Draga braćo i sestre! Dragi štovatelji sv. Josipa!
Čuli smo jednu od najpoznatijih Isusovih prispodoba. Isus je volio govoriti u prispodobama. Volio je govoriti jezikom koji su dobro razumjeli njegovi slušatelji. S druge strane, draž govora u prispodobama je u tome da nam otvara gotovo neograničenu mogućnost interpretacije; što će reći da tu prispodobu shvaćamo i primjenjujemo na svoj život. Prispodoba je uvijek otvorena za tumačenje. Njezina poruka uvijek je tako živa, tako snažna, ja bih rekao: tako osobna! To nije tek riječ koja cilja negdje iznad naših glava. To nije riječ koja je izgovorena bilo kome i bilo kako, nego je to Božja Riječ koja pogađa svakoga od nas, i koju, ako želimo i ako se dovoljno trudimo, možemo jako dobro razumjeti.
Prije svega je važno, kada razmišljamo o ovoj prispodobi koja govori o sijanju Božje Riječi, da shvatimo kako Bog prvi prilazi k nama. Ova prispodoba najprije hoće kazati kako Bog nama govori, kako Bog nije daleko, kako nije skriven od nas. To je ono što mi ljudi često u životu znamo pomisliti: Pa gdje si Bože? Zašto se ne javiš? Kako možeš trpjeti ovo ili ono zlo? Jako često zazivamo Boga, zdvajamo i pomišljamo da je daleko, da nas ne čuje. Zašto? Zato što imamo krive slike o Bogu, kriva očekivanja od Boga. Mi bismo htjeli, kad se oko nas događa zlo, da Bog dođe i da svojom snagom reagira i uništi zlo! Mi bismo htjeli, kada se nađemo u nevoljama, da Bog dođe i da nas svojom rukom izbavi iz svih naših nevolja! Mi bismo htjeli, kada nas zadesi bolest i slabost, da Bog dođe i da nas odmah iscijeli i da nam odmah podari zdravlje? Sve su to, na kraju krajeva, dobre želje. Sve te želje pokazuju kako mi trebamo Boga. Ipak, pogledamo li dobro Sveto Pismo, ljude i njegov svijet, dolazimo do vrlo zanimljivog i neugodnog zaključka o vjeri i nevjeri. Mi naime obično kažemo da su nevjernici oni ljudi koji Boga ne priznaju. Sveto Pismo ne kaže samo to o nevjeri. Kad pogledamo zapreke s kojima se Isus suočavao u susretu s ljudima, kad pogledamo zidove i barijere koje su stajale pred Njim na putu prema ljudskom srcu, onda ćemo vidjeti da tu nevjera ima jedno drugo lice, da to nije samo odricanje od Boga nego da je to iskrivljena vjera, da su to kriva očekivanja, da su to krive slike o Bogu, da su to iskrivljene molitve, da je to povrh svega stav kojemu nema slušanja Boga.
Bog nam dolazi kao Riječ. I to je u ovoj prispodobi tako snažno rečeno. Isto to sv. Ivan na početku svoga Evanđelja ističe: U početku bijaše Riječ, Božja Riječ. Po njoj je sve nastalo. Bez nje nije postalo ništa! Sve što živi, sve što postoji, zahvaljuje postojanje upravo Božjoj Riječi, Božjoj Mudrosti. I onda, dosljedno tome, ne postoji ništa u životu, ne postoji nijedan čovjek, nijedna životna situacija, nijedno životno iskušenje, nijedan životni problem, na koji Božja Riječ ne bi bila odgovor! Jer je sve nastalo po njoj. Ona svemu daje smisao. I ta Božja Riječ ne samo da je izgovorena poput kakve ljudske riječi. Ne, ona je postala Tijelo, sam Božji Sin. Ta Božja Riječ postala je jedan od nas, da nam bude nadohvat, da ne bude daleko, da ne bude sakrivena, da se ne pitamo: Bože, gdje si i zašto šutiš?, nego da doživimo kako je tu, kako nam je bliz i kako nam govori. Bog nam govori, braćo i sestre! Stalno nam govori! To ova prispodoba tako lijepo predočava upravo ovom slikom u kojoj je Bog sijač koji sije svoju Riječ.
Meni ovdje dolazi u pamet slika iz mog najranijeg djetinjstva kada me otac, valjda prvi put ili jedan od prvih puta, poveo na njivu, pooranu njivu, i kada je sijao pšenicu. Pitao sam se zašto moj tata svaki čas grabi svojom velikom rukom u vreću na svojim ramenima, uzima pšenicu i baca je?! Od pšenice je nastajao kruh!? Tada to u svojoj glavi nisam mogao shvatiti. Zašto moj tata tako olako prosipa to blago iz svoje torbe. Bog je takav! Bog svoju Milost, Božju Riječ, prosipa kao najveće blago i daje nam je u izobilju, daje nam je da nitko od nas ne bi bio gladan Božje mudrosti, Božjega života, Božje milosti.
Međutim, ova prispodoba kazuje još nešto važno. Ona hoće kazati da se Kraljevstvo Božje, o kojem ona govori, može doživjeti samo onda kada čovjek surađuje s Bogom u toj Božjoj objavi, u tom dijeljenju, prosipanju Božje milosti. Isus dolazi da nam donese Kraljevstvo Nebesko. To je svrha Njegovog dolaska. To je svrha Njegovih riječi. Njegov dolazak na zemlju nema toliko za cilj da nam ovdje na zemlji olakša naš vremeniti život. Netko je lijepo rekao: Bog nam neće olakšati zemaljski život, neće nam ukloniti nevolje i patnje, neće s našeg ramena skinuti križ, ali će sve učiniti da kroz isti sretno prođemo, da svoj križ donesemo do kraja i da dođemo do Njegovog doma, do Kraljevstva Nebeskog. To je cilj naše vjere! I to uvijek trebamo imati pred očima, svaki put kada slušamo Božju Riječ, svaki puta kada se nađemo pred njezinim izazovom.
A Božja riječ je zbilja zahtjevna. Božja Riječ je oštra. Kaže se na jednom mjestu u Svetom Pismu: Živa je Božja Riječ i djelotvorna; oštrija je od svakog dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli duh i dušu, zglobove i moždinu te prosuđuje misli i nakane srca. „Bože, žeže Tvoja Riječ“, kaže jedan naš pjesnik. Božju Riječ nije lako slušati. Nije je lako slušati pogotovo kad propituje moju savjest, kada me poziva da sam propitujem svoja djela. Teška je Božja Riječ! Zahtjevna je Božja riječ! Ali Božja riječ je spasonosna! Jedino nam ona otvara vrata Kraljevstva Božjeg. Jedino nam ona daje mudrost i svjetlo, put i istinu po kojima možemo doći tamo gdje nam srce teži, tamo gdje svim bićem tako želimo stići, a to je u ozračje punine Života; u ozračje gdje je radost nepomućena i vječna; u ozračje doma našeg Nebeskog Oca! To se, dakle, ne može dogoditi bez suradnje čovjeka i Boga. To se ne može dogoditi bez naših zalaganja i zasluga.
Slušanje je stav s kojim trebamo doći pred Boga. To je prvi čin naše vjere! Tu se rađa vjera! Tu se rađa pravi život! Mi smo kao ona poorana njiva koja je prazna, koja u sebi nema života, nema ničega. Sve dok ne padne na nju Božje sjeme, ona ostaje besplodna, bez života. To smo mi! To kaže ova prispodoba.
Međutim, ova prispodoba želi kazati još nešto. Najveći problem zašto čovjek ne doživljava snagu Božje Milosti, što ne doživljava u svom životu dolazak Kraljevstva nebeskog jest taj što ima krivi odnos prema Božjoj Riječi. Ovdje, u ovoj prispodobi, Isus donosi četiri različita stava prema Božjoj Riječi, koja je sjeme. I u tome je snaga ove prispodobe. U tome je njezina živost. Jer u tim stavovima prepoznajemo i danas ljude, prepoznajemo sebe i naš odnos prema Božjoj Riječi. Prvi su oni koje Isus prispodobljuje s tlom pored puta. Tu nema plodne zemlje u kojoj bi se Božja riječ primila, niknula i izrasla. Zato to sjeme pozoblju ptice. To su oni, ako ćemo to primijeniti na današnje vrijeme, koji su indiferentni na Božju Riječ. Indiferentnost prema Bogu i Božjoj Riječi je možda jedno od najvećih zala današnjeg svijeta a i današnjih vjernika. Tako se rado volimo nazvati vjernicima, tako se rado volimo nazvati kršćanima, ali taj naš kršćanski identitet kao da nije izgrađen od Božje Riječi. Kao da nam ta Riječ na jedno uho uđe, a na drugo iziđe i ostane bez ploda. Nije to stav vjernika. Tako se vjera ne gradi. Tako se u životu ne može doživjeti snagu Božje Milosti i ljepotu Božjega Kraljevstva. Onaj koji dopušta da se Božja Riječ tako lako ukloni iz njegovoga srca, iz njegovih misli, koji joj posvećuje tako malo pažnje, taj nikada neće doživjeti Božju blizinu i snagu Božje ljubavi u svome životu. Taj će vječito biti siromah i izgubljen čovjek izgubljen bespućima ove naše životne stvarnosti.
Draga braćo i sestre, ne smijemo se previše naviknuti na Božju riječ. Ne smijemo joj pristupati olako, površno. Ne smijemo je banalizirati. Ma ne smijemo se s njom niti šaliti! To je Božja Riječ! Vidjeli smo tako lijepo i na ovoj sv. misi kako to naša liturgija lijepo čini: kada se čita Božja riječ, pogotovo kada se čitaju riječi svetoga Evanđelja, onda su tu svijeće, onda je tu tamjan, onda se ta Riječ ljubi. Hoće se kazati: Ma nije to nekakva obična, prolazna ljudska mudrost. To je sam Bog rekao tebi i meni! Rekao nam je da shvatimo i doživimo snagu Božje ljubavi i ljepotu svoga ljudskog života! Ako toj Božjoj riječi ne pristupimo sa strahopoštovanjem ostat ćemo siromasi, ostat ćemo ljudi koji neće nikada doživjeti ljepotu čovještva, ljepotu zajedništva čovjeka i Boga.
Drugi koje Isus spominje su, kada Božja Riječ padne na njih, kao kamen, kao plitka zemlja u kojoj nema dovoljno dubine. Oni se, kada čuju Božju riječ, razvesele, oduševe se. Ali kada dođu nevolje života, prvi izazovi, prve kušnje oni odustaju od te Božje riječi. Oni nemaju hrabrosti izdržati. Život donosi mnoge nevolje. Božja riječ je jako teška. Ona traži hrabre, ustrajne. Ona se ne živi samo onda kada nam je lijepo. Vjera se ne živi samo na hodočašću, samo u trenucima lijepog zajedništva, samo na Božić ili Uskrs. Još više ti treba vjera kada dođeš u životna iskušenja. Ali zato trebaš biti spreman i odricati se radi vjere. Onda će ti ona donijeti prave plodove. Ako odustaješ svaki puta kada vjernost Bogu od tebe zahtijeva žrtvu i odricanje, nikada nećeš shvatiti snagu vjere. Vjera traži hrabre! Samo onaj koji je odlučan uvijek i u svakom trenutku ostati vjeran Bogu može doživjeti kako je Bog moćan i kako može u našemu životu srušiti sve prepreke, ukloniti sve zapreke, izvući nas iz najvećih kušnja i nevolja. Ali treba biti ustrajan, tu treba u svakoj buri i neveri ostati vjeran Bogu. I zato Božja riječ traži hrabre. Ona ne podnosi kukavice. Ona treba ljude koji su spremni uzeti Božju riječ i prema njoj se ravnati i onda kada ih drugi osuđuju, pogrđuju ili odbacuju.
