Evo nas sestre i braćo u vremenu, kako današnji tekstovi kažu, milosrđa i spasenja. U vremenu posebnih Božjih blagodati za čovjeka, za svijet, za nas koji vjerujemo, ali uvjeren sam za svako živo biće koje gleda u Boga kao Onoga koji daje, koji je izvor svega dobra. Čudno je ovo vrijeme, ali gledajući u to čudno vrijeme, moramo zaključiti, barem ja tako zaključujem, čudni smo mi ljudi. Da li ja, kao čovjek, svojeg vremena svoje struke, svog poziva, na svom radnom mjestu, želim uopće iskusiti milosrđe? Jer iskusiti milosrđe znači priznati potrebit sam! Ograničen! Skučen! Priznati, treba mi pomoć! Znači, u odnosu na onog koji pomaže, biti manji! Biti onaj koji traži, a mi to ne volimo. Svijet kojem pripadamo, svijet koji je stvoren kako ga izgrađujemo, kako odgajamo naše mlade, ne želi to iskustvo! I tu je zamka koja čeka na svakog, pa i na nas vjernike! I dozvoljavamo si da to važno iskustvo prođe kraj nas kao neki događaj koji se nekom zbio. Mi uživamo slušajući kako je drugim pomognuto! Kako su se drugi otvorili i zadobili milosrđe! A sami, sami smo tu često zatvoreni. Da je to tako, ja opet ne mogu gledati u sve vas, evo pogledajte stotine ste, moram gledati u sebe. Evo slavimo ovu veliku devetnicu, tu smo se odlučili, ići ćemo i veliki broj vas dolazi redovito i ja sam takav, kad god mogu, doći ću. Imao sam ja jutros dvije mise, nije bilo potrebe da dolazim. Mogao sam se odmarati. Sutra s vašim Rektorom, ali po različitim zadacima, idem u Rim, on doduše leti, a ja autom. Dakle, imao sam razloga reći – treba mi odmor! Ali ne, ova Velika devetnica, ako je ikako moguće, ja želim tu biti! E vidite, isto tako vrijeme je ovih 40 dana pred Uskrs. Tako i vrijeme, ono vrijeme Došašća pred Božić. Tako su i različita vremena pred različite svetkovine i blagdane. Ali ne, meni i Došašće prođe u hektici i Korizma prođe u mnogočemu, ali najmanje u osobnoj pripravi za susret s Bogom. I budimo iskreni, takvi smo. I sada ćemo mi sebi važne odluke, postit ću, manje ću jesti, manje piti, možda manje gledati televiziju, psovači manje psovati, tračarci manje ogovarati i možemo mi sad puno toga nabrojiti. Vidjet ćemo nakon par dana, nakon tjedan dana, nakon dva tjedna, nismo uspjeli. Slabi smo. Reći ću vam sad nešto osobno, nisam mislio reći, ali reći ću vam. Znate da sam se vratio prije nekih šest mjeseci iz Afganistana i nikad me dosad nisu pregledali zdravstveno nakon dugo vremena i zvonu me prije tri tjedna. Kažu mi: "Velečasni više ne paše ni krvna slika ni tlak." I šta da napravim? Pa kaže; 'Ajmo par tjedana ćemo to pustiti pa ćemo ponovno kontrolirati, a vi se malo čuvajte!" A čega da se čuvam? Reče mi doktor: "Slanog i suhog!" Ja rekoh: "Ja volim jako slatko!" Kaže: "I slatkog!" Rekoh ja: "Slatkog se ne mogu odreći, rođendan mi je u Korizmi!" A slažem se, od ovoga dvoga što ste Vi mislili, odreći ću se 50%, neću slano, hoću suho i dalje jesti." Čovjek! Ja! Svi mi! Znamo koliko bi toga bilo potrebno i koliko toga treba činiti, ali nismo spremni. A sve nam je servirano pred nama! Iskustvo je tolikih, samo treba biti otvorenih ušiju, otvorenih očiju, otvorenog srca, sve ćemo zadobiti! Razmišljajući o ovoj propovijedi, pitao sam se kako povezati Korizmu, današnje Evanđelje, sa svetim Josipom? Uzmimo u ovom Evanđelju, što smo ga malo prije čuli, njegovo iskustvo. Što to Isus kaže kakvi trebamo biti? Kad nešto činimo, trebamo činiti to u skrovitosti. Kad se molimo, ne trebamo se uvijek ovako okupljati, nego naš život treba biti molitva, koju drugi mogu, ali ne moraju neophodno vidjeti! Zar sveti Josip nije takav čovjek? Zar sveti Josip nije pred nama, pred piscima ove Svete Knjige sakrio svoj život! Ništa o njemu ne znamo. Znamo da je postojao, znamo da je živio, znamo da mu je Bog povjerio i Mariju i Isusa i to je to! Zar se na njemu nije ostvarilo, zar on nije živio, kako Isus traži od pravog, pravog vjernika? Da djelujemo, svjedočimo, molimo i da to bude naš osobni odnos, moj osobni odnos s mojim Bogom! Kakav uzor za korizmeno vrijeme! Među svetcima mislim da nema takvog, osim onih za koje znamo svakako samo iz legende. Velika je poruka, ove Čiste srijede, za nas koji štujući svetog Josipa dođosmo i kao redoviti, "normalni vjernici", na početku Korizme, započeti vrijeme posta i vrijeme odricanja. Čega se mi to trebamo, možemo odreći, braćo i sestre? Što bi to bilo prikladno, u današnjem modernom svijetu, da kažemo ja ću ići tim i takvim putom? Teško je naći zajedničku, 'ajmo reći, žrtvu, zajedničku odluku, ali je bezbroj mogućnosti i svako ima tu mogućnost donijeti odluku, živjeti u skladu s tom odlukom, promijeniti se i takav, živeći s ljudima kojih je toliko u našem životu, utjecati i mijenjati svijet oko nas! To je ono čega danas svijetu nedostaje! Stvarnih svjedoka života i stvarnih svjedoka vjere, ako ćemo to dvoje jedno od drugoga odvojiti, ja to dvoje ne bih odvajao, a kad to ne odvojim, ja bih rekao, pravog čovjeka! Onaj koji istinski živi ono što jeste, i onaj koji svjedočki vjeruje ono što su nam naši očevi, naši preci, naše majke i bake usadile kao našu vjeru, kao naše biće! Živimo u vremenu kad više ne smijemo ni reći da smo u jednoj katoličkoj zemlji. Jeste li vi to skužili da je to tako? Ja dok sam živio u Njemačkoj, a to je bilo 25 godina, kad su me pitali Nijemci i oni su znali ti si tamo iz katoličke Hrvatske, vama je lako, mi smo ovdje podijeljeni, u početku dok je bila samo ona Zapadna Njemačka, između protestanata i katolika, a sad je tu i ona velika grupa onih koji su "kao vjernici ništa". I sad sam se vratio u Hrvatsku i ja vam moram reći, nisam našao katoličku zemlju! Nisam došao u katolički narod! Susrećem se s puno toga katoličkog, kršćanskog, ja ću sada reći i s te strane dobrog, s tim da odmah se ograničavam i kažem postoji dobro i bez vjere, ali smo izgubili tu bit i danas kad netko kaže, evo ja radim u vojsci, kad kažem, pitaju me zašto ta kapelica, a ja onda kažem, pa zar nije prikladno, da ako je nas 80-90% ovdje u ovoj vojarni koji se križamo kad jedemo, trebali bi bar, koji idemo na misu svake nedjelje, trebali bi bar, dobro čujete šta kažem, koji ne psujemo, trebali bi! A oni meni kažu: "Šta glumiš!" Novinari, poznajete ih, neki dan smo vidjeli u novinama prozivanje vojnog biskupa koji je otišao blagosloviti prostorije Ministarstva unutarnjih poslova, s istim tim pitanjem. A znadete s kojim lukavim, da ne kažem zamkama, ili zamkom: "Da li to što Vi blagoslivljate ovaj prostor nije diskriminacija onih drugih?" Koji su me slušali, prije nekih, ja mislim bilo je to još u vrijeme ministrice Jadranke Kosor, znači 2005., kad je izglasan u Hrvatskom saboru Zakon o nediskriminaciji i ja pisao protiv tog i govorio protiv tog i bio sam onako blizu tog da me šutnu nogom da ne kažem gdje, jer sam rekao da taj Zakon diskriminira nas, diskriminira kršćanstvo, diskriminira obitelj, diskriminira čovjeka kakvim ga ja gledam. Vidite sestre i braćo, danas taj Zakon daje nekom pravo da mene pita da li ja zato što se molim nekog diskriminiram?! Strašno! Strašno! E vidite, tu možemo i mi učiti onda, u ovom teškom vremenu, od svetog Josipa i s time neću onda više ovu propovijed širiti, ja bih, vidite, mogao pričati satima, kad bi vi htjeli slušati! Ali sam nedavno iskusio da vi znate i ustati i otići kad je dugo. Zar mi koji smo katolici i čini mi se, ili se bojimo, ili se stidimo, ili smo nedosljedni, ja ću sada upotrijebiti oprostite na ovim riječima, glupi, ludi, neznalice i ne znamo što smijemo, u ovoj zemlji, u ovom društvu, ovdje i u javnim prostorima, znači bez ikakvih problema i u županiji i u policiji i u sudu, svugdje, trebamo i smijemo moći reći, ja sam vjernik! Molim da se to poštuje! Nemojte me diskriminirati! To bi bilo sve. Ja neću diskriminirati onog koji se ne krsti, a on neka ne diskriminira mene koji se krstim. Milo za drago. Ne! Mi se povlačimo u anonimnost i sad dolazi ono ključno, sveti Josip se povukao u anonimnost, ali što je napravio? Podao se cijeli Isusu i Mariji, Bogu, Božjem zahvatu koji mu je rekao, to je dijete, Dijete Providnosti! A da li ćemo se mi tako podati, svome biti kršćanin, svome biti vjernik i time ću ja reći, jer za mene vjernik ide zajedno kršćanin i naša humanost, biti čovjek! Bojim se, i molim vas, potrudimo se, u ovom korizmenom vremenu, učeći sa svetim Josipom i od svetog Josipa, biti ljudi! Nemojmo glumatati, nemojmo uzimati navike koje nam se daju izvana kao nešto napredno! Što je dobro, dobro je! Razlučimo to! Ali sve, što tebe ograničava biti čovjek i biti vjernik, nije dobro! Zapamtite to! Sve! Bio to zakon Europske unije, izglasali to u našem Saboru, rekao ti to policajac koji će te zaustaviti kad budeš plaćao kaznu, uvijek smiješ biti vjernik! Uvijek smiješ biti čovjek! Za to se bori! Tako svjedoči, bit ćeš sličan svetom Josipu i vrijeme Korizme, u koje ulazimo, bit će vrijeme milosrđa i vrijeme spasa, Amen!
Propovijed preč. Vladislava Mandure, dekana Karlovačkog vojnog dekanata:
