Homilije

Deseta srijeda Velike pobožnosti svetom Josipu, 22. ožujka 2017. – homilija mons. Antun Sente, ml.

Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji svetog Josipa, na osobit način, vi iz Župe blaženog Alojzija Stepinca iz Duge Rese, predvođeni svojim župnikom vlč. Brankom Risekom. Mi ovdje u Svetištu smo još uvijek pod velikim dojmovima ovih proteklih dana, kada je ovo Svetište u toku dana se punilo praznilo, punilo praznilo, kada smo bili svjedoci uistinu nove karlovačke rijeke hodočasnika, možda još pomalo umorni, ali ispunjeni radošću, zahvalni sv. Josipu što nam posreduje tako snažne milosti.

Draga moja braćo i sestre, dragi štovatelji svetog Josipa, na osobit način, vi iz Župe blaženog Alojzija Stepinca iz Duge Rese, predvođeni svojim župnikom vlč. Brankom Risekom. Mi ovdje u Svetištu smo još uvijek pod velikim dojmovima ovih proteklih dana, kada je ovo Svetište u toku dana se punilo praznilo, punilo praznilo, kada smo bili svjedoci uistinu nove karlovačke rijeke hodočasnika, možda još pomalo umorni, ali ispunjeni radošću, zahvalni sv. Josipu što nam posreduje tako snažne milosti. Prvo čitanje i Evanđelje govori o zakonu. I često mi možemo čuti u našim medijima kako je sve bilo po zakonu, ali ti zakoni tako često su u suprotnosti onog prvotnog, naravnog i božanskog zakona. I svi se slijepo drže tog zakona, sve mora biti po zakonu, pa makar taj zakon i vodio propasti. Dolazi do apsurda, da se zakonom treba ozakoniti, da život treba čuvati. U takve apsurde dolazimo u ovo današnje vrijeme. Stoga, Isus se poziva na onaj izvorni, Božji zakon, kojega se treba držati i po kojem živjeti. Onaj koji je to vršio uistinu jest blaženi Alojzije Stepinac, kojega bi večeras na poseban način htio istaknuti jer ima veliku poveznicu. Naime, na osobit način vi iz Duge Rese, štujete i častite blaženog Alojzija Stepinca klanjajući se Svemogućemu Bogu. Karlovac je između Duge Rese i Krašića gdje je Stepinac rođen i blago u Gospodinu preminuo. A i taj Stepinac se držao Božjeg Zakona i nije se bojao taj Božji Zakon hrabro svjedočiti i naviještati, pa makar to bilo mimo ondašnjih ljudskih zakona, a to su bili zakoni koji nisu bili u skladu sa Božjim Zakonom i to je blaženi Alojzije Stepinac više puta znao javno izreći, baš iz propovjedaonice. Nadalje, taj blaženi Alojzije Stepinac je snažno povezan i s ovim gradom u kojem se nalazi nacionalno svetište. Još kao mladić, obzirom da su Stepinčevi ovdje imali kuću, negdje na Baniji, došao je ovdje i od tud je krenuo I. Svjetski rat. Često je dolazio ovdje dovozeći proizvode svoga oca od čega je onda ta Stepinčeva zadruga živjela. I konačno, koliko je poznato, on je prvi krenuo u konkretnu realizaciju izgradnje nacionalnog svetišta svetom Josipu, želeći to ostvariti na zagrebačkoj Trešnjevci, a evo dogodilo se u gradu Karlovcu. Bilo je to točno prije 80 godina, o čemu smo imali prilike biti svjedoci i ove protekle nedjelje, kada je naš zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić upravo povodom te proslave predvodio misno slavlje, u sadašnjoj crkvi svetog Josipa, a koja je prvotno zamišljena kao pastoralna dvorana, ali evo zbog ratnih djelovanja samo je ta dvorana ostala i pretvorena u crkvu. I evo mi smo svjedoci te njegove ideje da hrvatski narod ima svoje nacionalno svetište. Nadalje, dok je bio u krašićkom sužanjstvu, molitvom i brojnim drugim susretima, ohrabrivao je graditelja ovog Svetišta, Marijana Radanovića, da ustraje u gradnji crkve svetog Josipa, primao ga je u svom sužanjstvu, u onim ograničenostima i hvalio ga kao dobrog svećenika. I time smo blagoslovljeni. Ali ono, što je još zanimljivije, mi smo sada svjedoci kako na svakoj svetoj misi svaki svećenik spominje svetog Josipa, a preteča toga bio je upravo blaženi Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči i zapis njegovom rukom na Misalu, knjizi iz koje je čitao svetu misu, kako je svojom rukom pored imena Blažene Djevice Marije i sam napisao blaženi sveti Josip! Dakle, ono što je Crkva kasnije donijela, on je to već činio. Nadalje, taj blaženi Alojzije Stepinac jest jamac ljepote, čistoće, hrabrosti našeg hrvatskog naroda. Iako nam naljepljuju različite etikete, upravo zahvaljujući blaženom Alojziju Stepincu, mi narod, možemo biti ponosni, čista obraza i mi danas želimo živjeti u toj Stepinčevoj Crkvi, odnosno možemo se zvati i Stepinčev narod. Dok sam osluškivao ovo prvo čitanje, gdje je u središtu Mojsije, koji je na neki način posrednik između Boga i svoga naroda, usudim se ustvrditi da je blaženi Alojzije Stepinac naš hrvatski Mojsije, koji je živio za Boga i te Božje Istine i Zakone tako snažno i tako razumljivo uprisutnio i predao svom ljubljenom hrvatskom narodu, u čijoj se ljubavi prema tom narodu od nikoga nije dao nadmašiti, kako je sam jednom kazao. Ne znam jel' vam poznato da Mojsije nije doživio ulazak u Obećanu zemlju? Tako ni blaženi Alojzije Stepinac, nije doživio slobodu naše Domovine, ali koliko god je Mojsije ugrađen u život izraelskog naroda, toliko je i blaženi Alojzije Stepinac ugrađen u život našeg hrvatskog naroda. Taj Stepinac, poput prečasnika zagrebačkih biskupa i hrvatskih sabornika, htio je da hrvatski narod snažnije štuje, uz Blaženu Djevicu Mariju i svetog Josipa. Stoga mi dozvolite, da u ovom drugom dijelu svog razmišljanja o ovim današnjim čitanjima i ove desete srijede poslužim se tekstom homilije našeg biskupa Ivana, koju je izrekao prekjučer ovdje, a koja tako snažno oslikava vjernost hrvatskog naroda, kojega je on nazvao josipovski narod, Josipova Hrvatska. Mislim da je to na tragu i onoga za što je mučenik Stepinac i umro. Naš biskup Ivan, u ponedjeljak, otvarajući u ime zagrebačkog nadbiskupa kardinala Bozanića Godinu svetog Josipa jest kazao:  „Vođeni evanđeoskim Josipovim odlikama, pokušajmo otkriti kakva bi to bila 'josipovska Crkva' i kakvu su 'josipovsku Hrvatsku' vidjeli hrvatski sabornici prije tristotrideset godina, izabirući svetoga Josipa za Zaštitnika. Ima li to kakvoga značenja u današnjim okolnostima ili to trebamo ostaviti tek kao zanimljivost iz prošlosti? Ako stanemo pred tih šest odlika, shvatit ćemo da u našoj Crkvi i domovini te vrline žive, ali nas svaka od njih upozorava i na odstupanja, na potrebu veće usklađenosti. Ovdje u Karlovcu tih šest obiljžja slobodno usporedim sa šestokrakim obrambenim zidom koji je štitio Grad i branio ne samo vrijednosti i življenje u njemu, nego i vrijednosti i slobodu cijele domovine. Život svetoga Josipa određen je zaručništvom i očinskom brigom, ljubavlju i zaštitom, koje se prelijevaju u šest nijansi. Tako prepoznajemo da je Crkvi i domovini, po mjeri života svetoga Josipa, Bog na prvome mjestu. U 'josipovskoj Hrvatskoj' radost ljudi nalazi se u služenju Bogu, a ne čovjeku, ne ideologiji, izvanjskim dojmovima ni prividu. 'Josipovska Hrvatska' je pravedna, a ne ponižavajuća, izrabljivačka, neosjetljiva; ona se ravna pravednošću koja je prožeta ljubavlju.  Takva Hrvatska ne izvrgava sramoti, osobito ne one koji su se za nju žrtvovali. A koliko je sramoćenja najboljih sinova i kćeri, onih koji su krvarili za domovinu, bili proganjani, zatvarani, obespravljeni! Iz 'josipovske Hrvatske' se ne odlazi lako; ne napušta ju se, da bi ju se zauvijek ostavilo. Uz sve teškoće, takva se Hrvatska usudi sanjati, biti uz voljeno i vrijedno! Ako treba – poput Josipa – sklonit će se, ali sa čežnjom povratka, ponovnoga dolaska koji mijenja prisutnošću. Zar to nije čujan vapaj sa šutljivih usana sveca Zaštitnika koji ne prekorava, nego savjetuje za naše dobro: Ne napuštajte Hrvatsku! Posebno mladi. O Hrvatskoj će vam govoriti svašta, ocrnit će ju, kao da se vas ne tiče; ponuditi vam odustajanje i dati obećanja o drugim mjestima. Josip nije napustio Mariju, kada je prijetilo da ju društvo ponizi i odbaci. A bio je s njom u progonstvu, da bi povratkom vratio radost i spasenja u krilo doma i domovine. U 'josipovskoj Hrvatskoj' se koriste riječi i jezik koji znači, jezik pročišćen i osvijetljen istinom; ne jezik prijetvornosti, dodvoravanja, nejasnoća, besplodne diplomatičnosti; ne jezik grubosti, nepoštivanja i psovke. U takvoj se Hrvatskoj provjerava imaju li riječi smisla pred puninom Božje riječi i Isusova imena. A pred tim imenom i svjetlom neistina ne može vladati; neistina o našoj prošlosti, a posebno ne neistina o komunističkim zločinima, neistina o narodu i ljudima koji su namjerno blaćeni i zaboravljani, da bi se lažnim imenima pokrile neljudske ideologije i štitile nečije povlastice. U 'josipovskoj Hrvatskoj' se dobro čini, a ne samo o njemu govori. Iz dubokoga odnosa s Bogom dižu se razlozi naših djela. Iz ljubavi prema Bogu i bližnjima rad dobiva svoj smisao i postaje radostan. Ako toga nema čovjek postaje predmetom izrabljivanja, a nacija se pretvara u mnoštvo ogorčenih nezadovoljnika, u život bez oduševljenja. A oduševljenost se ne nalazi na tržištu rada, nego jedino u susretu s ljubavlju, u susretu s Bogom. Time se šestorokut 'josipovskoga grada' zatvara tamo gdje je započeo: u Bogu koji je početak i cilj našega života; u Bogu koji oslobađa i spasava, vraća nadu i daje smisao našemu osobnom životu, susretima, zaljubljenostima, obiteljima, radu, domovini. Sveti nas Josip, zaštitnik ne samo života nego i umiranja, poziva da sve promatramo u svjetlu vječnosti koja nije prijetnja nego radosna sigurnost. Nama ostaje pitanje: Želimo li takvu Hrvatsku; trebamo li takvu Hrvatsku? Braćo i sestre, danas molimo Gospodina da nam daruje mudro i poslušno srce, a od Josipa učimo kako živjeti za druge, paziti s ljubavlju na potrebe bližnjih. Molimo blagoslov za sve nas, naročito za očeve, za Crkvu i hrvatsku domovinu. Nosimo sigurnost u vjeri da će Gospodin, uz zagovor svetoga Josipa, našoj slabosti pridodati svoju milost. Sveti zaštitniče Josipe, moli za nas.“ – poručuje nam biskup Ivan. A ja kažem Amen!

Propovijed mons. Antuna Sentea, ml., rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa, možete preuzeti i poslušati ovdje: 

 

 

 

Čitaj dalje

Rektor Lakušić o obnovi zagrebačke katedrale u Josipovu svetištu u Karlovcu

Misa zahvalnica za Molitveni hod

Župni listić 15. nedjelja kroz godinu 14.7.2024.