Homilija popa Ante Luketića, župnika župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i čuvara svetišta Gospe od Čudesa, Oštarije na sedmu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 27. veljače 2019. godine:
Duh Sveti djeluje na različite načine i pokreće srca ljudi uvijek iznova na dobro. To ne mora odmah biti spektakularno kao što nas izvještava Knjiga Sirahova koja govori o Mudrosti. Obično je djelovanje Duha Svetoga skriveno i neznatno. Mi bivamo vođeni dobrim mislima, nalazimo radost u molitvi i bivamo potaknuti za vjerno predanje Bogu i ljudima. Božji Duh Sveti djeluje također u ljudima koji se zalažu za mir i pravednost. Taj Duh nadahnjivao je i Sv. Josipa, pravednika. U evanđelju slušamo drastične riječi koje pozivaju na odluku. Tamo gdje smo stalno u opasnosti, da paktiramo sa zlom, čini se da trebamo radikalno razmisliti o alternativama i stupiti na put odlučnog obraćenja prema Bogu i odvraćanja od grijeha. Pritom Bog gleda na srce svakoga čovjeka dobre volje. Dobri Otac nebeski ne zaboravlja ni najmanje djelo ljubavi. Koliko je kršćana pošlo za Isusom s velikim entuzijazmom, a kasnije su se našli odvojeni od njega, od braće, i zatvorili se u sebe i svoje ideje, planove, muke, imanje… Moć i imanje ih je otuđilo od Boga i od ljudi. Materijalno posjedovanje dalo im je osjećaj sigurnosti i ta ih je lažna sigurnost koštala osobne sreće. Materijalne sigurnosti, u vršenju volje Božje, lišavaju se i Josip i Marija, Ostavljaju Nazaret odlazeći u Betlehem, a da bi spasili voljenog Sina, odlaze iz iz svoje Domovine u Egipat…. Osloniti se prvenstveno na materijalizam, brzo se može iskusiti kako je to nestabilna vrijednost. Takvi postaju neosjetljivi na potrebe drugih. A to je vrlo veliki čovjekov defekt. Ako ne vidimo potrebe (poteškoće, radosti…) drugih ljudi, postajemo slijepi u bratstvu, a to znači defektni u ljudstvu u samome sebi. Također je velika kušnja za čovjeka osjećaj moći. Sa samim osjećajem moći kao da se čovjek počinje doživljavati kao neko božanstvo. Istina, moć je božanska vrijednost, ali ako je bez božanskih vrijednosti može biti i đavolska moć. Tako da moć u ime Božje ili u ime svoje može se jako izroditi i više ne biti ni moć božanska ni ljudska. Kad se 'ima' moć u Božje ime i kad se ne 'koristi' božanski postaje vrlo opasna i štetna. Religiozna moć mora biti otvorena kao što je Bog otvoren čovjeku i njegovom spasu. Voditi osobu, obitelj ili zajednicu u Božje ime, zar ne znači participirati u samom božjem biću? To je također vrlo velika odgovornost, ali može se dogoditi i zavist (kao što vidimo u današnjem evanđelju). Božje djelovanje nije zatvoreno niti ni osobama ni zajednicama. Bog može djelovati i izvan 'apostola' i izvan svetog naroda (Izraela, Crkve). Nitko ne može zahvatiti Boga samo za sebe. Bog je svih i za sve. Bog je otvoren svim bićima i njegova je moć i ljubav – također otvorena za sve ljude. Možemo moliti da Bog bude s nama, ali ni u kojem slučaju ne možemo ga otuđiti od drugih. Nema privatnoga Boga, kako reče fra. T. Šagi Bunić. Isus također daje praktične upute: „Tko nije protiv vas za vas je!“ Samo onaj koji je protiv istine i ljubavi protivnik je, a ne onaj koji se direktno ne angažira za ljubav i istinu.Takvi su MLAKI, za koje Isus kaže da će ih ispljunuti… Isus govori o našoj odgovornosti. Slobodni smo i odgovorni za svoju slobodu i za svoj život. Mi svojim životom uvijek za nešto svjedočimo -ili za dobro ili za zlo. Život je uvijek neko svjedočenje. Od Stvoritelja imamo poziv svjedočiti. Tko živi dobrotu taj svjedoči da se tako može biti sretan. Isto tako onaj koji živi zloću svjedoči da se može živjeti u zloći. Zato je sablazan (zao primjer) vrlo veliko zlo. Isus ga vrlo strogo osuđuje. 'Bolje bi mu bilo da se nije ni rodio… da objesi sebi mlinski kamen o vrat…'. Osobito ako se sablažnjava (pokazuje krivi put) onima koji su pred životnim izborom poput djece i mladih. Tako možemo reći kako smo svi mi svojim životom drugome primjer i odgojitelj. Svojim življenjem mi jedni druge odgajamo. Pokazujemo ljudima da mogu živjeti plemenito ili zločesto. Isto tako smo odgovorni za druge… naša prošlost (početak življenja) je vezana za druge, naša sadašnjost također, a i naša će budućnost ovisiti o drugome. Bog nas je 'zamislio' kao bića zajednice pa zato i traži našu odgovornost za to zajedništvo. Isus nam također govori o odgoju nas samih. Sve u nama može biti na dobro, a isto tako sve se može usmjeriti na zlo. Isus tako slikovito govori o odgovornosti za samoga sebe. Svi trebamo upoznati loše strane u sebi i u svojem karakteru. Zato se ne smijemo raspustiti. Nikada ne možemo reći 'ja sam takav'. Ne, mi smo pozvani da postanemo, a to znači pozvani smo i da se odgojimo. Da usvajamo što je dobro, a isto tako da radikalno odbacujemo sve ono što nas čini neljudima. Što nas god u nama vodi na zlo to treba odbaciti. „Ako te sablažnjava tvoje oko, odbaci ga… ruku, nogu… Da, mi smo pozvani da bdijemo nad samima sobom. Očito da u nama ima i dobrih elemenata. Toga treba biti svjestan i u tom vidu imati odnos prema sebi. Bilo bi najlošije da se opustimo, da se ne odgajamo. Da rečemo 'ja sam takav i ne želim u sebe dirati' ili NE ŽELIM SE MIJENJATI. To bi značilo pustiti se svojim hirovima. Ipak čovjek je živo biće, a može pasti i niže od životinje ako se ne odgaja. Zar nismo svjedoci da ljudi često padaju ispod razine životinje. To osobito pokazuje rat. Kad se kaže “mi smo ljudi“ – tada bi to trebalo shvatiti da smo pravedni i grešni. Mi možemo postati ljudi i neljudi. Možemo biti prijatelji i neprijatelji. Očito je da smo pozvani da se odgojimo za prijatelje i ljude zajednice. Kao što treba u svemu imati kriterij vrednovanja, tako isto treba imati kriterij vrednovanja samoga sebe. Treba biti jak i odvažan da se suočimo sa svojom istinom. Svi možemo postati dobri ili zli. Bog nas poziva da budemo dobri i tada ćemo biti sretni i vječni.
Sv. Josipe, Dobri… moli za nas.
Amen!