Mi dolazimo sve više u vrijeme, na žalost, kada će biti autentičan vjernik u društvu značiti na sebe navući osudu, ponižavanja i pogrde. To se već događa. Događa se čak da neki izgube i posao u nekim strukturama društva radi toga jer su neskriveni vjernici koji žele svoju vjeru živjeti autentično. Tko zna što nas još u budućnosti čeka? Neki čak predviđaju prave progone vjernih kršćana. Oni se već na svoj način pomalo događaju, ne toliko na fizičkoj razini, ali se vjera proganja preko naših javnih medija. U svakodnevnom govoru se obezvrjeđuje. Proziva nas se da smo zaostali, da smo netolerantni, da smo neznanstveni. Tim i sličnim riječima hoće se kazati kako vjera danas nije dobrodošla. I u takvom svijetu, i u takvom životu mi trebamo shvatiti da nam Božja riječ treba, da je ona je odgovor i danas na svaku našu nevolju na svaku našu zapitanost. Ne smijemo joj se iznevjeriti!
Treći, koji se spominju u ovoj prispodobi, oni su koje Isus prispodobljuje s trnjem. Božja riječ padne, primi se, izraste, ali biva ugušena od svega onoga što uz nju raste. To su oni, kaže Isus, koji popuštaju pred vremenitim brigama. Pred našom zauzetošću za vremeniti život zapostavljamo Božju riječ i ona biva ugušena. I to je nešto što mi kršćani danas olako činimo. Kada pitamo ljude zašto ne mole dovoljno, zašto ne posvećuju vremena Bogu, zašto nedjeljom izostavljaju svetu misu, jako često će kazati: Moramo raditi, moramo se brinuti za obitelj, moramo činiti druge stvari koje su važne, koje treba učiniti. Takvi ljudi kao da pomišljaju da je Božja riječ u suprotnosti sa brigom za ljudski život, u suprotnosti prema brizi za obitelj, za sve one koje nam je Bog povjerio. To je također jedna zabluda u koju mi danas olako padnemo. Kao da nam Bog i Božja riječ smeta da ostvarimo ovdje na zemlji lijep život. Božja riječ je izazovna, ali samo u svijetlu Božje riječi mi na pravi način možemo shvatiti i svoje zemaljske obaveze. Samo u svjetlu Božje riječi možemo istinski živjeti svoj brak i svoje obiteljske odnose. Samo u svijetlu Božje riječi možemo naći pravu mjeru koliko se brinuti za materijalno, a koliko za duhovno. Kada odbacimo Božju riječ, kada pomišljamo da ona nema poruku za naš zemaljski život, onda mi u životu gubimo mjeru. Onda vrlo lako postanemo robovi rada, robovi vremenitih potreba; postajemo vrlo lako ljudi koji trče kamo vjetar puše, ljudi koji više ne vladaju svojim životom. Božja riječ nam može i treba, jedina ona, pomoći da u ovome životu nađemo pravu mjeru i da živimo život – sve svoje zemaljske obaveze i brige – u ozračju Božjem, i da doživimo sve to kao blagoslov.
Četvrti su, kaže Isus, oni koji su plodno tlo, koji prime Božju riječ, ona primi, izraste i donese plod. I tu je najsnažnija poruka. Bog nas ne može spasiti bez nas. Tako je on to učinio u svojoj providnosti, u svojoj ljubavi. On je htio da mi surađujemo s njime, da naš ulazak u Kraljevstvo nebesko bude zajedničko djelo čovjeka i Boga, naše suradnje sa našim Bogom koji nam govori i dolazi po Isusu Kristu. Zato je temeljni poziv koji mi vjernici trebamo u životu činiti: truditi se da naše srce, naša pamet i naša duša budu plodno tlo na koje će pasti Božja Riječ i donijeti plodove. Samo tako ćemo doživjeti ljepotu života. Samo tako ćemo doživjeti kako je lijepo biti čovjek, kako se može biti čovjek unatoč svim izazovima i nevoljama. Kako je lijepo biti čovjek samo zato jer doživljavaš Božju blizinu, jer doživljavaš njegov blagoslov, jer te u životu drži nada da će na kraju ipak Bog ostati i da će ostati Njegovo Kraljevstvo. Kazao je Isus drugom zgodom: Sve će proći:i nebo i zemlja će proći, i sunce i mjesec će pomrčati, ali moje Riječi neće proći. One će se ostvariti! One su najveća stvarnost, najsnažnija stvarnost. One su najpouzdanija točka koja sve drži. To je Božja Riječ! I mi ćemo svoj život doživjeti u Njegovoj punoj snazi i bogatstvu samo onda kad dopustimo da Božja Riječ padne u njega i da ga osvoji i da to sjeme Božje riječi izraste i donese plod.
Naš današnji zaštitnik sv. Josip, koji nas ovdje okuplja, upravo po svojoj šutnji, po svojoj vjernosti Bogu, izvrstan je primjer kako se u životu surađuje s Bogom, kako se sluša Božju riječ. Sveto Evanđelje, u onih nekoliko tekstova u kojima nam spominje sv. Josipa, opisuje kako je postupao kada se našao u nevolji, kada je saznao da je njegova zaručnica trudna, kada je na svoj način doživio da je kao muškarac ponižen, iznevjeren. On ne dozvoljava da ga zahvati nikakva osveta, nikakva gorčina. Nego, što čini? On traži i sluša Božju riječ, doživljava je u snu i nalazi izlaz iz te životne kušnje. Slično je bilo i u Betlehemu kada je život Isusa bio u opasnosti. Što čini Josip kada su mu javili, kada je saznao da Herod hoće ubiti Isusa, odnosno pobiti svu mušku novorođenčad? On opet osluškuje glas Božji i doživljava ga. To nam je primjer. U životu trebamo kao vjernici više šutjeti i slušati Boga i sigurno ćemo doživjeti Njego glas! To nam govori sv. Josip. To nam govori ta njegova skromnost, ta njegova vjernost i pokornost. On je shvatio da nas samo Bog i Božja riječ može izvući iz svih naših životnih nevolja i voditi naš život onim putem kako je to Bog zamislio: prema punini, prema potpunom ispunjenju. Sve svoje dužnosti koje nam je Bog povjerio u životu, bez obzira jesmo li očevi, majke, svećenici…, bilo što u životu radili, na pravi način možemo ispunjavati samo onda kada smo spremni osluškivati Božju riječ, kada smo spremni dopustiti da se ona u nama razvije, da izraste. Onda će nas ona obogatiti i onda će ona naš život učiniti blagoslovljenim, velikim i svetim. I zato neka nam danas sv. Josip, naš nebeski zagovornik, bude poticaj da slušamo Božju riječ.
A spomenimo jednom riječju i današnjeg sveca, sv. Tomu Akvinskog, zacijelo jednog od najvećih učitelja vjere u povijesti Crkve. S jedne strane, tako velik tako mudar čovjek, a s druge strane, pred Božjom riječju tako skroman i tako joj otvoren da se njegovoj mudrosti, njegovim tekstovima u kojima je razmišljao o Božjoj riječi, tumačio j, do dana današnjega dive najveći umovi naše povijesti; možemo slobodno: ne samo oni koji su vjernici, koji Boga traže, nego i oni koji proučavaju naprosto ljudsku mudrost. Sv. Toma je zbilja bio veliki svetac i crkveni naučitelj. A to je bio zato što je Božju riječ shvatio sasvim ozbiljno i posvetio joj se sasvim ozbiljno!
Ova dva sveca pozivaju i nas ovdje okupljene da shvatimo Božju riječ ozbiljno, da je, draga braćo i sestre, slušajmo sa strahopoštovanjem! To je riječ života! O njoj ovisi hoćeš li u životu biti zadovoljan, sretan, blagoslovljen ili ćeš svoj život doživjeti – Ne daj Bože! – kao prokletstvo!
Amen!
