Homilije

Jedanaesta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 29. ožujka 2017. – homilija vlč. Dragutin Gereci

Lijepo je na samom početku Godine sv. Josipa, koju je proglasio naš kardinal upravo na svetkovinu 19. ožujka, sabrati se ovdje „u žarištu te Godine“ Nacionalnom svetištu sv. Josipa kako stoji u tekstu proglasa, i pozdraviti sve štovatelje sv. Josipa – osobito vas članove (ZAKUD-a) Karlovačke županije koji njegujete Korizmeno-vokalnu tradiciju Karlovačke županije.

Lijepo je na samom početku Godine sv. Josipa, koju je proglasio naš kardinal upravo na svetkovinu 19. ožujka, sabrati se ovdje „u žarištu te Godine“ Nacionalnom svetištu sv. Josipa kako stoji u tekstu proglasa, i pozdraviti sve štovatelje sv. Josipa – osobito vas članove (ZAKUD-a) Karlovačke županije koji njegujete Korizmeno-vokalnu tradiciju Karlovačke županije.

I već na početku bih povukao jednu poveznicu između vas i svetog Josipa koji je čuvao, brinuo se i odgajao dijete Isusa, isto tako i vi čuvate naše običaje, brinete se za njih i odgajate, ne samo mlade naraštaje, nego sve one koji žele dublje proniknuti kulturnu i vjersku baštinu našega naroda.

Nalazimo se u korizmenom vremenu, vremenu ozbiljnosti i dubokog promišljanja o otajstvu Isusova života, muke i uskrsnuća. I upravo to korizmeno vrijeme neiscrpni je izvor tradicionalne vokalne baštine.

Svi znamo i dičimo se našim hrvatskim pjesmama, koje su u najvećem dijelu vjerske i domoljubne tematike, da nabrojimo nekakvim liturgijskim redom: adventske pjesme – prekrasne, pune zanosa koje pozivaju na rano buđenje i mise zornice te iskazuju posebno štovanje Majci Božjoj, osobito opjevane u kakjavskom području; božićne pjesme koje govore o ljepoti Božje blizine u malom betlehemskom djetešcu, od najstarije Bog se rodi v Vitliomi, U se vrime godišća (nastala na našem Jadranu) do danas novo ispjevanih, za koje se svi slažemo da nisu ni blizu, ne samo izvedbenoj nego i teološkoj vrijednosti; uskrsne pjesme pune ushita Božje pobjede nad smrću u kojima dominira poklik Aleluja. I namjerno na kraju govorim o korizmenim pjesmama i napjevima, za koje mislim da su jedni od najljepših i najdubljih promišljanja o Bogu i čovjeku, o grijehu i milosti, konačno o životu i smrti. Tako duboko teološki tekstovi i izvanredni napjevi jednostavno tjeraju čovjeka na razmišljanje, koji put i na suze. Počevši od Gospina plača kojega njeguju razne bratovštine, najstariji zapisan u Picičevoj ili Rabskoj pjesmarici iz 1471., te Gospin plač zapisan u Osorsko-hvarskoj pjesmarici iz 1533., koji je do danas očuvan u noćnoj procesiji na Veliki petak, na otoku Hvaru. Tolike pjesme o Isusovoj muci koje nas ne ostavljaju ravnodušnima, pjesme koje pjevaju o Marijinim osjećajima proživljavajući i osobnu kalvariju prateći svoga Sina na Golgotu. Imamo ih mnoštvo zapisanih u Cithari Octochordi, na kajkavskom narječju u sva tri izdanja od 1701. u Beču do 1757. u Zagrebu, koja je nastala kao zbir pučkih (folklornih) i gregorijanskih napjeva, himana i antifona namijenjenih za pučko pjevanje.

I sad se možete pitati kakve sveti Josip ima veze s nama i s pjevanjem? Možemo reći da nema nikakve ali mi imamo velike veze sa svetim Josipom i zato smo došli u njegovo svetište. Njegujući našu vokalnu baštinu nenametljivo, baš kakav je bio i život svetoga Josipa, govorite o Isusu, Mariji, o Božjoj prisutnosti u svijetu, koji je danas itekako potreban Boga na svim područjima našega života.

Danas nam Isus govori o svome nebeskom Ocu „Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.“ “… Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini.“

Zapravo ove slike našeg nebeskog Oca možemo u nekoj mjeri prenijeti i na zakonitog Isusovog oca svetoga Josipa kojega također častimo kao zaštitnika radnika. Josip nam pokazuje da je rad izraz ljubavi. Više nego itko drugi, sveti Josip posvetio je rad. Želi  nam reći da se vrijednost rada ne mjeri novcem koji donosi, nego ljubavlju koja se u njega ulaže. Kad bi barem mi danas tako vrednovali svoj i rad drugih ljudi. Sveti Josip koji je s radošću obavljao svoj zanat taj zanat prenio je na svoga sina, zato je posebno blizak u nevolji mnogim očevima obitelji koji nemaju posla i svima koji bi htjeli svojim rukama zaraditi za „kruh svoj svagdašnji“.

Toliko je još ljudskih kvaliteta i vrlina Isus mogao vidjeti od svog poočima svetoga Josipa: skromnost, samozatajnost, pravednost, brižljivost, hrabrost.

Biti skromanza nas danas može biti itekakva poteškoća, kada mislimo da moramo imati sve što vidimo, sve što nam se nudi, nije važno je li nam potrebno ili nije. – Zato sada molimo: sveti Josipe pomozi mi da budem skroman.

Biti samozatajanu vremenu kada samo glasni i galamđije dobro prolaze u životu, kada se želi eksponirati sa sebičnim ciljevima da nas ljudi hvale, ne misleći na Isusove riječi: „Otac vaš koji je u skrovitosti, uzvratit će vam.“  – Zato sada molimo: sveti Josipe pomozi mi da budem samozatajan.

Biti pravedankada smo toliko željni pravednosti, pravedne plaće, pravednih međuljudskih odnosa, pravednog suočavanja s prošlošću, osobito od 1945. do 1990. a onda i kroz domovinski rat i postratno vrijeme. Biti pravedan napose prema Bogu. – Zato sada molimo: sveti Josipe pomozi mi da budem pravedan.

Biti brižljivnapose prema slabima, malenima, potlačenima, odbačenima,… Zato sada molimo: sveti Josipe pomozi mi da budem brižljiv.

Biti hrabar,kako si to bio Ti, prihvaćati Božju volju u svome životu da se ne moramo bojati za svoju budućnost i budućnost našega naroda. Biti hrabar kao Isus koji na sebe uzima grijehe svijeta u obliku teškoga križa, pod kojem je i padao samo da nas podigne iz gliba grijeha, i nosi ih prema Golgoti, lubanjskom mjestu, gdje se žrtvuje svome i našem nebeskom Ocu. Biti hrabar kao Marija i žene koje su Isusa slijedile na teškom putu njegove pregorke muke. Biti hrabar kao toliki svjedoci vjere kroz povijest ali i u našem vremenu: bl. Drinske mučenice, ubijene od četničke kame i bačene u rijeku Drinu 1941. (na početku rata); bl. Miroslav Bulešić – koji je skončao svoj život za Isusa pod nožem komunističkih krvnika 1947. (dvije godine od završetka rata); bl. (za nas sveti) Alojzije Stepinac koji je svoj život na ovome svijetu završio 10.2.1960. u Krašiću od posljedica torture i trovanja, opet od komunističkih vlasti (15 god nakon rata). Zato završavam ovu homiliju njegovima riječima:

Mi s veseljem možemo danas konstatirati, da štovanje i ljubav prema sv. Josipu nisu jenjali u hrvatskom narodu, nego da rastu iz dana u dan.“ Zato sada molimo: sveti Josipe pomozi mi da budem hrabar.

Sveti Josipe, zaštitniče obitelj i naše domovine, moli za nas!

Propovijed vlč. Dragutina Gerecija, župnika Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vinagori, možete preuzeti i poslušati ovdje:

 

 

Čitaj dalje

Župni listić 3. uskrsna nedjelja 14.4.2024.

Život je neprekidna borba dobra i zla

Emaus svećenika Karlovačkog dekanata