Homilije

Homilija mons. Kožula o 9. obljetnici preminuća Marijana Radanovića

Homilija mons. Kožula o 9. obljetnici preminuća Marijana Radanovića

Karlovac-Dubovac, spomendan Svetog Roka, srijeda Dan sv. Josipa, 16. kolovoza 2023. u 18,30 sati

Draga braćo i sestre!

Dok vas kao svećenici Crkve pozdravljamona početku našeg razmišljanja, ističemo veliku važnost okupljanja Kristovih vjernika u ovom Nacionalnom svetištu, u zajedničkom štovanju Sv. Josipa. Po kršćanskoj tradiciji svaki dan u tjednu posvećen je posebnom štovanju, pa tako i svaka srijeda, upravo štovanju Sv. Josipa. Čudesno lijepe i sadržajne Litanije Sv. Josipa otkivaju nam njegov životni put, službu, značenje i veličinu, te ga i večeras posebice ističemo kao zaštitnika svete Crkve i kao nebeskog zaštitnika naše domovine Hrvatske. Neka nam bude uzor njegova vjera, njegov put sabrane tišine, njegov rad u Božjoj blizini i njegova vjerodostojnost i vjernost u služenju planovima Božjim, za dobro Svete Obitelji. Svaki od nas, na svom životnom putu, u svom pozivu i u svojim životnim okolnostima, može nasljedovati Sv. Josipa upravo u tim vrlinama, koje nas onda iznutra oplemenjuju i izgrađuju, koje nam pomažu da i mi ustrajmo u zajedništvu, u čestitom ljudskom i kršćanskom životu i svjedočenju.

Drugo što želimo spomenuti, danas Crkva slavi spomendan Sv. Roka, isposnika. Vjernici ga štuju diljem svijeta kao zaštitnika protiv teških bolesti, u prošlim stoljećima posebice kao zaštitnika protiv bolesti kuge. Naime, Sv. Rok je rođen krajem 13. stoljeća u Montpellieru u južnoj Francuskoj od imućnih roditelja. Iz njegova životopisa znademo, da je s 20 godina ostao bez roditelja i težio ozbiljnom kršćanskom životu. Pošao je na hodočašće u Rim. Došao je Lombardiju dok je ondje harala kuga. Nije pobjegao od opasnosti, nego se posvetio skrbi oko umirućih bolesnika od kuge. Na povratku iz Rima boravi u Piacenzi, gdje je i sam bio zarežen od kuge. Kako ne bi druge zarazio, povlači se duboku u šumu u jednu kolibu. Po pričanju, ondje se hranio kruhom, koji mu je svaki dan donosio jedan lovački pas. Mimo svake nade, Rok ipak ozdravlja od teške bolesti i vraća se kući u Francusku. Nakon preboljene bolesti bilo mu je lice tako izobličeno, da ga njegovi sugrađani nisu prepoznali, nego su ga uhitili  i optužili kao špijuna. Umro je u tamnici 1327. godine.[1]

Tek poslije njegove smrti doznala se istina. Otkriveno je drugo lice Sv. Roka, ono putničko i hodočasničko na ovoj zemlji proputovanja; ono svetačko i dobrotvorno u služenju ljudima u velikoj epidemiji kuge; ono milosrdno, strpljivo i samozatajno, podnoseći bolest, progon i nepravdu u tamnici sve do smrti! Odista, na njegovu licu zasjao je mili lik Krista Spasitelja, koji i večeras poručuje u Matejevu evanđelju: „Zaista kažem vam, što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste! Dođite blagoslovljeni Oca mojega!“

Naša domovina Hrvatska, posuta draguljima kulturne i sakralne baštine, ima brojne crkve, kapele i oltare posvećene Sv. Roku. Njegovo štovanje nazočno je u mnogim gradovima i župama. Stoga i mi večeras gledamo njegov primjer i molimo njegov zagovor u našim potrebama i suvremenim bolestima, raznih zaraza i ovisnosti. On nas i večeras uči novosti Radosne vijesti evanđelja. Uči nas novoj zapovijedi ljubavi. Uči nas dobrotvornosti i milosrđu. Uči nas, da je sav Božji zakon sadržan u ljubavi prema Bogu i ljubavi prema bližnjima. Neka nas svojim primjerom potakne, da vjeru ponajprije živimo i svjedočimo, te budemo kršćani, ono što trebamo biti po svetom krštenju,  životu i svjedočenju, a ne samo po imenu! Ton onda znači i pravilno štovati svece! Ne kao sredstvo promocije, nego kao nasljedovanje životom!

Treće što želimo posebice naglasiti, braćo i sestre, i zbog čega sam se rado odazvao na poziv gospodina župnika je činjenica, da se večeras spominjemo 9. obljetnice smrti našega uzornog župnika prelata Marijana Radanovića, materijalnog i duhovnog graditelja ovoga Svetišta Sv. Josipa.

Vama je poznata njegova skromnost, samozatajnost i poniznost, njegov predani pastirski rad i služenje Crkvi i narodu! No, večeras ćemo ipak kao u nekom vremeplovu pogledati u njegov život i spomenuti makar neke pojedinosti, jer je opće poznato da on o sebi nije volio govoriti… Pogledat  ćemo, što nam govore arhivska vrela: Zavičajno smo i po rođenju od Bjelovara, iz susjednih sela, on je rođen u općinskom mjestu Severin (Sjeverin) 14. rujna 1921. i kršten 23. rujna 1921. u župnoj crkvi Sv. Šimuna i Jude Tadeja u Cigleni, kojih 8 kilometara od Bjelovara, po tadašnjem župniku Miji Poldgrugaču. Kumovi na krštenju bili su supruzi Marko Šuveljak i Jelka rođena Antolek.[2] Marijan je bio četvrto i posljednje dijete svojih roditelja, Franje Radanovića i Ivane rođene Dužaić. Kako su bili činovnička obitelj, otac je službovao u više općinskih mjesta, a trajno su ostali u Bjelovaru. Imao je starijeg brata Zlatka i sestre Jelku i Olgu. Jelka je umrla prva, već 1969. godine, brat Marijan joj je u bolnici u Zagrebu podijelio sakramente, a sprovod je vodio tadašnji bjelovarski župnik i dekan Mijo Jagodar. Otac mu Franjo umro je 1975., a majka Ivana 1977. godine, oboje u 82. godini života. Sprovod je vodio tadašnji bjelovarski župnik Ivan Došlin, a sahranjeni su u obiteljskoj grobnici Radanovića, na starom bjelovarskom gradskom groblju, kojih tridesetak koračaja od crkve Sv. Križa (Sv. Andrije).[3]

Marijan je položio ispit zrelosti na gimnaziji u Bjelovaru 1940. godine, gdje je imao izvrsne vjeroučitelje, neki su i ubijeni, poput svećenika-pjesnika Mate Paljuga, Antuna Klasića i vjeroučitelja franjevaca, a neki ostali na životu poput kasnijeg profesora dr. Ivana Škreblina.[4] Duhovno je odgajan u katoličkim organizacijama, posebice u duhu orlova i križara Bl. Ivana Merza, te je izabrao duhovni poziv i pošao u Bogosloviju na Kaptolu u Zagrebu. Sposoban i marljiv, ali tih i samozatajan, ozbiljno se i odgovorno pripremao za svećenički poziv. Nadbiskup dr. Alojzije Stepinac zaredio ga je s drugim kolegama za svećenika, 15. srpnja 1945. u zagrebačkoj katedrali. Izrekao im je poznatu poruku, da ih šalje „u krvavu kupelj“. Bilo je to doba masovnih likvidacija na Križnim putovima, te po selima i gradovima, posebice svećenika i vjeroučitelja, baš kao i kod Vas ovdje u Karlovcu… S njime su bili zaređeni Franjo Kuharić, mladomisnik iz Pribića, Petar Kaličanec, mladomisnik također iz Bjelovara i drugi svećenici iz toga godišta ređenja. Dobio je izvrsnu formaciju od duhovnika dr. Dragutina Nežića i rektora Bogoslovije dr. Franje Šepera, kasnijeg nadbiskupa i kardinala. Završio je teološki studij na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu do 1946., te je u srpnju bio poslan na službu odmah na Banovinu.[5]

Možemo reći, da uopće i nije bio kapelan ili kako se to danas kaže župni vikar, jer je poslan u Petrinju župniku Miji Razumu. Ondje je dotadašnji kapelan i kateheta Nikola Soldo bio je već u svibnju 1945. osuđen  na smrt, pa pomilovan na 20 godine logora u Staroj Gradiški, gdje je ostao tijekom punih 15 godina,  do 1960. godine.[6] Uz župnik Razuma djelovala su u školama i dvojica vjeroučitelja Mile Ljubić i Mihovil Šišinački i pomagali u župi.[7] Uz Petrinju, župniku Razumu  bile su povjerene i župe Čuntić i Hrastovica, prazne i razorene već 1943. i 1944. godine, o čemu imamo izvješća župnika Razuma iz Petrinje i dekana iz Gline Franca Žužeka, Slovenca po rođenju.[8] Upravo te župe bile su dodijeljene mladom svećeniku Radanoviću… Pošao je u Hrastovicu i ondje s narodom obnavljao razoreni i spaljeni župni dvor, te se ondje nastanio i brinuo se, i  za susjednu župu u Čuntiću.  Okupljao je Božji narod, uzorno živio i radio tijekom 9 godina, s izuzetkom jedne godine služenja JNA i kontrole KOS-a u dalekom Negovcu kod Đevđelije, od studenog 1948. do studenog 1949. godine.

Svećenik Marijan Radnovićimao je miran i staložen pristup, pozitivno raspoloženje, hranjeno optimizmom vjere i pouzdanja u Boga. Imao je svijest svećeničkog poslanja, da naviješta evanđelje i Isusa Krista upravo u tim i takvim bolnim okolnostima naše prošlosti.

U Petrinji je susreo u samostanu časne sestre  redovnice „Kćeri Božje ljubavi“, odmah do župnog dvora i župne crkve Sv. Lovre, koje su mu dolazile pomoći u Hratovicu, a koje je kasnije pozvao i ovamo na službu u Karlovac-Dubovac.

Poletni i revni upravitelj Marijanizgrađivao je prvotno župnu zajednicu Kristovih vjernika, okupljao djecu na vjeronauk, molio za duhovna zvanja i požrtvovno radio na obnovi stradalih crkava u Hrastovici i Čuntiću. Bio je revan u pastirskoj službi, primjerom i riječima. No, jednako tako brinuo se i za obnovu crkvenih objekata. Iz Hrastovice je polazio pješice u župu Čuntić, gdje također obnavlja crkvu, da se može redovito i dostojno vršiti bogoslužje i pouka djece.

O tome imamo izvješće dekana i župnika u Glini Franca Žužeka, od 10. kolovoza 1950.  On odgovora na dopis NDS, te kaže da je župni stan u Čuntiću, „danas posve porušen!“ No, radosna je vijest, piše: „Crkva je ovih dana po idealnom dušobrižniku Marijanu Radanoviću iz Hrastovice posve uređena.“ Dekan Žužek javlja u Zagreb, da u Čuntiću nema stana ni uvjeta za trajnog vlastitog dušobrižnika koji bi ondje stanovao i živio, jer je kuća razorena, a nema ni za uzdržavanje svećenika. Ipak ostaje njegovo lijepo svjedočanstvo o radu, kako navodi, idealnog dušobrižnika Marijana Radanovića iz Hristovice.[9]

Nadbiskup koadjutor dr. Franjo  Šeper, upravo takvog „idealnog dušobrižnika Marijana“ u siječnju 1955. godine premješta s Banije ovamo u Karlovac. Ovdje je OZN-a odmah 1945. godine pobila srednjoškolske vjeroučitelje: dr. Matiju Kranjčića, ujedno župnika u Ozlju i franjevce: dr. o. Beatu Bukinca, o. Benedikta Čigu i o. Rikarda Ribića, te dekana Stjepana Kučmanića, župnika u Kamenskom, koje je i njegovo rodno mjesto.[10]

Župa Karlovac-Dubovacimala je u poraću veoma burnu povijest progona, zahvaljujući također djelovanju zloglasne OZN-e. Poslije župnika Mirka Veslaja (1912.-1943.), nastupio je 1943. godine na Dubovcu novi župnik Tomo Fabek, rodom iz župe Sv. Martin pod Okićem, koji je u svibnju 1945. godine bio uhićen i čulo se osuđen na smrt, zapravo bio je u Zagrebu na Sudu za nacionalnu čast u kolovozu osuđen na doživotni zatvor s prisilnim radom i gubitak svih građanskih prava, pa zatim pomilovan po Vrhovnom sudu Hrvatske u rujnu 1945. na 20 godina robije, te je odveden početkom studenog u logor Staru Gradišku.[11]  Naslijedio ga je u kolovozu 1945. godine kapelan iz Nove Gradiškedr. Stjepan Doppelhammer, inače i rodom iz Nove Gradiške, koji je 1944. godine doktorirao,  ali je već 20. prosinca  1945. uhićen od OZN-e, predan Vojnom sudu i osuđen na 10 godina robije s prisilnim radom. Ništa mu nisu uspjeli dokazati, pa je krajem 1946. godine bio ipak pušten na uvjetni dopust (neki drže da je to bilo zauzimanjem dekana i župnika u Novoj Gradiški Franje Matice (1939.-+1948.) kod ministra Ivana (Steve) Krajačića, kojega je Matica poznavao dok je još bio župnikom u Gornjim Bogićevcima (1914.-1939.), a Krajačić je rodom iz te župe, iz sela Poljane (*1906.-+Zagreb, 1986.). Doppelhammer je pomagao župniku Franji Matici, a poslije njegove smrt bio je župnik rodne župe u Novoj Gradiški (1948.-1962.), kada je župu predao župniku Mirku Bijeliću, koji je došao iz Virja, te prešao kao profesor na Bogoslovni fakultet u Zagrebu, poslije smrti uglednog prof. dr. Aleksandra Gahsa (*Požega, 1891.-+Zagreb, 1962., sahranjen u Požegi). Doppelhammera je zamijenio od 1967. godine mr. Tomislav Jablanović iz Sarajeva, a on je zbog bolesti dalje do smrti 1975. godine živio u Novoj Gradiški.[12] Početkom 1946. došao je za župnika kapelan iz Jaske Đuro Golubić, rodom iz župe Veliki Bukovec kraj Ludbrega, ali je i on već 20. veljače 1946. uhićen, pritvoren i osuđen na 13 godina robije i prisilnog rada, te odveden u logor Staru Gradišku. S osudama uvijek je išla i konfiskacija imovine i gubitak građanskih prava.[13] Župa je bila bez vlastitog župnika, povjerena na upravu karlovačkim franjevcima od 1946. do dolaska župnika Marijana Radanovića u siječnju 1955. godine. Tako je župa Karlovac-Dubovac ostala bez redovitog župnika tijekom 9 godina. Komunističke vlasti zaposjele su nekim stanarima župni dvor, te u njemu otvorile Partijsku školu. Karlovac, odnosno župa Dubovac ostala je i bez svoje velebne gradske, školske crkve Sv. Ćirila i Metoda u središtu Karlovca kraj Zorina doma.  Crkvu su porušile komunističke vlasti, između 1948. i 1950. godine, pod izlikom da zbog trošnosti ugrožava prolaznike, a sagradio ju je vrijedni župnik Alojzije Hegedić (1889.-1912.) s dobročiniteljima jedva 30 godina ranije, između 1906. i 1910. godine. Bila je među najvećim crkvama u župama, podignutima u duhu historicizma u nas,  izgrađena u stilu novoromaničke trobrodne bazilike s tornjem na pročelju. Nazivana i „Karlovačka katedrala!“[14]

Župnik Hegedić bio je promaknut na župu Sv. Ivana u Novoj Vesi u Zagrebu (1912.-+1928.), a ovdje ga je  naslijedio  župnik iz Kupinca Mirko Veslaj, od 1912. do polaska u mirovinu 1943. godine.

Novi župnik Marijan Radanović, znajući sudbinu karlovačkih pobijenih svećenika i trojice redom osuđenih župnika na Dubovcu  od svibnja 1945. do veljače 1946. godine, smjestio se u prilagođenoj sušionici mesa na tavanu župne kuće i počeo svoje svećeničko služenje i poslanje. Otklonio je želju nadbiskupa koadjutora dr. Franje Šepera, da se početno smjeti u jednoj sobi u hotelu. Ponizno se zahvalio, ali nipošto ne bi prihvatio, jer to ne bi bio svima poznati ponizni i samozatajni svećenik Marijan Radanović. S njime počinje nova era poimanja svećeničke i župničke službe, kao službe pastira koji okuplja, koji duhovno izgrađuje, koji je na raspolaganju čitav dan, koji će postati prepoznatljiv kao apostol i duhovni služitelj  grada Karlovca.

Kao i na Banovini, tako i u Karlovcu, svjestan svih okolnosti, polazi tiho, s pozicija vjere, evanđelja i duhovnih izvora „žive vode“ u svetim sakramentima. Nošen pastirskom ljubavlju prema Crkvi i narodu živi skromno, ne nametljivo, a služi revno i ustrajno. Vjeran idealima svoga zatočenog nadbiskupa i tada već kardinala dr. Alojzija Stepinca, svojih nekoć poglavara dr. Franje Šepera i dr. Dragutina Nežića, tada već biskupa u Istri, kao i svoga osobnog odgoja u katoličkim organizacijama i u Bogosloviji. Prvotno svjedoči radom i  primjerom, a potom i riječima, te ustrajno okuplja malo stado i izgrađuje živu župsku zajednicu Kristovih vjernika, prenoseći im dar vjere i dar svoje osobne duhovne i crkvene izgrađenosti. Uz pastoral i katehizaciju, redovito je u bolnici kod bolesnika, kasnije promiče tisak, izdaje poučne knjižice: „Kratki kršćanski nauk“, „Svjedok Kristov“, Čovječe, pazi što govoriš“, „Protiv alkohola“, zatim knjige i molitvenike, a piše i brojne članke, većinom nepodpisane. Izdavao je „Župni list karlovačkih župa“, a 1984. godine obnavlja izlazak Glasnika Sv. Josipa (1873.-1945.), koji je prestao izlaziti 1945. godine, poslije smrti urednika dr. Josipa Lončarića. Bio je u dva mandati član Svećeničkog vijeća Zagrebačke nadbiskupije, 1974. biran, a 1983. imenovan od kardinala Franje Kuharića.

U pokoncilsko doba žalosnih svećeničkih i redovničkih apostazijadiljem svijeta, govorilo se i mnogo pisalo o krizi svećeničkog identiteta…. Župnik Marijan Radanović živio je svoje svećeništvo, svoj svećenički identitet, vjeran Crkvi i predan radu i Kristovoj službi u Crkvi. Pače je poticao pojedine mladiće da pođu u svećeničku službu, baš kao i ranije u Hrastovici (Nikola Stojanović, Ivan Matijević, Andrija Vujasić). Surađivao je sa svećenicima Karlovca i okolice. Osnivale su se nove župe u Karlovcu, počevši sa Švarčom pa do župe Srca Isusova u Centru.  Uz njegovu veliku upornost dolazi duhovna i materijalna obnova, dolazi i ovo svetište, nova crkva Sv. Josipa, koju je posvetio 15. rujna 1974.[15] kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu. Pratio sam na toj svečanosti našega nadbiskupa Franju Kuharića i biskupa Miju Škvorca, bio je ovdje i predstojnik Međunarodnog karitasa prelat Karlo Bayer iz Rima i drugi, pa sam s kardinalovim tajnikom dr. Velimirom Čapekom posluživao u svečanostima kao obredničar. U toj prigodi donio je kardinal Šeper iz Rima župniku Radanoviću Papinsko imenovanje za počasnog prelata njegove svetosti… Kasnije je s narodom gradio župni dvor, pa crkvu Sv. Ane na Vučjaku.

U pojavi žalosnih „slučajeva Crkve u Hrvata“,te osnutka Teološkog društva Kršćanska sadašnjost u Zagrebačkoj nadbiskupiji, 31. svibnja 1977., koje je prestalo biti crkvena ustanova, a postalo odobrenjem SUP-a od 11. srpnja 1977. samoupravna društvena ustanova, upisana u Registar udruženja SR Hrvatske (1977.-1989.), te je postalo i crkvena ustanova tek u listopadu 1989. godine,[16] Sveta Stolica i kardinal Franjo Šeper željeli su pomoći zagrebačkim nadbiskupu Franji Kuhariću u takvim okolnostima 1978. godine s dva nova pomoćna biskupa. U kanonskom postupku bili su izabrani rektor Papinskog hrvatskog zavoda Sv. Jeronima u Rimu mons. dr. Đuro Kokša i dubovački župnik prelat Marijan Radanović. Kokša je dao svoj pristanak za biskupsko ređenje, a Radanović se ponizno zahvalio Sv. Ocu, izrazio poslušnost i vjernost, ali  i molio za razumijevanje, da bi radije ostao u pastoralnoj službi župnika, a biskupstvo da se povjeri nekom sposobnijem, kako je on to u svojoj skromnosti razmišljao… Tako je odgovorio i nadbiskupu Franji Kuhariću, kojega je Apostolski pronuncij iz Beograda poslao da pođe u Karlovac i pokuša skloniti župnika Marijana da prihvati biskupstvo. Iza ovog odabira Kokše i Radanovića, očit je i rukopis kardinala Franje Šepera, koji je želio da dr. Kokša bude nadbiskupu Franji Kuhariću pomoć vezano uz KBF, tisak i sjemeništa, a prelat Radanović u pastoralu… Kardinal Šeper je posebice cijenio kao bivši rektor i odgojitelj, svoje učenike Franju Kuharića i Marijana Radanovića, i zbog njihova života i rada, ali i zbog njihova načina djelovanje.

Župnik Marijanočitovao  se dopisom na latinskom jeziku! Ostao je u svojoj župi   kao svećenik radnik, kao pastir i svjedok Evanđelja, na dobro Crkve i naroda! Kasnije je bio duhovnik Velikog križarskog bratstva, uvijek s poletnim nadahnućem, uvijek s novim inicijativama u obnovi kršćanskog života i svjedočenja, bez obzira na svoju višu životnu dob. Konačno, davao je primjer čovjeka, kršćanina i svećenika kako se treba nositi u visokoj životnoj dobi, dok još uvijek skrbi za izgradnju župne dvorane, kako se nositi  s križem starosti i sve teže bolesti, sve do smrti u karlovačkoj općoj bolnici na današnji dan, 16. kolovoza 2014. Preminuo je u 93. godini života i 69. godini svećeništva.

Evo, draga braćo i sestre, dok se ove srijede sabiremo oko Sv. Josipa kao njegovi štovatelji; dok nas Crkva potiče da spomendanom promatramo i primjer Sv. Roka, njegovu vjeru i žrtvu; njegovo milosrđe i služenje ljudima u nevolji, služenje Kristu u braći ljudima; ne zaboravimo svojih pastira koji su uzorno i požrtvovno služili u ovoj župi, posebice uzornog župnika prelata Marijana Radanovića, koji je ugradio svoj život i svoju svećeničku dušu u duhovnu i materijalnu izgradnju ove župe i svetišta Sv. Josipa. Neka nam njegova vjernost, radinost i ustrajnost budu poticaj za nasljedovanje. Opće je poznato, da ga je pratio „glas svetosti“ za života i u času smrti, što je veoma važno znati, jer „glas svetosti“ treba biti nazočan tijekom života i u času smrti, a ne ga desetljećima kasnije proizvoditi s nekim određenim ciljevima!  To valja prepustiti slobodi i osjećaju samih Kristovih vjernika, da sami prepoznaju ono uzorno i sveto i očituju svoje vjerničke raspoloženje, a ne da im se uvijek iznova nečiji glas svetosti planski izvikuje i nameće!

Stoga, budimo večeras molitveno zajedništvo,  da naše obitelji postanu živa žarišta života i  ljubavi, odgoja i vjere! Naša je dužnost pokazati pred svima, da smo svjesni kršćani, Kristovi vjernici i članovi Crkve; da smo živo i životvorno kršćanstvo po primjeru tolikih svetaca i svjedoka, kako su nas učili i odgajali naši vjerni i uzorni pastiri i svjedoci vjere. Amen.

 

Čitaj dalje

Župni listić 4. uskrsna nedjelja 21.4.2024.

Slavonci, Dalmatinci i Posavci pri svetom Josipu

“Hvaljen Isus i Marija” Radio Sljemena i Maranatha pri svetom Josipu