Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici, dragi štovatelji svetoga Josipa!
Došli smo danas ovdje, i veliki i mali, i mladi i stari, da zajedno s Josipom čujemo Riječ Božju, da ju lomimo i da ju u svoj život primimo. Ljudi su uvijek u opasnosti, kao i u Isusovo vrijeme, pa i u ovo naše, da zamijene ono što je izvanjsko, onim unutarnjim. Kako nas često vanjština prevari, naše prosudbe, naši pogledi i naše procjene. Kako nas često vanjština zavara i učini bezličnima. No, ako iskreno krenem od svoje nutrine, tada često puta primijetim da sam još uvijek daleko od Gospodina, u svojoj sebičnosti, u svojoj pravičnosti i koji puta i u sebe hvaljenju. Izvršavati propis, odredbu, naredbu, a biti daleko od onoga važnoga, od onoga bitnoga, vodi nas od Boga, a ne Bogu. Koliko je vremena potrebno za promijeniti srce i meni kao svećeniku i vama kao vjernicima! Uhodanost, navezanost, uokvirenost, ona stalnost, mogu me umisliti da sam na pravom putu i da meni, Bože sačuvaj, nikakva promjena nije potrebna! No, zavirim li, doista u svoju nutrinu, tada osjetim da je još puno, puno toga što treba iskopati, izvaditi, osloboditi i darovati Bogu. Kada to osjetim? Ne kada sam smiren, ne kada sam negdje u nekom finom društvu pa pazim što ću reći, kako ću gledati i na koji način ću misliti, nego možda kada nekada kada sam ljut, kada me je netko rasrdio, uvrijedio, tada znam planuti i tada iz mene nekontrolirano znaju izaći takve riječi, takve misli, pa možda i takva prostota, da jednostavno ne mogu sam sebe prepoznati. A ako se to, ne daj Bože, dogodi u nazočnosti više ljudi, tada i drugi ostanu zaprepašteni, pa zar je to taj čovjek i ta osoba!? Gospodine, koliko sam još daleko od tebe? Biti s Isusom i slušati Ga! Imam li hrabrosti čuti Isusa i usmjeravati svoj život prema onomu što je bitno, a ne robovati nekim običajima kojima više i ne znam pravi smisao, niti zašto ih uopće vršim. Isus je počeo govoriti i ono što ljudima ne odgovara, pa neka nas i ne čudi što će ubrzo nakon svojih javnih nastupa, govora, liječenja subotom, ozdravljenja, kada to ne bi smio činiti u određeno vrijeme, biti prezren, neshvatljiv i odbačen. Reći istinu za to treba puno hrabrosti, ali i snage da se to sve podnese, ako stvari krenu ukrivo po nas same, ili ako ćemo zbog izrečene istine, kada gledamo jedan drugoga u lice, ili ako netko govori određenoj grupi ljudi, nositi posljedice onoga što smo rekli. Kao i u ono vrijeme, prije 90.-ih, to vi starije znadete, nije se smjelo govoriti. Vidimo, sestre i braćo, da su različite okolnosti, različite životne prilike i neprilike i da često i danas ne smiješ govoriti na radnom mjestu, u svom kolektivu, na poslu, između svojih pretpostavljenih, ili nadređenih, ili podređenih. Moraš paziti što ćeš reći i u razredu, kao učitelj, profesor, jel' te se možda može snimiti s mobitelom. Vidimo danas, da i danas je govoriti istinu itekako vrlo opasno. Isus se ovdje suprotstavio, ne nekom siromašnom čovjeku, slijepom, hromom, Isus se ovdje suprotstavlja moćnicima ovoga svijeta, ovo su ovdje bili farizeji. On se je usprotivio nečemu do čega oni drže i tako uče ljude. Isus se ne boji! Danas smo kod svetoga Josipa, to veliko iskustvo stekao je i imao je i sveti Josip! Doista, svi vi koji ovdje hodočastite svake srijede, hvala Bogu da nas je uvijek što više puno, puno ste čuli i pametnijih i boljih propovijedi o svetome Josipu, o njegovim karakteristikama, o onomu čime se on posebno odlikuje. I mi večeras želimo ovdje, danas stati pred njega, pitati svetoga Josipa, kako je to bilo biti s Isusom? Kako je to bilo živjeti s Njime? Kako je to bilo dijeliti svaki dan s Isusom? Kako Ga je bilo pratiti u Njegovu odrastanju? Sveti Josip želi nam to i večeras u jednoj posebnoj pjesmi izreći. Zato vas molim, čitat ću razgovijetno, polako, da doista zapamtimo svaku riječ. U toj pjesmi sadržana je Josipova istina. U toj pjesmi sadržano je i Josipovo ismijavanje od onih drugih. Znamo što je Josip sve prolazio od popisa pučanstva tamo u Betlehemu, pa cijelo ono razdoblje svoga života. Ali Josip je bio s Isusom, Josip je u Isusu prepoznao Boga i Josip učeći Isusa tesarskom, drvodjeljskom zanatu, Josip je učio od Isusa. Pa, evo, neka i ova pjesma koja puno toga govori, bude primljena u naša srca, ponesimo ju sa sobom u svoje obitelji, u svoje domove i u svoj život. I ne zaboravimo, ono što nosimo unutra, čini nas ljudima ili ne ljudima! Ono što vidimo izvana, često puta je nevažno, nebitno i želi nas odvući od onoga bitnoga.
"Drvena kućica moga djetinjstva
Često me sjećanja onamo vuku,
Na zidu slika svetog Josipa,
Kako malog Isusa drži za ruku.
Nasmijano lice, krijesnica u oku,
Govore o njemu življe nego knjige,
U druženju S Isusom pronalazi smisao,
I s Njime u naručju rješenje za sve brige.
A nije mu uvijek bilo baš lako,
Sakriti boli da Dječak ne vidi,
Ljudi ga često s podsmjehom susretali,
Al' on voli Isusa, pa što da se stidi.
Svoje je patnje predavao Bogu,
U molitvi noću, dok bdije tišina,
A Bog bi mu uvijek šapnuo kroz snove,
Ne boj se Josipe, čuvaš mojeg Sina!"
Amen!
Propovijed preč. Dražena Karačića, župnika župe Presvetog Srca Isusova i dekana Karalovačkog dekanata:
