Čuli smo u prvome čitanju odlomak iz poslanice Hebrejima (Heb 7, 1-3.15-17) u kojem je pred nas stavljen lik starozavjetnoga kralja i svećenika Melkisdeka. I možda dok ste slušali te riječi, možda ste se pitali, a gdje taj odlomak dotiče moj život? Kako taj odlomak, kako ta Božja Riječ meni može progovoriti? Vidite, ako razumijemo kome je pisana poslanica Hebrejima, vidjet ćemo kako ona progovara svakome od nas. Poslanica Hebrejima pisana je Židovima, pisana je ljudima koji su bili Židovi, a prihvatili su Isusa Krista, prihvatili kršćansku vjeru. Pisana je njima koji su se pitali što da radimo sada? Trebamo li i dalje ići u hram u Jeruzalemu i ondje prinositi svoje žrtve? Oni su naime žalili jer im je nedostajao sjaj i veličanstvo bogoslužja u Jeruzalemskom hramu. Nedostajalo im je ono opipljivo i mogućnost da nešto od sebe daju Bogu i očekuju da će im Bog odgovoriti na njihove molitve. Da daju neku žrtvu, žrtvuju neku životinju iz svoga stada da bi rekli evo Bože dao sam ti nešto pa sada usliši moje molitve. To im je nedostajalo. Sada imaju poslanicu Hebrejima u kojoj im se kaže, pa ono što vi imate to je mnogo veće! Ovdje je sam Sin Božji i svećenik i žrtva.
Kako to dotiče moj život? Ma ja sam siguran da svatko od nas ima neku životnu situaciju zbog koje je razočaran. Netko od nas razočara se u svojim odnosima s drugim ljudima. Netko od nas razočara se u svome profesionalnom životu, na poslu. Netko od nas razočara se u svome školovanju. Netko od nas razočara se u društvenim okolnostima u kojima živi. Netko od nas razočara se možda i u Crkvi. Tu, u toj situaciji, nama progovaraju ove Riječi. Kako? Pred nama je Melkisedek, u isto vrijeme i kralj i svećenik. U Starom Zavjetu on je opisan kao kralj kojemu dolazi Abraham koji po tome Melkisedku prinosi svoju žrtvu Bogu. U Starom zavjetu svećenici su kod Židova bili samo oni koji su rođeni kao svećenici, rođeni u svećeničkoj obitelji. Nije mogao netko dobiti poziv pa da postane svećenik nego se kao takav morao roditi. A ovaj Melkisedek dolazi k njima. Sasvim nepoznat. Nije iz svećeničke obitelji. I zato sada židovskim kršćanima koji su žalili za jeruzaleskim hramom i bogoslužjem, Poslanica Hebrejima govori da je Melkisedek najprije kralj pravednosti jer njegovo ime Melkisedek znači "moj je kralj pravednost" ili "moj je kralj pravedan". A onda predstavlja nam ga kao kralja mira jer on kralj Šalema, kralj grada koji se zvao Šalem, a Šalom na hebrejskom znači mir. Imamo ta dva svojstva ovoga kralja i svećenika. On je pravedan, on je mir. To su već velika svojstva. Osobito ako to imamo u životu. Pravednost i mir. On je u Poslanici predstavljen kao kralj bez oca, bez majke, bez rodoslovlja. Ništa o njemu ne znamo u Starom zavjetu, ni tko mu je otac, ni tko mu je majka, niti iz kojega naroda dolazi, ništa o tome nema. Dalje se u Poslanici kaže da je taj Melkisedek sličan Sinu Božjemu, sličan je Isusu Kristu u kojega mi vjerujemo. Vi koji ste razočarani jer biste htjeli da vam u životu bude sjajno, vi koji ste razočarani jer biste htjeli da u životu imate neki siguran oslonac. Taj i takav kralj i svećenik Melkisedek on je sličan Isusu Kristu u kojega ste povjerovali, jer i Isusovo rodoslovlje u evanđeljima zaustavlja se kod svetoga Josipa, a onda kao iznenađenje susrećemo Mariju od koje se rodio Isus. Kako sad to dotiče moj život?
U svetom Josipu imamo onoga koji je prikazan kao pravednik. On je pravedan po tome što je bio poslušan volji Božjoj. U svetom Josipu imamo još nešto što nas povezuje s Melkisedekom. Melkisedek je kralj. Josip dolazi iz Davidove obitelji, iz Davidova roda, iz kraljevskog roda. Premda je povezan s kraljevskim rodoslovljem sve do Davida, Isus nije iz toga rodoslovlja. Po rodoslovlju on je baštinik svih Božjih obećanja, ali on je Sin Božji. I on sada dotiče naš život, u našim životnim razočarenjima u našim životnim teškoćama.
Ovdje se zapravo postavlja pitanje tko je taj Isus. Jer, sv. Josip kojega danas kroz ovu veliku devetnicu počinjemo častiti postavlja nam to pitanje i odgovara na to pitanje. Tko je Isus Krist Sin Božji? On je najprije sam pravedan, on je taj koji je pravedan jer nas jer nas opravdava. Kako? U svojoj žrtvi! On svećenik! On koji samoga sebe prinosi za nas! On je taj koji je jednom zauvijek ušao u nebesku Svetinju nad svetinjama da bi ondje izvršio pomirenje svih ljudi s Bogom. On je taj koji ulazi u moj život i mijenja ga iz temelja. Kad razmišljam o njemu tko je On, tko je taj Isus za mene, onda se trebam pitati je li on doista za mene svećenik onako kako je bio svećenik za sv. Josipa? O sv. Josipu malo znamo iz Svetoga pisma, no predaja uči da je svoj život završio u blizini svoga usvojenoga sina Isusa Krista. Vidimo Isusa kao onoga koji predaje svoga poočima svome Ocu. Je li Isus za mene na taj način svećenik, da se ja sasvim predam Njemu da se ja sasvim predam u njegove ruke? Koja je zapravo uloga svećenika? Svećenik je posrednik između mene i Boga. Je li Isus za mene svećenik ili se možda ja stavljam na njegovo mjesto? Znate li kad nam se to događa? To vam se događa kad biste vi htjeli sve kontrolirati u svome životu, kad biste htjeli da vaša djeca koja su možda već odrasla, čine sve onako kako biste vi htjeli. Kad biste htjeli da ta djeca budu pobožna – a to bi bilo lijepo – ali onda kada odrastu to vi više ne možete kontrolirati. Stoga to treba predati Bogu, predati Ocu, tu vam je Isus Krist svećenik. Ugledajte se u sv. Josipa, kad je Isus počeo javno djelovati, kad je počeo hodati, kad je počeo, kako smo čuli u Evanđelju, liječiti, kad je počeo propovijedati, kad je počeo izgoniti zloduhe, gdje je Josip? Nema ga. On je, možemo reći, bio blagoslovljen. Imao je Isusa. U vašim obiteljima možda nije uvijek sve najbolje, nije sve tako blagoslovljeno, ali postoji onaj trenutak kad trebate svoje najbliže predati u Isusove ruke, u ruke toga Isusa svećenika koji će sve predati Ocu. To znači prihvatiti Boga, da bude Bog u vašem životu, a ne da se vi postavite na njegovo mjesto, kao da bi ste vi mogli odrediti što i kada treba biti. Ako je netko izgubio vjeru u vašoj obitelji, netko od vaših bližnjih, pa pomislite: "Ja ću sada njemu vratiti vjeru", vidjet ćete da to ne možete postići. Ono što možete učiniti to je stvoriti okolnosti u kojima će naša vjera postati prepoznatljiva. Ako ću ja živjeti svoju vjeru, ako ću ja vršiti volju Božju u svome životu, stvorit ću okolnosti u kojima će ljudi prepoznati da je ta vjera nešto posebno, nešto dobro, nešto lijepo. Tada možda čuju Božju riječ. Tada možda osjete da ih je Bog dotaknuo. Tada će povjerovati. Ne na silu. Bog je taj koji daje vjeru, ne ja, ne mi. Bog je taj! Mi možemo sijati po malo. Mi možemo malo po malo nešto činiti, ali Bog je onaj koji stavlja konačan pečat. Zato treba znati predati sve Isusu u njegove ruke. Isus je, vidjeli smo po primjeru Melkisedeka, kralj. On je taj koji vlada koji kraljuje koji donosi kraljevstvo nebesko ovdje na zemlji. To kraljevstvo nebesko i njegovo kraljevanje nije kraljevanje u moći i sili, nego njegovo je kraljevanje služenje. Njegovo kraljevanje je malenost, njegovo kraljevanje je poniznost. Svi mi koji smo kršteni, mi smo u Isusu Kristu kraljevi, ali kraljevi na njegov način. Pozvani smo da budemo kraljevi, da vladamo na njegov način, tako da služimo drugima, počevši od obitelji, počevši od onih najkonkretnijih stvari: tko će iznijeti smeće, tu već služimo, tko će očistiti nešto u kući. Tu već kraljujemo, tu već Isus Krist u vama kraljuje. To je ono veliko gdje možemo dozvoliti Njemu da bude kralj, a onda u svim našim drugim međusobnim odnosima. Kad razmišljamo o odnosu koji je sveti Josip imao prema Isusu, pred nas se danas stavlja pitanje je li Isus Krist za mene jedinstven onako kako je bio jedinstven za svetog Josipa? Gdje je on prepoznao jedinstvenost toga djeteta koje se rodilo u njegovu domu? U snu, kad mu se u snu javio anđeo i objasnio tko je taj Isus Krist. Da bi Isus za mene bio jedinstven, moram ga pokušati još više upoznati. Tko je On. U čemu je Njegova veličina. Za to nam služi Božja Riječ. Zato je slušamo na misi. Jedinstven je u sakramentima koje slavimo, u ovoj euharistiji koju slavimo. Nema većeg događaja danas ovdje u ovome gradu nego što je misa. Nema većeg događaja! Jer u tom događaju Bog nas uvlači do kraja u svoju Ljubav. Nema većeg događaja nego što je slavljenje Euharistije, gdje susrećemo Isusa Krista u Njegovoj riječi, gdje ga susrećemo u hrani u kojoj nam se on sam daje, gdje ga susrećemo u u ovom našem zajedništvu.
