Dragi hodočasnici, župljani, sestre i braćo u Kristu Isusu!
Upravo smo čuli ovo prekrasno Evanđelje koje tvori cjelinu jednog Isusovog govora, kojeg je On izgovorio svojim učenicima na posljednjoj večeri. I baš je nekada dobro, kao duhovno štivo možda, uzeti Ivanovo evanđelje, 14., 15. i 16. poglavlje i čitati taj Isusov govor, tu Njegovu takozvanu velikosvećeničku molitvu. A taj Isusov govor je zapravo odgovor Isusov na stanje Njegovih učenika, kako su se učenici osjećali u tom trenutku kada im je Isus govorio ove riječi. Prisjetimo se kako evanđelist Ivan govori kako je Isus na posljednjoj večeri prvo oprao učenicima noge. I kad je oprao učenicima noge, to je nešto što oni do tada nikada nisu doživjeli, onda im je rekao da će jedan od njih biti Njegov izdajnik. I učenici su se silno uznemirili, počeli su se međusobno pitati, pa tko bi to bio? Na kraju se ispostavilo da je Juda onaj koji je već odlučio u svom srcu izdati Isusa. I onda je Juda izašao iz te sobe posljednje večere i otišao je u mrak, otišao je daleko od Boga. I to je potreslo učenike. Sigurno je ta večera započela nekako lijepo, ugodno, ali odjedanput se ta večera pretvorila u jednu nemirnu večeru, a taj nemir je doživio svoj vrhunac kad je Isus čak i Petru rekao: "Petre i ti ćeš me izdati i ti ćeš me zatajiti!" Petar je tada rekao: "Ma, ja Ti to nikada neću učiniti!" Evo, sve, sve nam to govori da su se učenici tada osjećali zbunjeni, prestrašeni. Naslutili su da će se dogoditi nešto dosta loše. I, kako bi ih Isus na neki način ohrabrio i smirio, onda im počinje govoriti tu svoju veliku svećeničku molitvu. I u toj velikosvećeničkoj molitvi se nalazi i ovaj današnji odlomak Evanđelja gdje Isus kaže: "Ja sam trs, a vi ste loze, vi ste mladice!" I kao što loza ne može izrasti ako nije povezana na trsu, tako i vi ne možete ništa činiti bez mene! Bez mene ne možete učiniti ništa!" Kao da učenike želi ohrabriti, biti će kušnji, biti će problema! Ali ne bojte se! Ako ostanete u meni i ja u vama, ništa vam se ne može dogoditi! Nećete biti besplodni! Nećete se osušiti, jer ja sam trs, a vi ste loze! Ja ću vam dati potreban život, ja ću vam dati da budete plodni, ja ću vam dati da budete zeleni! I zato je ova riječ Kristova jako aktualna i za nas, jer i mi se tako često osjećamo kao učenici na posljednjoj večeri. I ovaj Isusov govor je upućen baš nama i možda bi dobro bilo o tome večeras razmatrati, Isusa kako nam govori: "Bez mene ne možeš učiniti ništa i ostani u meni! Kao što je trs u lozi, odnosno loza u trsu, tako ostani u meni." A s druge strane, evo nalazimo se u ovom prekrasnom svetištu svetog Josipa koji nam pokazuje kako čovjek može biti jak, unatoč svim životnim poteškoćama, kada je u Bogu! Sveti Josip baš to na jedan prekrasan način potvrđuje. Meni jako zanimljivo kako je sveti Josip jedan pozadinski čovjek. On uopće nije puno govorio. Nemamo u Evanđelju zapisanu ni jednu njegovu riječ koju je izgovorio! Mi obično ljudi se potvrđujemo preko naših riječi, preko toga da nekako budemo važni, da se čuje o nama, da se reklamira naš rad. Ali, vidite čovjek koji je povezan s Bogom, njemu je to dosta! Ne treba mu potvrda drugih ljudi, ne treba mu potvrda okoline. On nekako ne prosi ljubav, ne prosi potvrdu, ne prosi pohvale, jer zna da ga Bog voli, da je Bogu važan, da je Bog njegov zaštitnik, da se na Boga može osloniti! Zašto smo tako gladni ljubavi, potvrde, pažnje od drugih? Pa, normalno, zato što smo ljudska bića i svima nam je drago kad smo primijećeni, kad nas ljudi hvale, kad kažu lijepu riječ o nama. Ali u duhovnom životu, ako osjetimo tu istinu da smo Božji, da nas Bog voli, onda će se umanjiti ta nezasitna glad potvrđivanja! Znat ćemo da smo ljubljeni i moći ćemo tako slobodno ljubiti druge. Druga stvar, koja je toliko isto snažna u životu svetog Josipa, čovjek koji je povezan i ukalupljen, urezan nekako u Boga, on nije izuzet patnje, ali on može preobraziti svoju patnju. Ja mislim da je Josip bio osoba, zapravo, koja je jako patio. Osobito u onom trenutku kada je, evo, čuo da je njegova zaručnica trudna, a znao je da oni nisu živjeli kao muškarac i žena. Čitav dotadašnji njegov svijet se srušio, svi njegovi planovi koje je imao, odjedanput su nestali i mislim da se on osjetio, sigurno, što je normalno, jako povrijeđen. I patio je! Toliko je patio, evo, kaže Evanđelje da nije mogao spavati, sanjao je o tome, razmišljao je o tome što napraviti i što učiniti. Ali, vidite kao što kaže onaj Psalam "Miljenicima svojim Bog i u snu daje!" Baš zato što je tako vjerovao Bogu, bio oslonjen na Boga i Bog mu je i kroz san dao odgovor: "Ne boj se! Ne boj se Josipe! Ne boj se! Ono što je u Mariji začeto je doista od Duha Božjega!" Kako je lijepo kad smo sjedinjeni s Bogom i možemo čuti tu ohrabrujuću riječ "Ne boj se! Ne boj se!" I kao da tada Bog na neki način osmišljava tu našu životnu patnju. Mnogi sveci su znali reći da, Bog dopušta patnju u našem životu, kako bi proširio našu dušu, kako bi onda u našu dušu moglo doći više Njegovih milosti, jer patnja sama po sebi nema smisla. Ali ona može biti mjesto, trenutak, kada će baš Bog izliti svoju milost, kad će nas blagosloviti. I zato je sveti Josip divan primjer vjernika koji zna patiti, ali on zapravo ne pati sam, nego s Bogom koji osmišljava njegovu patnju, koji mu ulijeva nadu i hrabri ga da ide dalje! I možda posljednja misao, onako čovjeka, koji je u Bogu i s Bogom poput svetog Josipa, jest ta, da čovjek koji je u Bogu i s Bogom, poštuje drugu osobu i njezinoj jedinstvenosti, originalnosti. Ljubi drugu osobu zbog onoga što ona jest, a ne zbog onoga što znači za nju. Ne znam jeste li kad o tome razmišljali? A to je jako zanimljivo. Prema katoličkom nauku Marija je nakon vjenčanja s Josipom i dalje, zapravo, ostala djevica. U našoj katoličkoj vjeri mi držimo da su Josip i Marija bili u braku, ali da taj brak, zapravo u pravom smislu, nikada nije bio konzumiran, to je više bilo jedno zajedništvo, jedno partnerstvo, jedno prijateljstvo u dubokoj ljubavi. I možda nam se to može učiniti kao, hm, lijepa priča. Ali zamislite, hm, tu duhovnu snagu, duhovnu snagu jednog muškarca koji može voljeti drugu osobu bez želje za posjedovanjem! Koji može prihvatiti drugu osobu u onome što ona jest, a ne u onome što ona znači za njega. Kakva snaga! Kakva milost! Danas gotovo nemoguće. Mi obično kad ulazimo u neko prijateljstvo, neke odnose, neko zajedništvo, uvijek se pitamo, što ću ja imati od toga, što će meni koristiti to prijateljstvo, to zajedništvo, a rijetko se pitamo što je dobro za tu osobu? Josip je zavolio Mariju u Njezinom poslanju. Radovao se tome da ona ostvari svoje poslanje. I to je prava ljubav! Prava ljubav je kad se raduješ drugome u onome što je njegovo poslanje! I kad dopuštaš da se druga osoba ostvari. To je prava ljubav i u jednom braku, u jednom braku kad se suprug raduje ostvarenju svoje supruge i obrnuto! Ali imamo toliko puno primjera kada nije tako, kada baš u zajednici blokiramo jedni druge da se ostvare. Ne dopuštamo da drugi raste u svom poslanju. Josip, kao čovjek koji je duboko povezan s Bogom nas uči, da ljubimo druge zbog onoga što oni jesu, a ne zbog onoga što oni znače za nas!Evo, to je nekoliko misli, kratkih, malenih, ali vjerujem jako dubokih, koje nam mogu pomoći u razmatranju ovog današnjeg Evanđelja, koje nam govori ako ostanemo u Bogu, kako onda možemo živjeti na jedan dublji način, Božji način! Pa, evo ponovimo još nekako tu riječ večeras u sebi: "Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi, ako ne ostanete u meni!", Amen!
Propovijed preč. Domagoja Matoševića, rektora Hrvatskog nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke:
