Homilija don Tomislava Ćubelića, katedralnog župnika u Splitu i povjernika za pastoral obitelji Splitsko-makarske nadbiskupije na blagdan svetog Josipa, zaštitnika Hrvatske, 10. lipnja 2018. godine:
Biblija u knjizi Ponovljenog zakona svjedoči da je Mojsije, taj grandiozni lik Staroga zavjeta, lider i velikan povijesti, čovjek po Božjem izboru, uz snagu uma i duha nošen vjerom iz odnosa s Bogom bacio pogled na život koji je iza njega, a usmjerava budućnosti. Ne prešućuje mučna i bolna iskustva što je proživio sa svojim narodom. Iskusio je zla s narodom koja su faraoni činili. Isti Mojsije je iskusio Boga i u pustinji i na slobodi i njegova velika djela.
Velikan zna sagledati svoj život i životno djelo. Žrtvovao je dvojno državljanstvo u dahu. Prezreo privilegije egipatske zbog ljubavi i karaktera za svoj narod. I Mojsije baš pred ulazom u novu životnu zbilju, Obećanu zemlju, sabire što se dogodilo i hoće da njegov narod pamti bitni udio Boga u životu. Doziva u svijest svome narodu: „SJEĆAJ SE!“ Zna velikan vjere da njegov narod lako zaboravlja udio Boga u povijesti. Zato grmi: „SJEĆAJ SE!“ Jer sjećanje je važno za život naroda. Tko izgubi sjećanje na Boga i svoj narod, ne zna ni tko je ni kamo pripada, ni što mu je važno, ni kuda ide.
Kada je Mojsije izveo svoj narod na slobodu, poziva: „Kažite sinovima sinova svojih da vas je Bog oslobodio, hranio u pustinji, pojio vodom.“ Ne kaže im pamtite zlo, nego sjećaj se Boga i veličanstvenih djela. Sjećaj se… Znači ne zaboravi Boga u svom životu… Sjećaj se jer smo u svijetu u kojemu ponestaje vizije, dobrote, jer smo u svijetu u kojem je ljubav materijalizirana. On izgovara Božje riječi. I nas se tiču i obvezuju. I snaga Mojsijeva povika „sjećaj se“ dolazi kroz tisućljeća do nas. Hvala zagrebačkom biskupu Martinu Borkoviću na snazi vjere i nadahnuća što je Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine jednoglasnom odlukom proglasio sv. Josipa zaštitnikom Hrvatskoga Kraljevstva i spasio hrvatsku ustavnost. Hvala i biskupu Josipu Stadleru koji 1873. godine pokreće „Glasnik svetog Josipa“ sve do 1945. kada je zabranjen od komunista. Hvala i preč. župniku Marijanu Radanoviću koji nošen vjerom sve to oživljuje 1984. godine ovdje u Karlovcu. Hvala svim ljudima vjere koji su tiho, mirno, hrabro, s uvjerenjem svjedočili pa smo i danas u Svetištu sv. Josipa s molitvom i nadom.
Zahvaljujemo bl. Aloziju Stepincu, svjedoku, mučeniku, čistom u vjeri i ljubavi prema svom narodu i čovjeku uopće. Proročki obdarenom. On je na euharistijski stol prinio svoj život, poniženje koje su mu nanijeli. Iz uvjerenja. Daruje ga svjesno. Od njegova dara naša Katolička Crkva u hrvatskim narodu živi do dana današnjega. Da on to nije napravio, možda više Katoličke Crkve u Hrvatskoj ne bi bilo. Da on nije pristao da ga se samelje zajedno s Kristom, naša Crkva ne bi bila ista. Sam na optuženičkoj klupi laži, on i njegova vjera u Isusa Krista, polagao je i kako je blistavo položio iskušenje svoga osobnog, nacionalnog i vjerskog identiteta.
S pravom bl. A. Stepinac kaže: „Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali nerijetko govore o njoj, jedni zato što koristi njihovu džepu. Drugi opet da pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No, za uvjerenog čovjeka i katolika ljubav prema domovini nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ljubav prema domovini moralna i etička dužnost.“ bl. A. Stepinac – Hrvatska straža 29. III. 1938.
Bože,mijenja li se išta?
„Vi nemate samo slavnu povijest koje se treba sjećati i koju treba pripovijedati, nego veliku povijest koju treba izgraditi! Gledajte u budućnost u koju vas šalje Duh da s vama učini još velike stvari.“ sveti Ivan Pavao II.
Na riječima svetog Ivana Pavla II. i oblikovanjem kroz biblijsko sjećanje, spominjemo se 331. godišnjice kada je Hrvatski sabor proglasio sv. Josipa zaštitnikom. To su bile generacije ljudi koje su imale karakter, vjeru, ljestvicu vrednota. Ne bismo ni bili ovdje u ovoj Crkvi da su mislili drukčije. A mogli su prodati karakter. Sjetimo se da je ova zemlja puna krvi, boli i patnje. Po krvi, boli i patnji smo davno trebali sazrijeti, ali pao nam je zaborav na tu stvarnost. Ne sjećamo se. Kao da smo najmanje prikladni za ustrajnost.
Veliki i sveti ljudi stvaraju velike događaje. Nisu bili polovični ljudi jer polovični su nepouzdani. Nisu trgovali s karakterom i ljubavlju prema svome narodu i svojoj Crkvi. Bili su branitelji kao i ovi koji su stvarali i stvorili hrvatsku državu. Zahvaljujući njima, zastava nije prešla u tuđe ruke. Za koga sve to učiniše? Za što su se biskup Borković, bl. Alojzije Stepinac ili župnik Marijan Radanović zauzimali u svome narodu? Pa da može živjeti ovaj narod. Nisu pristajali na trule kompromise. Što možete onima koji su spremni umrijeti? Ništa. Treba im zahvaliti. No, što nas pokreće danas?
Ako izgubimo identitet svoje duše i svoga naroda, iznad svega izgubimo li vjeru u Boga, ostaje nam teško lešinarenje. Živimo u vremenu kada se Boga više i ne uzima ozbiljno. Djelujemo pokunjeno. Oborenog pogleda. Spustili smo glavu! Dezertiramo od istine jednoga Boga. Bacamo tamjan pred krivoga boga. A bl. Stepinac je svjedočio drukčije. Većina ustrajno šepa za onima od kojih nešto očekuje. Navedeni trojac je tražio zaštitu sv. Josipa, čovjeka kojemu je Bog povjerio sebe.
A reći ćete da to košta. A plaćala se cijena i prije za to. Mnogo veća nego danas. U protivnom, što ćemo prenijeti generacijama iza nas? Je li moguće da nismo u stanju prenijeti da je Bog došao u naš život, u konkretnu zbilju? U mojoj životnoj priči – gdje je Bog? Ima li ga u mom i životu moje obitelji? Ako u mojem pamćenju nema Boga, ja sam sastavljen od ljudskih stvari. I ništa više. Ipak, „postoje ljudi koji više vole istinu nego pristojnost“ (Bjelinski).
A takvih hrvatski narod ima i danas. Odakle im snaga? Iz vjere u Krista i iz ljubavi prema svome narodu. Iz povjerenja u svoju Crkvu. Crkva nije parazit. Ne otima ničije. Crkva je Kristovo djelo. Ivan Meštrović. Svi, onda i danas, zastupali su i zastupaju svoje interese, a Stepinac istinu o čovjeku, svome hrvatskome narodu i Bogu, jer je kroz vjeru u njega sve prosuđivao.
Zašto Josip?
Da zaštiti kroz našu vjeru, obitelj, crkvu i naciju. Josip je izbor Boga za Nazaretsku obitelj. Ulogu oca namijenio mu je Bog. Evanđelja kažu da se s tom ulogom teško nosio. Stoga, kad je u Katoličkoj Crkvi riječ o očinstvu, ne može bez svetog Josipa. Josip je lik koji stoji na pragu obitelji, promatra svijet i štiti svoju obitelj, osluškujući svijet i osluškujući Boga. Josip je čovjek koji nema nijedne riječi u NZ, znači ne govori puno. Čovjek koji preko snova saznaje Božju volju i Božju volju provodi u životu svoje obitelji. I Bog se na njega oslanja.
Suvremenom ocu kao da je oduzeta uloga oca. Ne ponaša se kao lider obitelji. Autoritet podrhtava, izblijedio je. Boji se. Suvremeno društva stvara okvir da društvo misli i živi bez očeve uloge. Obitelj i to kršćanska obitelj dobiva sve manje vremena, vrednota, ljudskosti i vjere od oca. Biti otac znači biti otac trajno i još više htjeti trajno biti otac. Nema natrag. Otac i majka su dva lica roditeljskog poslanja. Djeca i mladi su vaša ljubav, vaš krv. Oni su dio vas, nose vaš karakter, a nisu vi. Oni će nastaviti život i kad vas ne bude, preuzeti vaše muke i promašaje i s tim živjeti. I vas prozivati na odgovornost. Obitelj nema cjelinu, pretvorena je u razlomke. Sve je manje vjernosti i sve manje trajnosti. Vjera se otkinula od života. Otac ili muž, žena ili majka ne donose „strateške“ odluke. Otac-muškarac kao mudri predstavnik obitelji, tj. kao njezin stožer, postao je sporedan.
Očinstvo se doista sastoji od tri bitne karike: biti muško-otac, biti suprug i biti roditelj. Gdje je jedan od ovih elemenata puknuo, puknulo je i samo očinstvo. Nažalost, nije pukla samo jedna od ove tri karike, nego su dobrano napukle sve tri. Malo tko postavlja pitanje: što se to zapravo zbiva s ocem i muškarcem u vjerskom i obiteljskom pogledu? Kako to da u Crkvi u kojoj je sva vlast u muškim rukama, otac-muškarac niti što govori niti što traži? Kako to da propovijedi koje drže isključivo muškarci neusporedivo više slušaju žene negoli muškarci? Zato ljudi govore da im je „vjera majke“. Tko o očevoj govori? Ima li je uopće? Naravno da ima izvrsnih očeva, ali su rijetki. Obitelj je Crkva u malom. I obitelj kao takva jest osnovna ćelija Crkve. Bog je autor čovjeka, Bog je autor braka, Bog je pozvao u brak ljude. On je tu prisutan. To što smo ga mi stavili u stranu, to je jedna druga priča. Obitelj ima jaku zaštitu od samog Boga. Mi više diktiramo, ali zato ne poučavamo!
Obitelj je ugrožena od naše vlastite nedosljednosti i udruženih zločinačkih pothvata. Ipak, Zlo nije ovladao u obitelji. Nije sramota biti slab, ali je sramota lagati sebi, djetetu, mladima, Kristu ako mu vjerujemo. Ima onih kojima je obitelj na ponos njezinih članova. Što će reći naš otac i naša majka kad budu morali stati pred Boga ili pred nas da polože račun? Fantaziramo o budućim danima, a preskačemo sadašnjost. „Djeco i mladi, mi smo svoje kao roditelji učinili, a što ćete vi učiniti, neka vas pouči Isus Krist.“ Može li ovo reći suvremeni otac ili majka. Ako može, naklon do poda, ako ne – mijenjajmo.
Otac nije više onaj koji ima riječ o životu, o smislu dobra i zla, o ženidbi i udaji, o vjeri i nevjeri. Ipak, otac je sposoban pokazati putem svjedočanstva vlastitog života kako život može imati smisla. Stoga, ako u mojoj obitelji postoji okupacija, ako su unutra tuđi bogovi, ako je netko drugi uzeo moju vlast nad mojom obitelji, otac je pozvan to iščupati vani. Da se obitelj obnovi i otvori prostor za oca i za Boga. Otac nosi ime Boga.
Nazaretska obitelj za poželjeti. Nije brojna – tri člana. Živjeti s Bogo-čovjekom Isusom Kristom u istoj obitelji izgleda sjajno. Brak za čistu peticu. Sigurno je bilo reda i discipline, razumijevanja i komunikacije. Bog, dakle, sebe povjerava Josipu, da ga othrani, odgoji, štiti, da sigurnost i osposobi ga za život. Ulazak Isusa Krista u povijest nije bio jednostavan. Kad razmišljamo o svijetu u kojem živimo, sve je manje onih koji znaju koja je očeva uloga. Otac bježi vani u društvo, sakrije se. Istu napast je imao Josip. Istu stvar je snovao Josip. Snovao je da napusti Mariju.
Evanđelje nam daje odgovor kako drukčije. Zato je Josip važan uzor. Što Josip čini? Ima otvoreno uho za Boga. Sluša što Bog govori. I čuje Boga. I vjeruje Bogu. Tu je ključ suvremenog oca u obitelji. Na oca spada štititi prava svoje obitelji. Židovski narod ima dva problema: kad braka nema ili ne želi imati djecu i kad se sin ne oženi. U nas takvi dobivaju nagrade. Uz izvrsne očeve, mnogo ih je koji se boje Crkve, škole, odgoja, Boga, vjere, djece, molitve. Uruši se otac u neku osamljenost, gotovo frustriran, bezvoljan. Otac kao da je suvišan u kući. Hrabar je kad se napije i kad psuje. Otac je u kući kao „tehnološki višak“.
Otac ne sudjeluje uvjerljivo u životu obitelji. Ostao bez vizije. Ne djeluje mudro. Tankih je živaca. Ne gleda prema cilju. Vjera je upitna. Nema ideju kako usmjeriti sinove i kćeri. Probajte pitati svoju djecu i mlade onako iskreno što misle o vama. Čut ćete. Pustite ih da se izreknu. Vole vas. Ondje gdje je otac snažna osobnost, sve je drukčije. Ali ako ima ijedan lik koji to može u svojoj obitelji, to je JOSIP. Otkloniti strah. Unijet sigurnost Božje volje. I donijeti odluke za svoju obitelj. Ukradu Boga da ne primijetimo.
Otac je pozvan da ima prvi kontakt između Boga i svoje obitelji. U Bibliji otac moli u obitelji. Otac je nositelj vjere. Otac objašnjava. Otac je pozvan štititi djecu i suprugu. Vjeru u našim obiteljima ne prenose očevi, ne prenose muškarci nego majke, žene. Uočimo da Josip svaki put kad je slušao anđela, slušao ga je zbog Marije i zbog Isusa.
Otac daje sigurnost obitelji. Otac obitelj upravlja na Božji put. Josip uzima Mariju i dijete i vodi ih odgovorno kroz život. Josip štiti svoju obitelj zato što je u odnosu s Bogom. I on se osjeća zaštićenim. To je otac! Kad se kriza zarezala u Nazaretskoj obitelji, kad je trebalo bježati u Egipat, Bog, odnosno anđeo ne zove Mariju. „Znaš, ti si bez grijeha. Ti si rodila Isusa Krista.“ Ma zove Josipa, oca: „Josipe! Uzmi ženu i dijete, zaštiti Mariju! Ona je tvoja supruga, zaštiti, Isusa tebi sam ga povjerio!“ Ti si otac, ti si muž, ti budi hrabar, ti zaštiti, ti brini o njima. To spada na oca, a vi zaštitite svoju djecu i obitelj. Vi to možete. Vi ste je osnovali. Vi ste dali riječ sebi, supruzi, djeci i sve ovjerili živim Bogom. Amen.