Htio bih da vam doista sv. Josip bude zagovornik u svemu onome što su i nakane ove velike devetnice. Imamo pred očima školovanje djece i mladih uz toliko izazova u današnjem društvu koji su s time povezani. Tu nam sv. Josip pravedan može itekako biti zagovornik. On koji je hodio s Bogom. Sjetite se njega, sv. Josipa, kad razmišljate o djeci i mladima. I molite za njih da i oni hode tako s Bogom, da bi u trenutku kad je potrebno mogli čuti Božji glas kako ga je Josip čuo u snu koji će promijeniti njihov život. Molit ćemo u ovoj velikoj devetnici za radno mjesto, za pravednu plaću. Tu molite sv. Josipa da i mi koji imamo priliku raditi da to činimo savjesno. Da prepoznamo taj posao, taj rad koji imamo kao blagoslov po kojem možemo svjedočiti svoju vjeru. Molimo u ovoj devetnici za blagoslovljeni brak, molimo za sve obitelji da im sv. Josip zajedno s Blaženom Djevicom Marijom, iznad svega sa svojim Sinom Isusom Kristom bude uzor. Na jednom mjestu papa Pavao VI., kad je bio u Nazaretu u tom svetištu Svete obitelji, kaže da nam sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa može poslužiti kao primjer, da slušajući njih, promatrajući njih, bar malo i mi možda pokušamo nasljedovati ih. Bar malo, možda. Sviđa mi se to Papino razumijevanje za našu ljudsku situaciju. To "bar malo i možda". To je već puno. Pokušajte to u svom životu u svom obiteljskom životu. Bar malo, možda nekome oprostiti. Bar malo, možda za nekoga imati razumijevanja, bar malo, možda s nekim imati strpljenja, bar malo, možda nekome biti blizu. Bar malo, možda! I to je puno. S time ste već promijenili svijet! Više ništa nije isto. Kad biste se bar malo možda promijenili! Molimo u ovoj devetnici, za svećenička i redovnička zvanja, molimo za sve one koji su svoj život posvetili Bogu. Ali molimo i za sve obitelji onda da znaju pomoći mladima da prepoznaju taj poziv. Prošle nedjelje slušali smo o onom događaju u svetištu kada je Samuel čuo Božji glas koji mu progovara: "Samuele, Samuele!" A on nije čuo taj glas. Nije ga razumio. Ali onda je svećenik Eli, koji je bio starac i mudar, shvatio da ga Bog zove. Budite i vi mudri, pa kad shvatite da netko od vaših možda ima duhovni poziv, potaknite ga da poput Samuela kaže: "Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!" Nemojte razmišljati o tome treba li nastaviti vaše prezime ili tko će naslijediti vaše imanje ili tko će vam dati unuke. Ako Bog poziva, onda je život u skladu s pozivom jedino mjesto gdje ta osoba, taj mladić ili djevojka, mogu biti stvarno zadovoljni. Upravo kao sv. Josip. Samo ako će biti poslušni Božjoj volji! Zato budite vi poput onoga Elija, mudri. Budite vi poput sv. Josipa razboriti, jer jedino što je razborito to je slušati Božju volju. I sve nam to onda omogućava da sami kroz život, malo, možda pomalo, dođemo do onoga lijepoga. A znate što je to lijepo? Smrt! To je susret s Gospodinom. Sveti Josip može nam biti zagovornik da imamo blagoslovljenu smrt, da tu smrt ne doživljavamo kao nešto strašno, nego kao konačan susret. Za taj susret valja se pripremati kroz sadašnji život s njime, kroz čitanje njegove Riječi, kroz misu, kroz ispovijed. Za taj susret valja se pripremati molitvom, tako što ću Gospodinu znati izreći svoje teškoće, svoje radosti, teškoće i radosti svoje obitelji, teškoće i radosti ovog našeg društva.
Neka nam Gospodin pomogne da na taj način nasljedujemo sv. Josipa, da u svome životu budemo pravedni, da u Isusu Kristu prepoznamo svoga svećenika kojemu sve možemo predati, sve svoje teškoće, sve svoje nevolje, sve svoje slabosti, sva svoja ograničenja, sve svoje grijehe! I da onda, na kraju, radosno susretnemo Boga. Amen!
Homiliju snimila i zapisala Ana Šarić
