Sijećam se da sam, kao dječak sa zagorskih brega, morao pažljivo pod misom slušati nedjeljna čitanja. Nisam razumio zašto baka od mene traži da joj poslije svake mise, kad dođem doma, reknem po kome je bilo Evanđelje danas i da kratko prepričam to Evenđelje koje sam čuo, o čemu je govorilo. Danas, nakon toliko godina zahvalan sam svojoj pokojnoj baki Ljubi na tome što me je naučila kako je važno slušati Božju Riječ. Ove zgode iz djetinjstva, a i današnje Evanđelje koje smo čuli, govori nam upravo o tome o važnosti slušanja Božje Riječi, ali isto je tako i primjer onoga u čijem smo se Svetištu danas našli, primjer svetoga Josipa, kako je važno slušati Božju Riječ. Pa, evo sve me to ponukalo na neki način, da zajedno i vas potaknem i samoga sebe da i mi pokušamo zajednički razmišljati o važnosti Božje Riječi, o važnosti slušanja Božje Riječi u svakodnevnom životu, a osobito u slušanju Božje Riječi na euharistiji. Dakle, da si to zajedno pokušamo danas posvijestiti i da to na neki način usadimo u sebe. Toliko puta u svom životu kažemo, ali i pitamo druge, jesi li čuo ili čula što je onaj ili ona, što su rekli? Što su rekli? O čemu su govorili? I jako nam je važno što netko govori, osobito danas se prenose govori preko medija i svi komentiraju što je netko negdje izrekao. Komentiraju tuđe govore. Koliko zapravo i mi kao vjernici komentiramo Božju Riječ? Koliko razgovaramo poslije nedjeljne euharistije, jesi li čuo ili čula što je Bog danas rekao? Pa da pokušamo o tome razgovarati. Što je Bog rekao? Što je Bog rekao danas u prvom čitanju? Što je rekao u psalmu? Što je rekao u Evanđelju? Upravo je to bit, jer Bog govori! Evo čuli smo časna je čitala, časna nije govorila, Bog je govorio preko usta ove časne koja nam je čitala prvo čitanje. Koliko smo svjesni toga, to što je Bog govorio kroz povijest koristeći uvijek tuđa usta. Govorio je ljudima preko ljudi. Jer mi nismo čitali neke davne zgode koje su se negdje zbile. I evo, sad čitamo Bog je rekao ovo, Bog je rekao ono, dakle, Bog je rekao sad! Ovog momenta Bog govori! Dakle, Bog nam govori! Svako čitanje, kako završava? Kako završava svako čitanje? Riječ Gospodnja! Dakle, to je bila i jest riječ Božja koju smo čuli! Zato je i naše srce radosno i kliče, što? Bogu hvala! Hvala Ti Bože na Tvojoj Riječi, riječi koju si rekao meni, riječi ohrabrenja, riječi života, riječi ozdravljenja, riječi hrane i riječi snage! Hvala Ti! Bogu hvala! Slava Bogu! Slava Tebi Kriste! Slava Ti na toj riječi koju si rekao meni, mojoj braći i sestrama koji su se okupili oko Tebe da zajedno s Tobom slave Oca nebeskoga! Je li i zato smo ovdje. No, na žalost, često mi to onako izgovorimo, onako rekao bih preko nosa, onako Bogu hvala, kao da nas je Božja Riječ ubila u pojam, mjesto da je Božja Riječ unijela život u nas! Dakle, Bog sada u ovom trenu osjeća potrebu meni i tebi nešto reći, reći momu umu i tvom umu, mom srcu i tvom srcu želi reći. Svakom pojedincu želi progovoriti i zato zahvaljujemo Gospodinu na Njegovom govoru, zahvaljujemo Gospodinu na Njegovoj Riječi koju nam je rekao. Evo i u ovom Korizmi kao i svake Korizme ljudi pričaju čega se trebaju odreći. Evo ja bih pozvao vas da se ponajprije vježbamo u slušanju i osluškivanju Božje Riječi, a da se odričemo nonšalancije kojom često puta tu riječ slušamo. Dakle, da se vježbamo i rastemo u nečemu, a odričemo se nečega drugoga. Evo čuli smo i u Evanđelju približava se vrijeme Isusovog predanja Ocu za sve nas, Isusove žrtve na križu. Isus govori učenicima i onima koji ga slijede što Njega kao Isusa očekuje u Jeruzalemu, da Ga očekuje sramota, osramoćenje u ljudskim očima. Svi ti koji su s njim išli, a osobito učenici, slušali su Ga sve te godine dok je govorio i dok je bio s njima! Oni su Ga slušali, a jesu li Ga čuli? Jesu li čuli što im je govorio? Što se dakle događa, majka Zebedejevih sinova dolazi Isusu i kaže, čuj, pa valjda budu ovi moji sineki dobili nekakvo počasno mjesto tamo u tom Tvom kraljevstvu, pa vidiš, oni tu tri godine, odrekli su se ribarenja, odrekli su se tolike zarade koju su mogli imati, nekakve sigurne egzistencije, oni su pošli za Tobom. A onda je hladan tuš, pa, sad bi bio red da jedan s desne drugi s lijeve strane, tak da ih ljudi vide! Dakle, da dobe neke počasti, dakle to su bila neka njihova tajna nadanja, tajne želje. I, zapravo otkriva da nitko nije slušao Isusa o čemu je Isus govorio. Oni su imali neki svoj film, neki svoj svijet, neku svoju percepciju i zamisao druženja s Isusom Kristom. I nama, lako je osuditi, lako je reći da to nije bilo dobro, da oni nisu pažljivo slušali Isusa što je govorio, da nisu pažljivo gledali što je Isus činio, ali, ruku na srce i nama se često puta to događa, da slušamo Božju Riječ, a da je ne čujemo. Potrebna je, dakle, mudrost osluškivanja Božje Riječi i nama svećenicima i mi smo ljudi i nama protutnji, kako narod veli kroz jedno uho nutra, kroz drugo uho van. Svi mi i svećenici i laici, moramo učiti mudrost osluškivanja jer sve je u slušanju Boga! Božja Riječ ponajprije je kakva? Ona je stvaralačka! Božja Riječ je stvaralačka! Na početku Biblije čitamo, što? I reče Bog, i bi, i bi tako kako reče Bog iz ničega Božjom Riječi nastaje svijet, iz ničega nikakvoga može nastat Božjom Riječju novi čovjek, novo biće, novi život, snagom Božje Riječi! Snagom Božje Riječi, iz mrtva krila Abrahamove žene Sare rađa se život, rađa se sin Izak! Božjom Riječju, mrtav mladić udovice iz Naima oživljava! Božjom Riječju, mrtvi Lazar izlazi živ iz groba! Božjom Riječi, mrtav Isus izlazi iz groba, ustaje iz groba! Ako, dakle, slušamo, čujemo, otvorimo svoja vrata, vrata svog života , vrata svog uma i srca Božjoj Riječi, ona će nas oživjeti! Bit ćemo opet živi! Daje nam dah onog istinskoga života, života dostojna čovjeka. Smisao i cilj našeg života jest ispuniti volju Očevu, otkriti Božji plan sa mnom! A kako otkriti Božji plan sa mnom, ako ga ne slušam? Kako će dijete otkriti što želi njegova majka, njegov otac ili njegova starija braća? Otkrit će tako da ih sluša, sluša što govore i da onda pronalazi svoje mjesto unutar obitelji. Dakle, da pronađe svoje mjesto, a umjetnost pronaći mjesto, jest, dolazi s umjetnosti slušanja! Tako i naš plan da otkrijemo, koji je moj plan koji Bog ima plan sa mnom, jest slušati Božju Riječ, jer na svakoga od nas Bog računa! Kod Boga nitko nije izvan plana, nitko nije beskoristan netko na koga Bog ne računa. Bog računa u svom planu na svakoga čovjeka, na svakoga čovjeka računa! Dakle, slušati Božju Riječ! Kada će Božja riječ otkriti tajnu mog života, ne znamo, tajnu moga smisla, tajnu moga mjesta u tom Božjem planu, ne znam kad će se dogoditi, ali vjerujem da će se dogoditi. Bog će otkriti koje je moje mjesto u njegovom planu. Zato svatko od nas s pozornošću mora slušati Božju Riječ, jer u njoj se krije tajna života. Znanstvenici pokušavaju na sve moguće načine otkriti tajnu života, a ona se krije u Božjoj Riječi! Božja Riječ je tajna moga života! Zato uvijek treba biti pažljiv. Evo, Josip, u čijem se Svetištu danas nalazimo, dobio je Božju Riječ u snu! I ona je promijenila njegov život, promijenila njegov način razmišljanja, promijenila je njegovu odluku da otpusti Mariju nakon što je otkrio da je ostala trudna. Promijenilo se, tako i naš život se mijenja. Josip je otvorio vrata svog života, svog uma i srca toj Božjoj Riječi i ona mu je otkrila koja je tajna njegovog života, tajna je biti pratnja i biti u službi Sina Božjega, Isusa Krista, na koji način, nije nam zapisano, ali je bio tu, bio je onaj koji je čuvao i pazio to Dijete, koji je štitio tog Dječaka u Nazaretu. Majka Zebedejevih sinova razmišljala je onako, ka,o i mi često razmišljamo, nekako ljudski, ljudski razumljivo rekli bi smo i ljudski prirodno. Brinula je za svoje sinove kao što brine i svaka mati, svaka mati bi željela da njezino dijete bude na položaju i to nije grijeh. Zašto ne bi? U djeci su naše ambicije. Bog bi trebao biti, dakle, u službi njezinih sinova. Često puta i mi tako razmišljamo da bi Bog trebao biti u našoj službi, okolo hodati s odlikovanjima, ordenima da nam ih podijeli što nedjeljom idemo na misu, što se dragome Bogeku molimo, što ne krademo, što ne lažemo. Dakle, trebao bi svakome priheftati nekakvu kolajnu ili barem mu dati diplomu, ako ništa drugo. Pa da oni su bili dobri. Pa i mi isto ljudski razmišljamo, pa nije to baš da bi Bog sad hitio kamen na mene što bih želio da neko priznanje dobijem, ako mi već ljudi ne daju da mi barem On da priznanje, da me potapša po ramenu. Dakle, a Isus pita učenike, ne kori ih ništa, nego lijepo pita: "Možete li vi piti čašu koju ja pijem?" Ja nemam odlikovanja, ja vam mogu ponuditi nešto drugo, možete li to činiti? Evo na kraju našega zajedničkog razmišljanja, važno je ne samo slušati, nego važno je i čuti. Ja isto često put slušam kad mi netko govori, a onda za dvije minute nemam pojma što je rekao. A pazio sam, gledao sam u oči i slušao sam i gledao sam, da me pita za dvije minute, da me ubije nemam pojma. Tako je često puta i s nama i Božjom Riječi, slušamo, govore, a pitam se koliko vas zna po kome je bilo sad Evanđelje maloprije? Eto, vidite, to je to, nije za osuditi, nije za osuditi, nego je samo poticaj u ovo korizmeno vrijeme da pažljivo i čujem, da pažljivo i čujemo, a ne samo da slušamo da ta Božja Riječ prodre do moje nutrine, da ostavi bilje u meni! Da tom Riječju budem obilježen, označen! To je važno, jer ona nosi poruku za tebe, za mene, za svakoga. I svakome od nas večeras je Bog poslao poruku, a na nama je da, poput Marije i Josipa, tu Božju poruku pohranimo u sebi i da ju pribijemo u sebe, da o njoj razmišljamo, da se njome hranimo i da se njome krijepimo. E, pa sad, drugi put pažljivo slušajte. Amen!
Propovijed vlč. Lovre Zaplatića, župnika Župe svetog Ivana Krstitelja, Rečica-Karlovac, možete preuzeti i poslušati ovdje:
