam sebe prihvatiti i bodriti. I moram znati uživati u životu kojim me je Bog obdario! I moram znati živjeti s tim svojim Bogom po kojem je moj život postao! Neka to danas bude poruka našega svetoga Josipa svima nama. Budimo skromni, ma budimo i dalje neznatni, ali, budimo svjesni svoje vrijednosti. Ne zaboravimo nikada da smo djeca Božja! To je temelj naše svetosti, one svetosti na koju je pozvan svaki čovjek. I ne zaboravimo, onu jednu spoznaju, da Bog svakome od nas želi biti životni suputnik. Od nas očekuje samo da mu otvorimo vrata da može ući k nama, da može s nama živjeti taj naš mali skromni tako lijep i tako važan život. Zato je Josip volio šutjeti, zato se nije imao potrebu isticati, imao je uza se Boga. I bio je toga svjestan! I uživao je u svom životu takvom kakav je bio, svjestan da ima uza se najveću vrijednost! Imamo ju i mi, samo, postanimo toga svjesni!

 

 

Čitaj dalje

Kristova muka nadahnuće za naš život

Župni listić 2. korizmena nedjelja 25.2.2024.

100 hodočasnika iz Slavonije i Dalmacije