Današnje evanđelje braćo i sestre na svoj je način jedna lijepa uvertira u Veliki tjedan koji je pred nama. Kroz cijelu korizmu pripremali smo se za tjedan koji je pred nama no ipak današnje evanđelje, možemo reći sva čitanja današnjeg misnog slavlja žele nam predočiti na što trebamo staviti posebni naglasak. Trebamo staviti naglasak na vjeru. No kad to tako preopćenito kažemo, možemo lako izgubiti iz vida onaj bit biblijske vjere na koju nas poziva Crkva i na koju poziva i Isus u današnjem evanđelju. Cijeli ovaj događaj interakcije Isusove sa Židovima gotovo podsjeća na jednu priču – usporedbu danskog filozofa Sorena Kierkegaarda o klaunu i selu koje je zahvatio požar. U toj je priči riječ o nekom putujućem cirkusu u kojem je izbio požar. Primjetivši to, direktor je odmah poslao u obližnje selo klauna, koji je već bio u svojoj odori i spreman za predstavu, da dovede pomoć, i to tim više što je postojala opasnost da vatra šireći preko polja zahvati i selo. Klaun je došao u selo i molio za pomoć, no stanovnici su smatrali klaunovu viku kao izvrstan reklamni trik koji bi ih htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se. Iako ih je klaun preklinjao i uzaludno pokušavao uvjeravati da nije riječ o reklami nego o gorkoj istini ljudi su ipak bili uvjereni kakao je riječ o glumi, i tako pljeskajući klaunu uočili su požar koji je već bio nadomak njihovih kuća i svaka akcija pomoći bila je poduzeta prekasno. Vatra je progutala i cirkus i selo.
Na neki način nešto slično se događa i u ovoj situaciji razgovora Isusa s Židovima. Dok ih Isus upozorava da je njihovo vjersko stanje nalik požaru koji ih polako uništava, slušatelji nijemo odmahuju rukom smatrajući da čitav ovaj Isusov govor nema temelja u stvarnosti. Kao što rekoh malo prije Isus ovdje poziva na vjeru, ali ne u bilo što ili u bilo koga, nego u njega i u njegovu riječ. Moramo se odmah zapitati braćo i sestre, što to uopće znači vjerovati? Vjera braćo i sestre u kršćanskom kontekstu govora ne označuje samo skup nekakvih obreda i običaja i njihovo obdržavanje. Ne znači čak niti opis nekakvog životnog poretka koji nam je nametnut i kojeg se moramo slijepo držati ne shvaćajući mu bit ni smisao. Vjera u kršćanskom smislu riječi znači zauzeti jedan specifičan stav prema stvarnosti. No o kakvom stavu govorimo? Govorimo o stavu opredjeljenja koji prihvaća da se u najdubljoj nutrini ljudske egzistencije nalazi nešto što nema temelj u vidljivome nego u nevidljivome, u vječnome – u Bogu; i u tome i takvom stavu kreira se smisao života. Možemo se s razlogom nadalje pitati kako se opredijeliti za nešto što ne poznamo, što nam je nejasno, što ne vidimo. Jer o Bogu koliko god znamo toliko i ne znamo. Ne možemo ga u potpunosti razumski shvatiti, znanstveno ispitati, ući u profil osobe jer bog je ipak Bog. I baš zato braćo i sestre sveti Pavao u svojim poslanicama ističe veličanstvenost osobe Isusa Krista – on je postao Bog u osobi kako bi ga mi ljudi shvatili, upoznali i zavoljeli. Doista braćo i sestre Novi zavjet u čitavom svom obujmu rekao bih najmanje govori o Bogu i o anđelima i vječnom životu. Novi zavjet najviše govori o čovjeku. Isus dok propovijeda najviše govori o čovjeku i njegovom životu i kako se Bog može prepoznati prisutnim i djelatnim u čovjekovu životu. On djeluje po nama i u nama. Kada zauzmemo ispravne stavove a pod ispravnima mislim na evanđeoske mi sami braćo i sestre oko sebe stvaramo uvjete koji podupiru život, koji su na korist i dobro čovjeku. Pitat će te možda gdje danas mi možemo uočiti uvjete života kad oko sebe ne vidimo ništa drugo nego probleme. Nezaposlenosti nikad više, nesigurnosti u sutrašnjicu nikad više. Krađa i lopovluka svugdje oko nas, neimaština i siromaštvo. Gdje je Bog Isusa Krista danas. Isto pitanje mučilo je braću i sestre Izraelsku zajednicu u trenutku dok je pisac Knjige Danijelove pisao o svjedočanstvu Šadraka, Mešaka i Abad Nega kojeg slušači u prvom čitanju. Riječ je o vremenu koje je za Izraelce bilo veoma teško. To je vrijeme u koje su moćnici (Babilonci) ugnjetavali malen narod – Izrael. Izgledalo je kao da povijesni tok svijeta određuju moćna carstva i oni koji ih vode, a mali narod Izrael bio je izložen raznim oblicima političkih ugnjetavanja. U takvim okolnostima pojavilo se pitanje o Bogu i njegovoj moćnosti. Izgledalo je kao da je Bog svoj narod ostavio na cjedilu i zakazao. Međutim ova hrabra trojica nisu se dala pokolebati s tim i takvim ugnjetavanjima. Oni su se okrenuli svetom Pismu i iz njih iščitavali sve ono što je bolo aktualno za njihovo vrijeme koristeći se objavom Božjom u svetom pismu i oslanjajući se na iskustva Boga u povijesti njihovog naroda. Oni su pamtili braćo i sestre čudesno izbavljenje iz Egipta. Ljudskim očima gledano Božji zahvat u povijesti koji je omogućio taj izlazak i prelazak preko Crvenog mora u slobodu bio je iznenadni, neočekivani jer nije rezultirao slijedom povijesnih zbivanja. Nije ga se moglo niti predvidjeti, ni očekivati jer je bio nagli. Logičnim slijedom događaja Izraelci nisu nikako mogli dobiti slobodu. Kad su si već i dobili slobodu logičnim slijedom povijesti faraon ih je trebao pobiti na obalama Crvenog mora. To je trebao biti logičan slijed događaja, no Bog je intervenirao i dogodila su se čuda koja se ničim nisu mogla predvidjeti. Još je bilo takvih događaja u Izraelskoj povijesti koji su dokazivali da je Bog gospodar povijesti i vremena i može je promijeniti na korist svojih vjernih. I to sjećanje hranilo je vjeru Šadraka, Mešaka i Abed Nega. Njihova vjera crpila je snagu iz sjećanja na te događaje. Sjećanja na Božje djelovanje u povijesti. Povijesti koja je imala slične oznake i konotacije sadašnjosti koju su proživljavali Šadrak, Mešak i Abad Nego. Znali su da Bog nije neki daleki Bog nego Bog prisutni i zato se nisu dali pokoriti zlim zahtjevima još zločestijeg kralja. Nisu mogli promijeniti tijek događaja braćo i sestre ali nisu dopustili da se iz dobrih ljudi, ljudi vjere promijene u nevjernike i zle ljude samo zato jer je tadašnja situacija to tražila. Ljudskim očima gledano doživjeli su najveću tragediju. Bačeni su u ognjenu peć da izgore. Tako bi i bilo da se Bog nije umiješao, a umiješao se jer su mu ova trojica to vjerom dopustili. I sve se promijenilo na bolje.
Zar i mi danas nismo u sličnoj situaciji braćo i sestre? Zar i mi danas nemamo i pregršt razloga sumnjati u Božje djelovanje. Zar nesigurna vremena u kojima živimo i nama pokušavaju ugurati misao da je Bog zakazao? Gdje je izlaz? Sjetimo se prošlosti.
Zar je ljudskim očima gledano bilo moguće da će domovinski rat ići u našu korist? Zar je ljudskim očima bilo moguće da će razne ideologije i totalitarni režimi 20. stoljeća pasti? Sigurno ste i u vašim osobnim životima braćo i sestre doživjeli čudesni obrat za kojeg ste zaključili da se mogao dogoditi samo Božjom intervencijom? Zar bi to sve bilo tako da se Bog nije umiješao? Zar bi to sve bilo tako da mi sami nismo zauzeli stav vjere, odnosno stav kako smo rekli opredjeljenja kojim dopuštamo da Božja riječ određuje naš životni pravac, naš svjetonazor, naše misli i naše djelovanje kojima izabiremo pravedno djelovanje i pravedno mišljenje. Možda nećemo braćo i sestre promijeniti svijet na bolje, ali ćemo promijeniti sebe na bolje jer ako imamo mirnu savjest i zadovoljstvo koje nam govori da smo dobri i da činimo i živimo dobro i da smo zbog toga zadovoljni sa samim sobom, treba li se uopće išta na svijetu mijenjati. Ne treba!
Neka nas podržava sjećanje na Boga koji je s nama i koji uvijek djeluje u našu korist.
Propovijed don Marka Plančića, župnika Župe sv. Petra i Pavla, Supetar:
