Homilija fra Marina Kuzminskog, OFM, župnog vikara župe Presvetog Trojstva, Karlovac na petu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 13. veljače 2019. godine:
Braćo i sestre, dragi Josipovi hodočasnici!
Imali smo priliku slušati, po meni, jedne od najljepših redaka što su ispisani u Svetome Pismu, a to su upravo oni sami počeci gdje nam se svjedoči koliko smo zapravo čudesno stvoreni, koliko smo vrijedni u Božjim očima, u Božjem srcu, u Božjoj namisli. Knjiga stvaranja napisana nam je da nam posvjedoči i posvijesti, na neki način, zapravo koliko Bog želi i treba čovjeka. Stvorio nas je kao krunu stvaranja posljednji dan, prije nego što je otpočinuo, stvara čovjeka, a prije toga sve uređuje i sve priređuje da bi čovjek mogao što ugodnije živjeti. I vidimo danas, stvara nas poput umjetnika, uzima glinu, prah zemaljski! I u tu krhku glinenu posudu udahnuo je dah života, i time nas učinio najposebnijim stvorenjem, i time nam dao mogućnost da budemo sustvaratelji ovoga svijeta. I sve nam je predao, dao nam najljepše mjesto na svijetu da živimo u raju zemaljskom. I u tome što je stvarao dao nam je veliku odgovornost. Bog je želio da budemo doista prava Njegova slika, u svemu jednaki, dakle, da budemo slobodni, da imamo slobodnu volju, da ne budemo Njegovi robovi, nego jednostavno da možemo sami odlučivati, da imamo razum, slobodnu volju, da imamo savjest, Njegov glas iznutra koji nam govori što je dobro, a što je zlo. Ali čovjek, kao čovjek. Znamo dobro kako priča nastavlja. Znatiželja ljudska natjerala je čovjeka da učini upravo ono što je bilo rečeno: "sve smiješ, ali ovo nemoj". A nama svima ljudima kao da je nekako, i to nije greška znate, Bog nije namjerno nas stvorio da mi griješimo, On nas je stvorio da budemo dobri, da budemo poslušni, da budemo Njegova slika, kao što sam rekao, dao nam je odgovornost, ali opet u svoj toj slobodi čovjek kao čovjek ima tu znatiželju i želi probat, pa što će se dogoditi. I znate sami, ako vam netko kaže "nemoj to", ili ona reklama čuvena "nemoj misliti na torticu", svi ćemo misliti na torticu. Uvijek se pitamo što bi bilo kad bi bilo i uvijek si uzimamo za pravo imati malo veću moć nego što bi smo trebali. Volimo danas, više nego ikada, sebe stavljati u središte pozornosti, sebe postavljati kao početak i svršetak svega. Današnji moderni svijet nas upravo tome uči. Ne uči nas da budemo požrtvovni, da brinemo jedni za druge, da si pomažemo, da se žrtvujemo jer to je savršena ljubav, to je Isus Krist, a mnogima se na ovome svijetu ne sviđa Isus Krist, ne sviđa se ljubav koja pomaže drugome, koja se žrtvuje za drugoga, nego nam se uvijek sviđa ugodi samome sebi, neka tebi bude dobro, a drugi će se snaći, jer i oni, tako vjerujemo, jer i oni imaju svoje sposobnosti, umijeće snalaženja i oni neka se snađu. I tu smo postali ono što nije dobro. I u našemu padu, kad se i dogodilo da su naši praroditelji pali i zgriješili, Bog nas nije napustio do kraja. Ipak cijeni ono što je stvorio iako smo se pokazali nesavršenima. Bog nas cijeni jer zna da smo u Njegovom srcu ipak savršeni. Njegova smo ljubljena djeca, Njegova smo bića! I On se objavljuje i uporno nas uči i daje nam evo nekakve zakone koje bi smo trebali slijediti, daje nam preporuke kako što bolje i što kvalitetnije i unatoč padu i unatoč smrti koju smo si zaslužili, da unatoč svemu tome što kvalitetnije živimo. I što se onda dogodilo? Izabrani narod, poslušan Bogu, odlučili su prihvatiti Zakon Božji, vidjeli su da im Bog uvijek pomaže. I događa se, da uz sve ono što im je Bog dao, to im nije bilo dovoljno još su stvorili mnogo, mnogo zakona. I došli su u jednom trenutku, ja bih rekao to je ta punina vremena, jer kaže Sveto Pismo, u punini vremena posla Bog Sina svoga. Punina vremena dogodilo se to da su se ljudi izgubili jadni u svim zakonima koje uz Božji Zakon čovjek sam stvara. Uvijek nam je nešto falilo, uvijek je bilo nekakvo nezadovoljstvo, dakle ti svećenici koji su onda bili zaduženi da služe Bogu i narodu, imali su potrebu stvarati zakone. I stvarali su ih nekoliko stotina i došlo se do toga da je čovjek postao rob zakona. I stvorilo se jedno ozračje u kojem je teško bilo biti pravednik, u kojem je teško bilo biti dijete Božje. Vjera koja nas je trebala učiniti slobodnima sve više nas je zarobljavala. I tu dolazi Isus Krist. Onda imamo današnje Evanđelje koje je isto tako lijepo, iako govori o negativnosti. Bog dolazi ponovno da nas oslobodi od nas samih. I kaže, nemojte ljudi izmišljati, nemojte robovati nekakvim obredima i ritualima, jer ono što je potrebno nalazi se u ljudskome srcu! Bitno je kakav si čovjek iznutra! A ne da li ćeš ovo oprati, da li ćeš oprati ruke, svi znamo higijena i zdravlje je važno, trebamo se držati nekako opće kulture, bontona i tako dalje. Ne možemo hodati baš neuredni ovim svijetom. Ali stavlja se naglasak da moramo prije svega iznutra biti pošteni, dobri ljudi, jer Isus upozorava ono sve što nam se krivo događa u životu, događa se zato jer izlazi iz našega srca, jer smo se okrenuli od Boga, jer smo krenuli nekakvim svojim putem, jer smo sami svojom voljom željeli sebi uređivati život i nismo se htjeli priznati stvorenjem, nego smo sebe pobožanstvenili i želimo biti početak i kraj, kao što sam rekao, svega. I sami sebi dati nekakav smisao, a Isus kaže ne možeš ti sam sebi dati smisao. Samo Bog ti daje smisao! Njegova Riječ, Njegov Zakon! Vidite i danas živimo u svijetu u kojemu imamo strašno puno zakona, ima toliko zakona, propisa i ne znam čega, da jednostavno normalan čovjek, koji se ne bavi pravnom strukom, ne može sve to popamtiti. Ne znamo niti više što je sve dozvoljeno, što je zabranjeno, ne možeš sve znati. I zašto to? Zato jer smo opet sve dalje i dalje od Boga. Bilo bi nam dovoljno, čisto bi nam bilo dovoljno za život Deset zapovijedi Božjih kad bi se svim srcem primili tih Deset Riječi, Deset savjeta, Deset zapovijedi i svijet bi bio super. Zato ih je Bog dao deset, nije ih dao sto. Ali ne razmišljamo o tome. Nemamo vremena u današnjemu svijetu zaustaviti se i pitati se, napraviti onaj dobar ispit savjesti i pitati se gdje sam pogriješio prema Bogu, gdje sam pogriješio prema drugome, gdje sam pogriješio prema sebi? I u tome je sadržan sav zakon koji Bog želi da poštujemo. I onda se javlja uvijek ta naša oholost i onda iz te naše oholosti, evo danas nam lijepo sv. Marko stavlja hrpu loših stvari koje izlaze iz srca čovječjega. Vidite i onda u svemu tome, ako čak i prepoznamo da smo pali, da smo sagriješili, obratimo se, dolazimo k Bogu i onda želimo moliti, želimo se ispovjediti i onda obećamo da ćemo biti bolji, i onda si uzmemo, nekako ja vjerujem da je svatko od nas sklon razgovarati s Bogom, pa si uzmemo neke molitve i stvaramo si pobožnosti. I danas bih želio još malo s vama razmišljati upravo o pobožnostima. Pobožnosti su dobre, jako dobre, jer nas nekako poučavaju da razgovaramo s Bogom po posrednicima. Konkretno, pobožnost svetog Josipa, ugledati se u svetog Josipa, njegov život, danas moliti da nas on zagovara i vidjeti što možemo mi napraviti kao ljudi da bi smo barem malo bili slični njemu, da bi smo slijedili Isusa Krista. Ali, sve više srećem situacije i ljude kojima je pobožnost jedini smisao njihovog života. Sad to ispadne kao nešto negativno, a pobožnost nije negativna, pobožnost je ona koja nas vodi do duhovnog života, ona koja bi nam trebala otvoriti jednu duhovnu sferu. Ali i u svemu trebamo biti umjereni, znate? U lošim stvarima osobito, ali i u pobožnostima trebamo biti umjereni, jer se izgubimo, nakon jednog vremena određenog postanemo umorni, jer smo si uzeli pobožnost svetoj Riti, pobožnost svetoj Brigiti, pobožnost svetom Josipu, pobožnost svetom Anti, molimo po cijele dane, a ništa se ne događa u našemu životu, ništa. I govorimo, pobožni smo, idemo na svetu misu i pobožni smo, molimo i krunicu i sve živo molimo i molimo, molimo i molimo i sve smo umorniji i sve nam je teže i nije dobro. Jer smo samo u pobožnosti. A pobožnost bi nam trebala otvoriti, kao što sam rekao, srce, da čovjek bude duhovan. Pobožnost nas treba nahraniti uz Tijelo Kristovo i Riječ Božju, da imam snage po primjeru nekog svetca nešto promijeniti u svojemu životu. Nemojmo očekivati da ćemo izmoliti sve žive pobožnosti i onda će se nakon trodnevnice, za tri dana dogoditi nešto dobro, pa za devet dana nešto dobro, pa za sedam godina, dvanaest godina nešto dobro, ne znam koliko se pojedine pobožnosti mole. Neće se dogoditi ništa dobro ako ja u svome životu nešto dobro ne počnem činiti. Ima ljudi koji idu po različitim seminarima i duhovnim obnovama i svemu i dođu doma i nikad nije dobro u obitelji. Lijepo je biti i na seminarima i duhovnim obnovama, sve je to dobro, znate, sve nam to treba. Ne govorim protiv ničega danas, pogotovo ne protiv pobožnosti, sve nam to treba. Ali, onda kada dođeš doma, onda daj, budi poučljiv, pa nešto smo naučili od te pobožnosti, od duhovnog seminara, pa ne moramo doći doma i onda drž' ne daj i napraviti cijeli nered u našim obiteljima i ništa se neće promijeniti. I uvijek nam je drugi kriv, uvijek je muž kriv, djeca su kriva, susjed je kriv, ovi na poslu su krivi, svi su krivi, ali moje srce, moje srce nikad nije krivo. Ono je uvijek najpoštenije. Ostajemo na jednoj stepenici pobožnosti koja nas nije uvela u duhovnost. Vidite, sad smo u svetištu, trebamo vidjeti svetog Josipa. Gdje je sveti Josip u ovoj Božjoj Riječi? Svetog Josipa, kad čitate cijelo Sveto Pismo, uvijek ga možete staviti u kontekst onoga što ste čitali. Sveti Josip čovjek pravedni kojega je Bog izabrao! Pravedan i pobožan! Ali, nije ostao samo u pobožnosti. Njegova pravednost i pobožnost dala mu je snage, iako je kao čovjek, dakle, slobodno i nekad posumnjamo, slobodno se pitamo, slobodno razmišljamo, Bog nas zato neće kazniti. Nije kaznio ni svetog Josipa koji se pitao isto, jao, kako će sad to biti, ova je Marija ostala trudna, ja nisam otac, šta će mi ljudi reći? Ali, on se da poučiti. Njegova pobožnost i pravednost vodi ga u duhovni život koji kaže, ponijet ću svoj križ, prihvatit ću, jer Bog zna što je najbolje za mene. Znao je Bog što je najbolje za sve nas od samoga početka, zato nam je i sve to tako lijepo stvorio. I rekao nam je, nemojte čini, mi smo ipak učinili, mislim nismo mi, nego naši praoci. Sveti Josip se nije dao zavesti. Budno je bdio nad svojim srcem, otvorio je svoje srce i prihvatio je Božji naum za njegov život. Zato brate i sestro, ako smo danas ovdje pred svetim Josipom i ako ga molimo da se nešto dogodi u našemu životu, dopustite se poučiti svetim Josipom! Prihvati i svoju bolest i svoje nezadovoljstvo i svoje stanje na poslu, ili, ako nemaš posao, prihvati trenutno ovo stanje, jer ne može se ništa riješiti u životu dok ne napravim prvi korak, a to je da prihvatim ono što mi je život donio! Prihvatiti i nevolju nekad. Pa ako se i borim s nekim grijehom, prihvati grijeh, ali nemoj pristati na njega, prihvati – grješan sam, ispovjedit ću se, ali onda prihvaćanjem nekako ću to riješiti. Eto, puno toga od svetog Josipa možemo naučiti, puno možemo naučiti od svake pobožnosti samo ako dopustimo da djeluje sve to skupa u našem srcu. Zato vam, braćo i sestre, želim jednako kao što i sebi želim, da dopustimo da Božja Riječ bude djelotvorna u našem srcu i da budemo pobožni, ali da ta naša pobožnost ide i korak dalje, da se očituje u našem životu. Da naša pobožnost i nešto mijenja da Božje milosrđe može djelovati, da budemo bolji ljudi, da se ne opterećujemo samo nekom prividnom srećom, bogatstvom, i prolaznim stvarima, nego da više brinemo za svoj duhovni život! Cijela vječnost bi trebala biti pred nama! I kakva će ta vječnost biti najviše ovisi o tome što je u našim srcima braćo i sestre, zato vam želim da u vama i s vama bude, po zagovoru svetog Josipa, Svemogući Bog, Otac, Sin i Duh Sveti, amen!