Homilija protjereja stavrofora Željka Pajića, župnika župe bizantsko – slavenskog obreda Uzvišenja Svetog Križa u Karlovcu na trinaestu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 10. travnja 2019. godine:
Draga braćo i sestre,
Nalazimo se pred Velikim tjednom, ujedno je ove srijede i velika ispovijed, uskrsna ispovijed u ovoj župi. Trenutak kada trebamo preispitati svoj vjernički, kršćanski život, pokajati se za grijehe i tražiti od Boga oprost, jer Bog je milosrdan. Ponajprije moramo biti svjesni kako je naš život sastavljen od radosnih trenutaka pobjede i bolnih trenutaka poraza, od svijetla i tame, te da se u njemu miješaju ljubav i mržnja, radost i žalost, sreća i nesreća. Vidite, napasti i strasti, slabosti, različite nevolje, tjeskobe i bolesti, praznina i dosada, potresaju našim životom, ne samo životima vas laika, nego i nas klerika. I nas ponekad uhvati i praznina možda i dosada, makar se to nekome činilo čudnim. Kako to, ti imaš sveti red? Ali i mi svećenici možemo padati i moramo na ispovijed i biskup ide na ispovijed i papa ide na ispovijed. Dakle, u našim životima često se puta evo ovo događa. A grijeh je najstrašnija oluja koja može zahvatiti slabašnu lađu našega života. Malo tko u svom životu ne iskusi teške dane, tmurne i duge, pa i neprospavane noći. Malo tko. Rijetki je taj koji bi mogao reći, evo me, taj sam! Imamo svojih tmurnih trenutaka, noći kad ne znamo kako sutra riješit problem, pa i Josip se mučio u snu, šta se to s Marijom događa? Ništa ja s Njom nemam, nit sam imao, a dolazi mi trudna? Poneki su nam životni trenutci tako gorki, tako trpki da ih odmah prepuštamo nekako zaboravu. Pa i kad na ispovijed dođemo, onda znamo reći svećeniku "ne sjećam se", a u biti želim se ih ne sjetiti. Neki trenutci su nam tako dragi i usrećuju nas da bi smo željeli neka traju vječno! U toj životnoj dolini svima nama u prvom planu stoji borba i traženje, usavršavanje i popravljanje nedostataka naše naravi i uzdizanje u onu osobu kojoj je Isus Krist životni ideal i sreća. Dakle, mi bi smo se trebali uzdizati u takvu osobu, osobu vjernika kršćanina, kojem je Isus Krist ideal i sreća! I to se treba vidjeti na našim licima, pogotovo kad iziđemo s misnog slavlja, van crkve, da nas ljudi prepoznaju kao vjernike radosne vijesti. Zato je nasušna potreba da što bolje sebe upoznamo, kako bi smo se što bolje snašli u svakom životnom trenutku, da poznamo sebe hoću li u ovom trenutku biti čvrst ili jak ili ću pasti? To je nešto što mi je opasno i moram se paziti. Iako nas životni put vodi često preko uzburkanih, nemirnih situacija, pa neka nas tješi vjera da nad nama bdije Svevišnji Otac nebeski koji nas voli, koji nas ljubi, koji nam je dao život po našim roditeljima i povjerio nam je dušu da bi smo onda tako kao i tijelo i duša našli vječnost u Njemu. Zajedno, tijelo i duša, jednog dana o sveopćem uskrsnuću! A On će nam dati i ono potrebno svijetlo i snagu da sve izdržimo i da k Njemu stignemo. I ne bi nas pustio u ovu životnu borbu da nas nije prije osigurao onim potrebnim duhovnim oružjem bez kojega se ne može u duhovnom životu, a ponajprije, to su darovi Duha Svetoga, sakramentalne milosti, svetom misom, molitvom i tako dalje. Iznad svega, potrebno je imati potpuno povjerenje u Boga, povjerenje u Boga koji je sama ljubav i milosrđe i dobrota! Nikada se nije dobro prepustiti onim tamnim i tmurnim beznađima, očaju, nepovjerenju, klonulosti i žalosti. Ma i kad nam je teško ne trebamo se prepuštati takvim osjećajima, jer to upravo Đavao želi. Na taj način čovjek, vjernik onda poklekne.Trebalo bi upravo učiniti izmijeniti tamu sa svijetlom, tugu s radošću. Potrebno je sebe u tom i vježbati, vježbati da uvijek znamo preplivati vode nestalnosti, prolaznosti, gorčine i tuge. Potrebno je znati se često povući i u osamu i odvraćati svoje oči od svega lošega. A povlačenje u osamu, u svoju malu pustinju, razgovor s Bogom u molitvi, sjedinjuje čovjeka s Bogom. Uvijek nam otkriva veliku istinu i lakše upoznajemo iz kakvih pobuda proistječu naši pojedini čini koje ih mi svakodnevno činimo. I, onda možemo znati jesu li nam riječi uvijek iskrene koje govorimo. Ili su neiskrene? Da li su nam namjere čiste i dobre? Koliko smo odgovorni pred Bogom, ali i pred braćom ljudima? Koliko smo odgovori u svojoj obitelji, u svojoj domovini i u cijelom svijetu? Snosimo odgovornost kao kršćani. Ako sve to znamo, saberemo, lakše se tada čuje onaj glas savjesti i osjećaju se lakše poticaji one Božje milosti. Vidite, svi smo manje više svjesni činjenice da nema života bez poteškoća. Niti ga je bilo, a niti će ga biti. Možda nas poteškoća i večeras čeka ili sutra, ali uvijek ona dolazi, nema čovjeka bez poteškoća. Svatko bi želio ponekad svoje te životne uvjete mijenjati s drugima. A možemo reći, oženjeni bi radije bili neoženjeni, jer im smetaju možda prigovori žene, punice i tako dalje, a neoženjeni bi radije bili oženjeni, jer smatraju da je tako ljepše živjeti. Odakle taj opći nemir u duhovima ako ne od neke odbojnosti protiv svake prisile i od krive pretpostavke da je drugima bolje nego nama. Da. Kad gledamo druge ljude, svoje susjede, poznanike, onda nekako mislimo, joj, pa njima je bolje nego meni. Ja idem u crkvu, molim se i trudim se biti dobar, ali opet mi ne ide, a gledaj onoga, nit ide u crkvu, nit se moli, nit štuje Boga, a nekako mu bolje ide. Samo dragi Bog zna da li drugima bolje ide i da li je drugima bolje! Znati prihvatiti život onakvim kakav on uistinu jest, velika je mudrost života. Istina je da se nikada ne smijemo miriti sa stanjem u kojem se nalazimo, ne smijemo kapitulirati. Ako vidimo pogreške, neke svoje slabe strane, nastojmo se mijenjati, ne smijemo se miriti, dakle, sa stanjem u kojem se nalazimo. Potrebno je znati sačuvati svoj mir, biti strpljiv i dati se voditi od Onoga koji je Gospodar povijesti i života. Upravo je to uradio sveti Josip, dao se je voditi od Onoga koji je Gospodar povijesti i života! Kao što sam rekao, i on je imao svojih briga i poteškoća. I on je sigurno čuo što su govorili o Mariji, o njemu, ponaosob o Isusu Kristu. Pa, i u Evanđelju smo čuli danas, mi se rodismo ne iz preljuba. Možemo to primijeniti na ovu situaciju, da su, a već smo puno puta o tome ovih prijašnjih srijeda znali čuti, da se Isus rodio iz preljuba, jer mu Josip nije naravni otac. Sve ga je to sigurno kroz noć, kroz san mučilo. Ali se je dao voditi od Gospodina i sve je to prebrodio. Nemojmo nikada zaboraviti da je ovaj trenutak, evo i sada ovaj trenutak, važan trenutak tvog, mog, svakog života. Zašto? Zato što trenutke koji su prošli ne mogu vratiti ni ja, ni ti, niti bilo tko drugi, natrag. Stoga je važno usredotočiti se na ovaj sadašnji trenutak, na ovo svoje sadašnje raspoloženje, na raspoloženje koje ste imali prije nego ste pristupili sakramentu svete ispovijedi, želim se mijenjati Gospodine, ne uspijem uvijek, ali želim se mijenjati! Od ovog trenutka ovisi mnogo toga, možda i sama naša vječnost, jer ne znamo što nas večeras čeka. Mislimo uvijek na to da nam je današnji dan, sadašnji trenutak darovan, zato je potrebno što bolje ga iskoristiti. Kako? Pa, upravo evo kroz sakrament svete ispovijedi, pa i ti čovječe koji možda do sada nisi imao hrabrosti stati pred svećenika, odluči se, još ima šanse, ima još svećenika koji ispovijedaju. Neka nam, evo, u tim i takvim trenutcima našeg previranja, hoću ili, neću, pa budem drugi dan, neka nam u tome pomogne zagovor svetog Josipa da smognem snage reći, da Gospodine, idem se čistiti! A njegov primjer neka posluži kao poticaj da budemo poput njega ljudi žive vjere koji slušaju Riječ Božju i nastoje proniknuti u ono za što je koga od nas Bog izabrao i odredio, kakvu je kojemu od nas Bog zacrtao pretpostavku životnoga ostvarenja! Preko slušanja Božje Riječi, ako je slušamo ne samo ušima izvana, nego i iznutra, srcem, Bog nam Duhom rasvjetljuje onda i um i srce, pokazuje nam put i ohrabruje da se ne bojimo krenuti na hod s Njime. Pa, evo, ovu današnju srijedu pozvani smo da uđemo u Veliki Tjedan, da hodimo s Gospodinom, noseći svoj križ zajedno s Njegovim, a On će nama pomoći nositi i naš svakodnevni križ,
Amen!
