Homilije

Druga srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 23.1.2019. – homilija don Ivice Pervana

Homilija don Ivice Pervana, kancelara Dubrovačke biskupije, župnika župe Svetog Spasa, Mokošica i dekana dekanata Dubrovnik II na drugu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 23. siječnja 2019. godine


Homilija don Ivice Pervana, kancelara Dubrovačke biskupije, župnika župe Svetog Spasa, Mokošica i dekana dekanata Dubrovnik II na drugu srijedu Velike pobožnosti svetom Josipu, 23. siječnja 2019. godine

 

Draga braćo i sestre,

Neki dan kada me monsinjor nazvao pitajući me, hoću li doći u Zagreb na ovaj Svećenički tjedan i kad sam rekao da ću doći, kaže: "Taman lijepo, doći ćeš u Karlovac i predvodit ćeš misu u čast svetoga Josipa." Nisam mogao reći ne. Zašto? Jer je i on došao meni u Dubrovnik i predvodio trodnevnicu uoči svetoga Petra. I eto ti,  ruka ruku mije – narodna poslovica. Prošle godine kada sam sa župljanima svoje župe hodočastio na grob blaženoga Alojzija Stepinca, onda smo svratili ovdje u Karlovac, u ovo naše Nacionalno svetište u čast svetoga Josipa. Normalno je, domaćin nas je dočekao, pozdravio, a onda govorio o životu ovoga svetišta. A ja sam sa strane stajao i promatrao svoje župljane. Neki su i plakali. Onda sam pomislio, ovako samo Sente može taknuti ljudska srca! Ali on je govorio, braće i sestre, govorio ono što se ovdje događa! Govorio je što Bog čini po zagovoru svetoga Josipa našim ljudima vjernicima. I mismo se večeras ovdje sastali kao vjernici. Evo dok vam govorim pokušavam, vas gledajući, primijetiti ima li netko među vama s nekom tjelesnom tegobom. Kao što smo čuli u Evanđelju da je bio čovjek usahle ruke. Ne vidim nikoga! Gospođo, pijete li vi ikakve lijekove? Pijete, jel da? Jednu ujutro i navečer. To je tako, svi. Znači, nije usahla ruka, ali negdje nešto boli, negdje nešto škripi, zateže, žulja, boli i da ne nabrajam dalje. U mene isto tako, vjerujte, pa jedna u jutro, jedna navečer, pa idemo dalje. Zašto ja ovo vama rekoh? Pročitavši ovo Evanđelje i razmišljajući nad njim, rekao bih tri bitne stvari. Imamo onoga čovjeka usahle ruke. Nasuprot njemu i Isusu stoje farizeji. Kakvoga srca? Okorjeloga! Znate, a isto ja mislim da i vi ovdje kažete: "Ma on ti je okorjeli, pa sad zavisi, on ti je ono, ma ne možeš ga promijeniti, ma ne znam kako. Ne ide. I, subota! Subota! Pokušajmo redom.  Čovjek usahle ruke, nije to neka velika mana. Ma zamisli, lako je reći; nije neka velika mana. A sad pokušaj zamisliti da trebaš u jutro se ustati, presvući, oprati, a ruka ti je ukočena, ili, ono u gipsu pa ne smiješ maknuti s njome. S jednom ruko teško ide. Teško. Što se događa? Mi ne mislimo o tome da li ove dvije ruke ima svaka svoju funkciju i da su meni na raspolaganju. Ja mislim, ja imam pravo na ove ruke! Ja imam pravo biti zdrav! Imam pravo ne piti lijekove! Pa imam li ja pravo na ove dvije ruke? Pitanje? Nego, one su mi dar, darovane, meni na službu, ali po meni na službu bratu čovjeku, bližnjemu svome. Darovane! I sad čovjek usahle ruke gleda Isusa, gleda onako, i, ono, ma možeš li Ti ovu omoju ruku oživjeti? Možeš li Ti ozdraviti moje srce? Moj tlak? Moj šećer? I ostalo. Možeš! Jeste li vi večeras ovdje došli tražiti čudo? Ajde tko jest neka digne ruku. Ma, ajte vi svi kući. Došli smo tražiti čudo. Kad mi tražimo čudo? Kad nas pritisne nevolja bilo kojeg oblika. A prošlu nedjelju smo imali ono Evanđelje prekrasno, kaže sveti Ivan: "Učini Isus prvo znamenje, prvo čudo" Ma nije bila nikakva tegoba, nego, radosno ozračje, svadba! Na svadbi Isus učini čudo. Kad je nama dobro, kad je nama lijepo, kad nam sve u životu ide, tad mi ne gladamo u Isusa onako molećivo, de, učini nešto. Isuse ima te, nema te, možeš bit ma i ne moraš, meni je dobro! Ali kad te pritisne, e onda, Isuse gdje si? Ima li Te? Pomozi! Vidi me u ovoj mojoj nevolji. E tako i ovaj usahle ruke. A Isus znajući koga ima pored sebe, ili okružen kaže: "Dođi i stani pred njih!" Zamislite sad da sam ja kojim slučajem rekao ovoj gospođi: "Gospođo, izvolite doći ovdje u sredinu!" Ona bi rekla: "Bože oprosti, jel ovaj svećenik sav svoj?" Vjerojatno bi ste rekli, je li tako? Ili bi u sebi pomislili, ili bi ste rekli, hajde velečasni, pusti me na miru!" Sad taj čovjek dolazi u sredinu, Isus kaže: "Je li subotom dopušteno učiniti dobro ili zlo?" Izliječiti ili ne izliječiti? Ozdraviti, ili ne ozdraviti? Nije farizejima bilo lako. Nije! To je kao kada bi kojim slučajem neki od nas svećenika pitao: "Je li nedjeljom treba raditi, ili ne raditi?" Evo, većina je ovdje žena. Muški su bit će okolo. Većina od vas i radi, je li tako? I vama je ona nedjelja, radujete se nedjelji, zašto? Očisti, operi, opeglaj, složi, pripremi, sto i jedna obveza na vama ženama. I trebate uz sve to nekako i svetu misu nekako uz sve to ubaciti. I po mogućnosti nedjeljni objed spraviti jer će doći najvjerojatnije zet i kćer, ili možda sin i nevjesta. Jel tako? Ma dašta, nego tako! A župnik kaže, nedjeljom prvo misa i samo misa i nema pranja perilice ni od suđa, ni od robe, ni peglanja nema, ni pranja prozora, ništa nema! Vi kažete: "Velečasni, a kad ću? A, kad ću?" A on kaže: "Nedjelja!" E, tako ovdje Isus kaže: "Subota!" A vi kažete farizeji, subota! Pazite, kod židova subotom je bilo određeno koliko koraka smiješ napraviti. Ako ste bili u Svetoj Zemlji, pa ono kad počinje šabat petkom uveče, ne smiješ slikati, oni mali trče, višu: "No foto, no foto, šabat, šabat!" Robovanje zakonu. I znao je Isus što će i kako će se ponašati farizeji. I veli: "Ispruži ruku!" Isus se ražalosti okorjelošću srca njihovih. Ovaj je bio u nevolji i on je bio svjestan svoje nevolje, usahle ruke. Oni su bili u nevolji, ali nisu bili svjesni svoje nevolje okorjelosti svoga srca. U Svetom Pismu je mjesto odakle sve izlazi, u čemu sve počiva, srce! A oni su bili bez srca! Bez srca! Sveti Josip, red je da i o njemu reknem koju! Jel tako? Neki dan sam pročitao jednu anegdotu. Kažu da su kinezi htijući se zaštititi, htjeli su biti u miru i onda smo rekli idemo podignuti zid. I podigoše zid, kažu sad ćemo se lijepo ograditi i mir će biti. U sto godina postojanja zida tri puta su imali napad neprijatelja. A znate zašto? Ne zato što je zid negdje popustio, nego zato što je neprijatelj uspio potkupiti čuvare zida. I kaže zaključak, kinezi su sagradili zid, ali nisu, na žalost, odgojili ljude da budu od karaktera. Jedan istočnjak, na temelju ove priče kaže: "Ako želiš, nauditi, da ne kažem uništiti jedan narod, trebaš učiniti tri stvari. Prva je – trebaš uništiti obitelj. Druga – uništiti školstvo. I, treća – uništiti uzor. Obitelj, školstvo, uzor! Ja, kao svećenik, trebam propovijedati radost i nadu. Trudimo se mi svećenici to i činiti, ali gledajući stvarnosti u oči. Kako danas je ženama? Ja sam predavao u školi, pa sam promatrao tu djecu. Učiteljice nemaju nikakvog autoriteta. I onda, kada ne bi mogli izaći na kraj s djecom, kažu: "Zvat ćemo vam don Ivicu!" Ne, nisam ja baš babaroga. Ali, prvi sat vjeronauka sam ja njima postavio pravila igre. Ovo može, ovo ne može. Da. Pitam ja njih: "Imate li vi svoja prava?" "Imamo!" Koja su? I oni sada govore, ja pišem, pišem, pišem. Puna tabla njihovih prava. Ja uzmem spužvu pa sve izbrišem i kažem: "Vaša su prava slijedeća, mir, red, rad i disciplina! Mir, red, rad i disciplina!" I tako je bilo. Tako je bilo! Što se dogodilo? Majke nemaju autoriteta doma, a to su žene krive. Vi ste žene krive. Znate zašto? Sad sam ja malo bezobrazan jel da? A znate zašto ste krive? Zato što vi kažete: "Doći će tata, reći ću te ćaći! Ma nema šta, doći će tata, reći ću te ćaći!" Ma, ja sam tebi i ćaća i mater! I zato žena mora biti svjesna da je ona žena, da je ona majka, da je ona odgojiteljica. Zato žene, majke, budite toga svjesne, jer kada vam se to otme, vašu djecu nitko više odgojit neće, nitko više odgojit ne može, ne da neće, nego ne može, nemoćan je!  Jer nije uzalud ona poslovica, "Trn se iz malena oštri!" Ili "Stablo se savija dok je mlado!" Iz malena ga odgajaj. U vašim rukama, drage majke, je budućnost našeg hrvatskog naroda! U vašim rukama. Drugo – uništit školstvo. Pa nisam ja tako star čovjek, a kad bi ste me sad pitali, znaš li ti koliko puta smo zadnjih, hajdemo od kada je demokracija, puta mijenjali školstvo, ne znam! Svake godine u nas se nešto mijenja, te po onoj kako se zove "bolonji", te po "instambulskoj", te po ovoj, te po onoj. I dan danas nešto vrte. Mijenjaju. Mijenjaju. Sad treba imati kaže pametne škole, sve na tabletu. Ne znaju djeca pisati, ne znaju držati olovku, neće se znati potpisati čovječe Božji! Ništa. To nije dobar put. Treće, uzmi uzore, ljude koji su od formata, od autoriteta, znanstvenike, obezvrijedi, obezvrijedi da ih nitko ne nasljeduje. Kaže, otac vodi dijete i govori djetetu, pazi gdje gaziš. A mali odgovara, tata, pazi ti gdje gaziš, jer ja idem tvojim stopama! Ja idem tvojim stopama! Očevi, došli ste danas ovdje pred svetoga Josipa, zaštitnika obitelji, zaštitnika očeva, ma vi ste pozvani biti prvotni uzori svojoj djeci! Prvotan uzor! Jednom zgodom, ma srce mi se steglo, kad sam na jednom satu vjeronauka govorio djeci o Bogu Ocu, kao dobrom ocu, a mali zaplaka i kaže: "Don Ivica, kako je Bog dobar kao otac kad moj otac ne valja, moj otac pije, on nas tuče!" Onda sam rekao: "Bože, pa jesam li morao ovo reći?" Očevi, ako će te danas s ove mise, iz ovoga svetišta otići i biti jednaki kao jučer, niste trebali doći! Niste trebali izaći iz toploga stana! Niste trebali! Stoga vas molim, na koljenima molim i zaklinjem, budite prvotno uzori svojoj djeci, pogotovo muškoj djeci! Završit ću s jednim primjerom. Bit ću i osoban i nemojte mi zamjeriti. Moj pokoji otac radio je u Njemačkoj, inače sam iz Bosne, pa možda već i po glasu vidite. I, već sam išao s mamom na svetu misu. U nas, u toj mojoj župi, velika ovako lađa, su žene, a muški su u bočnim lađama. Ja sam išao s materom, ona uvijek držala svijeću, molila krunicu, pobožna žena bila. A kad bi tata došao iz Njemačke, onda bih ja s njim išao na mušku stranu. A bio sam dječak i moj otac je došao u crkvu on poklekne, ja za njim! I, on kleče na goli kamen. Klečeći ruke raširio i moli Boga! Ma ja sam vidio i svoju mater tako. Ali moj otac na koljenima, raširenih ruku Boga moli! E to je slika koja mi se utisnula u srce, u pamćenje i evo drugi puta da ovako javno u propovijedima to ističem. Ta je slika ostavila veliki dojam na mene. I zato danas molim vas očeve, vas očeve – nemojte se sramit klečat pred svojom djecom, nemojte se sramit prekrižit pred svojom djecom, nemojte reći to je posao žene! Nije to posao žene, to je posao oca i majke, muža i žene! Ako to budete imali u svojoj obitelji, ma nema onoga tko nas može uništiti!

Amen!

Čitaj dalje

Treći Nacionalni susret osoba otvorenih za katolički brak: Dan ispunjen zajedništvom u Nacionalnom svetištu sv. Josipa

Najljepše je biti s Isusom

Mjesečni dekanatski susret svećenika Karlovačkog dekanata