Homilija preč. Vladislava Mandure, dekana Osječkog vojnog dekanata i vojnog kapelana kapelanije Svetog Sebastijana u Đakovu na treću srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 30. siječnja 2019. godine:
Braćo i sestre!
Naviknut sam biti na ovom mjestu! Nadam se da je i lijep broj vas naviknut mene čuti! Prije propovijedi reći ću vam dvije stvari, tako da vi koji znate da sam prije par mjeseci otišao iz Karlovca nazad u Slavoniju, da znate kako mi je. Dva iskustva s dvojicom biskupa, sa mojim vojnim biskupom i sa Đakovačko-osječkim biskupom, a onda ću propovijedati. Nedavno sam bio u Zagrebu na jednoj proslavi Dana kapelanije i pita mene moj biskup koji me je premjestio, koji mi je ispunio želju: "Kako ti je?" A ja njemu kažem – preporodio sam se! A šta to znači? Rekoh – lijepo mi je bilo u Karlovcu, uživao sam, rado dolazio i rado ću dolazit, ali evo sad sam došao iz prirode u divljinu, u Zagreb. On kaže: "Šta to znači?" Pa rekoh: "Tako je to u Zagrebu!" Nisam htio direktno reći da su tamo divljaci, ali da je život u usporedbi s onim kod kuće kao divljina, jest. Nedavno sam bio i kod Đakovačkog biskupa, nešto sam išao pitati. A on meni kaže: "Vlado dobro izgledaš, onako kako to kažu kod nas u Slavoniji, lijepo rumen!" Ja ne znam jesam li se udebljao još od prošlog ljeta. A ja njemu kažem: "Đuro, ne izgledaš puno bolje." I onda me Đakovački biskup pozvao na kavu, mi sjeli i ispričali se. Vidite, to je ta ljepota, moći tako otvoreno i opušteno pričati. I to vam želim reći, sad ovdje s ovoga mjesta meni je ovdje tako s vama, opušteno i iskreno mogu propovijedati, svjedočiti svoju, našu vjeru. I, nadam se da ste tom nakanom došli i svetom Josipu i malo ću vas udaljiti od svetog Josipa, ali opet, pokušat ću to zaokružiti. Sutra je pukom slučajnošću sveti Ivan Bosco, utemeljitelj Kongregacije svetog Franje Saleškog ili salezijanaca. Ako ne znate tko je to, jedan poznati trenutno u Hrvatskoj, kojeg čujemo na televiziji često, don Damir Stojić, on je salezijanac. Mnogi tako pitaju, zašto tako različiti svećenici, evo ovdje imamo jednog pavlina, ovo ostalo mi smo svi sada normala raja među svećenicima, pa imate fratre, dominikance, e tako je sveti Ivan Bosco utemeljitelj, kao sveti Franjo, sveti Dominik, sveti Ignacije, utemeljitelj reda, na ne možemo reći odgojitelja, ali se salezijanci bave odgojem, studiraju pedagogiju, studiraju psihologiju, imaju škole, imaju domove i tako to, mladi su većinom, zato sam ja pretpostavljam ovakav kakav jesam, ali nisam više mlad. Sveti Ivan Bosco živio je u XIX. stoljeću, rođen 1815. godine, nezgodno vrijeme za ondašnji svijet, on je iz sjeverne Italije iz grada Torina, odnosno sela Becchi kraj Torina i to je vrijeme industrijalizacije. Italija još nije bila ujedinjena, Austro-ugarska je imala pretenzije, sve to kako je već bilo. Jako puno mladih ljudi na ulici, više nego danas. Nastaju veliki gradovi, velika socijalna potreba i on se pita, tko u crkvi brine za tu mladež. U njemu se rađa želja da počne da počne raditi s mladima. Njegovo djelo počelo je 8. prosinca, zanimljivo rođen je 15. kolovoza, Marijin blagdan, 8. prosinca na blagdan Bezgrešne, u jednoj crkvi u Torinu susreće jednog dečkića koji je bio problematičan, ušao je u sakristiju nešto ukrasti, sakristan ga istjerao, don Bosco je rekao: "Što si ga istjerao, to mi je prijatelj?" Slagao je. To vam je ona sveta laž kad smijete slagati da učinite dobro djelo i tražio je da ga vrati. I sad dolazimo do ključnog. On pita tog mladića, koji se zvao Bartolomeo, Bartolomeo gdje su ti roditelji, zašto si ovdje"? "Nemam ih!" "Od čega živiš?" "Na ulici!" "Radiš li išta?" "Ne radim?" "Jel' znaš čitati?" "Ne znam!" Sve što ga je pitao bilo je ne. Na kraju ga je pitao:"Znaš li fićukati, zviždati? Rekao je: "Znam!" "Eto vidiš, ima nešto što znaš! Obećaješ li mi slijedeći tjedan opet doći?" Dečko je to prihvatio i tako je nastalo djelo, danas je to jedna od najvećih redovničkih zajednica u katoličkoj crkvi, otprilike 16.000 salezijanaca ima. Kod nas ovdje u Karlovcu nema, u Zagrebu na Knežiji, Jarun-Sveta Mati Slobode, Podsused i tako dalje. Rad s čovjekom, tražit u čovjeku dobro. Pokušavao sam ovih dana, spremajući se za ovu propovijed, naći neku zajedničku dodirnu točku. Don Bosco – sveti Josip i našao sam je. Jeste li ikada razmišljali, evo sada razmišljajte, što je u biti stvarno pred Bogom zadaća svetog Josipa? Nemojte pogriješiti! Ta zadaća je dovesti nas Isusu, u Isusu dovesti nas Bogu! To je zadaća svakog svetca, to je poslanje svakog svetca! To je poslanje svačije vjere! Doći do Isusa! I sad ono zajedničko don Bosco reče najbolji put do Isusa je po Mariji! I nije slučajno da je njegovo djelo na poseban način pod Marijinom zaštitom. Svi vi poznajete onaj lijepi zaziv, Marija Pomoćnica kršćana, premda je taj zaziv iz onog vremena kad je bila bitka kod Lepanta 1683., ali pobožnost prema Mariji Pomoćnici kršćana najviše je proširio don Ivan Bosco, pa je sagradio prvu velebnu baziliku u čast Marije Pomoćnice u Torinu i posvetio je Mariji Pomoćnici, na Knežiji je posvećena Mariji Pomoćni, u Splitu na Kmanu je posvećena Mariji Pomoćnici, tamo u Rijeci je isto posvećena Mariji Pomoćnici. Uvijek, pobožnost Mariji! On je uvijek rekao, najlakše doći do Boga je po Božjoj Majci. Zajedničko svetom Josipu i don Boscu, po Mariji doći do Isusa. Jeste li ikad razmišljali da je Marija Josipu bila put Isusu, ili razmišljamo Josip je onako samostalan neki svetac, naravno da je samostalan, ali milost koju je na poseban način mogao iskusiti, jest to iskustvo da je njegova zaručnica ona koja je iznjedrila svojom vjerom i nadnaravnim Božjim zahvatom u spasenje svijetu u osobi Bogočovjeka Isusa Krista. I, braćo i sestre, mi kao vjernici, trebamo u svom životu uvijek tražiti što je smisao onoga što radimo, a to možemo odgovoriti samo ako znamo odgovor koji je smisao toga tko smo mi, a mi smo vjernici! Potreba vremena svetog Ivana Boca bio je rad s mladima. Ja se ovako često pitam pa jel' danas ne bi bila ista takva potreba da radimo s mladima, kad malo bolje pogledamo ovu našu crkvu, pa ima mladih, ali kad pogledam ima nas puno više nešto starijih. Mladi smo u odnosu na vječnost, ali koliko smo stvarno mladi i treba nas još odgajati. Gdje su mladi danas? Gdje traže usmjerenje za sebe i svoj život? Sveti Josip, nemojmo zaboraviti, s Marijom ono što nam je opisano, bio je mladić, nije on ono kao što stavljaju na slikama bio neki starac, bio u najboljoj dobi da se ženi, mlad čovjek. Naravno da to nije baš identično današnjim mladoženjama, vremenu kad se danas ljudi vjenčaju, ali bio je mladić. I u mladima danima njegovo iskustvo vjere postalo je temeljem njegova života i njegove svetosti. Sv. Ivan Bosco radeći s mladima uspio je do svoje smrti sačuvati svoju odanost i svoju dosljednost tražeći Boga i privodeći ljude Bogu. Njegovo životno geslo i u grbu salezijanaca piše jest "Da Mihi Animas Caetera Tolle" – "Daj mu dušu, drugo uzmi!" Možemo to različito prevesti. Ja bih to ovako preveo, spasi čovjeka drugo me ne zanima! Spasi da mladi čovjek, ili pomozi da mladi čovjek, postane čovjekom! Pobrini se da čovjek živi svoje dostojanstvo! Kako? Braćo i sestre, nama je to jasno, samo poštujući čovjekovo dostojanstvo, onakvo kakvo je to Bog stvorio. Samo poštujući čovjeka u svemu onom u čemu mu je Bog dao milost da bude čovjek, a ta milost jest čovjekovo biti slika Božja! I sveti Ivan Bosco i sveti Josip, ako malo bolje promislimo i razmislimo, bili su kao onaj brižni Bog Otac, da ih ne uspoređujemo s Bogom, onima za koje su se brinuli. Ma Josip je tako skrbio za Isusa da je prihvaćao sve izazove. Sveti Ivan Bosco i on je tako doživio svakakve gluposti. Još jedna ovako usputna epizoda. Otišao je u zatvor i rekao nadzorniku zatvora, ajde daj mi sve te mlade koji su u zatvoru, koji su krali, koji su se tukli, koji su možda i ubili, ja ću ih jedan dan izvesti da dožive nešto, da ne propadaju tu u toj tamnici. I ovaj se stresao, nije htio dozvoliti, ali je na kraju rekao: "Ako obećaješ da ćeš ih sve vratiti, pustit ću ih!" Otišli su svi, ne trebam vam govoriti, vratili su se svi. Bilo je nezgodno, bilo je nekih koji su kratko negdje sakrili se, ali na kraju svi su se vratili. Zašto braćo i sestre? Zašto nisu iskoristili priliku pobjeći? Samo jedan odgovor postoji, zato što su doživjeli ljudskost! U toj ljudskosti doživjeli su ljubav! U toj ljubavi iskusili su Božju blizinu i toplotu! Budite toga uvijek svjesni. Samo to je ljubav! Nije ljubav ono o čemu svijet govori i pjesme pjevaju da je ljubav! Ljubav je ovo iskustvo! Zato je metoda svetog Ivana Bosca – traži dobro u čovjeku jedini put da pomogne čovjeku. Zato bi metoda za nas vjernike danas, da utječemo pozitivno na naše i negativno društvo i zlobno društvo i grešno društvo, da tražimo jedni u drugima dobro, a ne da upiremo prstom stalno jedni u druge šta ne valja na nekom! Nemojte zaboraviti onu priču s početka: "Šta znaš? – Ništa ne znam!" Znao je samo fićukati. Kako je to malo, a kako je to puno. I sveti Ivan Bosco i sveti Josip očito su prepoznali što je dobro. I sad dolazimo do njih kao svetaca, očito su znali kako živjeti i svjedočiti dobro. A što je to drugo, nego ono što čusmo danas u Evanđelju. Njihovo djelovanje urodilo je tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko! Po plodovima ih možemo prepoznati. Pitajmo se u ovoj velikoj devetnici, nekima je to možda već četvrta, peta, šesta, deseta devetnica, koji je plod tih devetnica? Da li odlazimo svojim domovima, svojim kućama, u svoj život, na svoja radna mjesta kao drugi, drugačiji, neću reći bolji, ali kao dobri, jer možda smo već dovoljno dobri, ne moramo biti bolji, ali želimo uvijek bolje. Pitajmo se koji je stvarni plod naše vjere. Plod vjere svetog Josipa, plod vjere svetog Ivana Bosca bilo je za mnoge upoznati Boga. Učimo od ove dvojice svetaca, tražimo susret s Bogom, krijepimo se u tom zajedništvu s Bogom i dijelimo milost i plodove tog zajedništva jedni s drugima,
Amen!