Draga moja subraćo svećenici, drage naše časne sestre, draga braćo i sestre, dragi hodočasnici hvaljen Isus i Marija i sveti Josip sa njima! Ne znam jeste li čuli ili čitali, ali ja jesam nedavno u jednom časopisu, kako je u gradu Karlovcu potekla nova rijeka, kažu da je to rijeka hodočasnika i drago nam je braćo i sestre da mi večeras možemo biti u toj rijeci koja kroz godinu prođe ovim Svetištem, Nacionalnim svetištem svetoga Josipa, možemo biti jedna kap. Ovdje su hodočasnici iz župe Mahično, predvođeni svojim župnikom vlč. Nikolom, tu smo i mi sjemeništarnici i djelatnici iz Međubiskupijskog sjemeništa sa zagrebačke Šalate, imamo jednu posebnu poveznicu da ove večeri mi budemo u Svetištu svetog Josipa zajedno s vama slaviti Gospodina, a to je naš rektor predslavitelj ovog euharistijskog slavlja, vlč. Matija jer je ovo njegova rodna župa. A tu je i jedan naš sjemeništarac, mislim da je evo tu negdje, Petar Vuković, evo drago mi je da ova župa ima sjemeništarca, da je Isus u ovoj župi spustio svoj pogled. Mislim da je Petar, a i svi naši sjemeništarci, jako sretan jer prepoznajemo da je Isus i danas s nama, da Isus i danas zove, da Isus i danas voli svoju Crkvu. I to nas jako raduje. Evo i još jednog sjemeništarca tamo iz crkve Sv. Franje Ksaverskog, ovdje iz Karlovca, ali evo nas ovdje u Svetištu i na osobit način želimo pozdraviti i zahvaliti našem župniku vlč. Toniju, koji je čuvar ovog Svetišta i dao mu Bog da ima puno vrlina i kreposti svetog Josipa! A ja znam da on jako voli Crkvu, sjećam se kad me zagrebački nadbiskup slao na studij onda me zvao vlč. Toni, on uvijek nešto sređuje, uvijek nešto rješava kad treba. Onda kada je nastala Sisačka biskupija, moja mlada biskupija, onda on je nekako u njezinim temeljima i evo Bogu hvala što imamo takvog čuvara ovog Svetišta, ali molimo za njega, molimo jedni za druge da bismo ostvarili ono poslanje na koje nas Gospodin poziva. Htio bih vam danas braćo i sestre malo govoriti o nestašnom Joni, čuli ste o Joni, o nestašnom Joni i o pravednom Josipu. Ponekad kad gledamo jedni drugi braćo i sestre, da se previše ne kadimo je li, onda odmah možemo primijetiti jednu stvar, kada vidimo naše sjemeništarce ili kada vidimo svećenike ili časne sestre, ili kad vidimo vjernike koji idu u crkvu, onda mislimo kako sve treba biti po p.s.-u, kako sve treba biti super posloženo. A vidite u nestašnom Joni vidimo sliku sebe! Bog mu na početku kaže: "pođi Jona u Ninivu i propovijedaj tome gradu" jer taj grad ima 120.000 duša, veliki grad, čovječe, duplo veći od Karlovca i Bogu je stalo do ljudskih duša i to nam je na kraju pokazao kada nam poslao svoga Sina Isusa da nas spasi. Isus je došao k nama zato da nas dovede u Nebo, da se ne bismo mi zalijepili za zemlju. Ali vidite Jona se malo zalijepio nekako za svoju volju i kaže mu Bog "pođi u Ninivu", a Jona, evo to je drugi dio iz teksta koji večeras nismo čuli iz Knjige o Joni, Jona uzima maglu i pobježe, uze brod i ode sasvim drugim smjerom. Ali Bog ima smisla za humor, i kada mi Njemu zbrišemo, kada pobjegnemo, kada ne vjerujemo, kada smo na putu Njegove volje da smo tada na autoputu svoje sreće, što tada dragi Bog čini? On, On nešto poduzme da nas vrati na taj put i tako će to na kraju biti i sa Jonom, pošto su doživjeli brodolom, pošto ga ona riba izbaci tamo na kraj mora, Jona, od tog nestašnog Jone, postaje jedan poslušni Jona o kome smo slušali upravo u današnjim čitanjima. Vidite braćo i sestre kada gledamo druge proroke u Svetom Pismu, onda izgleda da svi drugi proroci su bili potpuno poslušni Božjoj Riječi, što je Bog rekao, to su oni učinili. Ali kada vidimo Jonu, Jona je nestašan. Može se dogoditi da u našoj obitelji imamo nekoga tko je nestašan, jel tako? Da u našoj zajednici imamo nekoga tko je nestašan, da među nama ovdje imamo nekoga tko je nestašan poput Jone! I, što nam je tada činiti? Prepustiti ga dobrome Bogu! Čuo sam da je jednom zgodom vlč. Dragec Goričanec rekao, kaže: "Nemoj se bojati brodoloma, ako je Bog naš ocean!" Jel tako? Moramo se silno uzdati u Gospodina na našim životnim putevima i prepustiti Njemu puteve svoje, uzdati se u Njega, jer On će sve voditi! Vidite, nestašni Jona, koji ne sluša, ali na kraju, vidite, svi mi pomalo braćo i sestre imamo u sebi taj Jonin sindrom, da nam nije lako slijediti Božju volju, slijediti Božji put u našem životu. Ponekad je možda za nekog od nas svećenika Gospodin potrošio čitavo Borovo obuće, jel tako, da bi nas doveo do toga puta. Ili, ponekad je potrošio čitavo Borovo obuće da bi smo ti i ja večeras bili ovdje, da bismo slavili Gospodina u ovom Svetištu sv. Josipa. I, vidite, zašto nam je, u Korizmi smo, baš nam ovo čitanje govori kako smo pozvani i poslani moliti da se svijet obrati. Ali, kaže, ne možemo mi obratiti svijet ako nismo obratili sebe. Vidite Jona naizgled je Božji prorok, mi smo Božji, idemo u crkvu, molimo se Bogu, ali s druge strane braćo i sestre, dok molimo da se obrati možda Gornji Grad i Vlada ili ne znam tko, nas Gospodin poziva mi se trebamo obratiti! Jona je bio Božji, ali vidite s druge strane nestašan za Božju volju, sve dok Bog nije našao načina da ga vrati. Tako i mi. Uz nestašnog Jonu, evo, prigodno je i zgodno, da još sam to htio reći za Jonu, kada ga Duh šalje u Ninivu, to je bio glavni asirski grad i Asirci su bili veliki neprijatelji Ninivljanima, dakle Asirci su napadali današnju Svetu Zemlju, to jest Izraelce, i s jedne strane Jona u sebi osjeća jedan bunt, kao što mi ponekad osjećamo bunt prema onim ljudima koje možda ne volimo, ili koji su nam možda stali na žulj, ili koji su nas povrijedili. I, Jona, kao i njegovi sunarodnjaci, su osjećali da su Asirci njihovi neprijatelji, neprijatelji Izraelcima i možda je i to bio povod zašto je Jona skrenuo i to se nama može dogoditi, nemam ništa sa svojim susjedom ali jednostavno osjećam, možda bi ga bilo dobro poslati na drugi kontinent, odnosno možda na neki drugi planet, jel tako? Ponekad se to nama dogodi. Oni koji su nas jako povrijedili, koji su nas napali, osjećamo, nemamo ništa protiv, ali možda pošaljimo ih na drugi planet, na Mars na primjer. A vidite, Bog kaže Joni na kraju, vidiš, tebi je stalo, jedan bršljan je tamo procvao, prolistao i onda je Jona bio sretan jer je onda on bio u nekoj svojoj sigurnosti i onda je on poslao jednog crva, pa je taj bršljan se posušio i kaže na kraju Bog Joni, vidiš, tebi je žao tvojih malih stvari, tvojih malih sigurnosti koje imaš u životu, a da meni nije žao tolikih duša koje žive u tom gradu. Braćo i sestre, moramo moliti za one s kojima nismo dobri, s onima koji su nas povrijedili. Zašto? Evo to je bilo u nedjelju u Evanđelju, jer ako im naviještamo Božju Riječ, njihova srca će postati mekana. Moramo moliti za njih kako bi Isus učinio čudo u njihovim životima, u životima možda naroda koji su nas povrijedili, u životima ljudi koji su nas povrijedili, samo Isus može to učiniti! Samo Bog može učiniti da jedan nestašni Jona postane poslušni Jona! I tako dolazimo do lika svetog Josipa, koji je bio pravedni Josip, kaže za njega Sveto Pismo. S jedne strane je bio zbunjen. Josip i Marija su se jednostavno htjeli oženit. Točka. To je bio njihov plan i to su oni željeli. I, onda, odjednom Josip vidi da ne ide po onome kako je on htio i to ga zbunjuje do te mjere da na neki način hoće otpustiti Mariju, ali onda Bog intervenira kroz onaj njegov san. E ovih dana mi je baš došao netko tko je rekao da je imao jedan san koji je promijenio njegov život, san koji ga je privukao Bogu, evo baš ovih dana. I, onda sam se sjetio tog sna svetog Josipa. U toj obitelji tih ljudi koji su mi došli prije koji dan, moli se sada svaki dan, sva djeca mole s mamom i tatom, prekrasno! I vidite to nešto prekrasno dogodilo se i svetom Josipu, on je mislio jedno, također, ali je onda bio poslušan Božjoj volji, nije uzeo brod poput Jone, jel tako? A to je često slika nas ljudi! Ali Josip je pravedan i Josip slijedi Božju volju i onda u jednom trenutku misli, ok, uzimam Isusa, uzimam Mariju, to veliko Božje blago, i sada mora da će sve biti dobro. To ponekad mi mislimo draga braćo i sestre, kada smo vjernici da je to jače osiguranje od Jadranskog, od Raiffeisena, da je to najbolje osiguranje, da smo dobro osigurani. Ali, vidite, onda nam Bog u jednom trenutku pokaže da naša sigurnost nije ono što imamo ili što posjedujemo, da naši putevi, također, nisu sigurni, da je Bog naša jedina sigurnost! Evo, uzmimo taj primjer kada Josip i Marija idu do Nazareta, Marija je trudna i jer je onaj August zapovjedio popis i oni moraju ići na taj popis i u Betlehemu će se roditi Isus i Josip misli sigurno ovo, "ziher", on kaže, ako je ovo Sin Božji, onda mora da će sve u putu biti dobro i da će biti neka sobica, ako ne sa pet zvjezdica, onda barem sa tri, ne? Josip se nadao tome. Međutim, što se događa? Nema. Nema toga, na kraju će se Sin Božji roditi u štali. Onda su mislili pa barem će biti malo mira u štali. Ali ne, niti u štali neće biti mira, nego moraju bježati u Egipat, zašto? Zato što Bog ima jedan veći plan! Jer je njegov narod nekada bio izraelski narod u Egiptu, kojeg Mojsije vodi iz Egipta u Obećanu Zemlju kojom teče med i mlijeko. Vidite, Isus je braćo i sestre, novi Mojsije koji nas više ne vodi u neku zemlju, a u Svetoj zemlji imate četiri žetve godišnje, mi u Slavoniji imamo samo jednu, makar je naša Slavonija tako lijepa i plodna. A tamo imate četiri! Mojsije ih je tamo vodio. A, vidite Isus je novi Mojsije koji je isto otišao kao prognanik u Egipat pred Herodom i vidite, zamislite koju je Josip imao frku, kojih je tu bilo problema, kojih poteškoća. I sigurno je u sebi možda i gunđao i rekao je Bože, ja ne razumijem Tvoj put, ali znam i vjerujem Ti si put za mene! Ponekad se dogodi, braćo i sestre, da u nevoljama života možemo i odustati od vjere, Đavao je vatrogasac na našu vjeru, on želi ugasiti vjeru, a čovjek bez vjere je najveći siromah na ovome svijetu! Vidite Josip, Josip je bio izvrstan vjernik! On je znao križati svoje planove da bi se ostvarili Božji planovi! Od njega, braćo i sestre, možemo puno naučiti, jer on je hranio i odgojio Boga! On je na svojim rukama nosio Isusa zajedno sa Gospom! Evo, kao da nas dolazak u ovo Svetište dovodi u Josipovu kuću i možemo puno, puno od njega naučiti. Mogli bi smo reći da je Josip provokacija našem vremenu! Danas želimo da sve bude izvanjsko, imamo facebook, imamo tolike mogućnosti i kad gledamo svetog Josipa, on nije rekao niti riječi, on kao da je bio "izvan mreže", kao da nije imao prijatelja, kada gledamo to izvanjski. Ali kada gledamo, braćo i sestre, danas život svetog Josipa, onda vidimo da na njegovom facebooku kroz 2000. godina ima veliko mnoštvo prijatelja koji su u njemu prepoznali onoga koji je čuo Božju Riječ i koji ju je izvršio do kraja! O sretna li Josipa! Kako je nama, braćo i sestre, danas potreban taj duh, ta poučljivost koju je imao sveti Josip koji je postao čuvar Svete Obitelji! Vidite, kao da je njegov recept bio, biti uvijek nazočan ne pokazujući se! Mi živimo u svijetu gdje često ima puno površnosti, gdje se sve mora znati, gdje se sve treba vidjeti, a Korizma nas na neki način uči i skrovitosti, koja je jedno sjeme za buduća vremena, ljubavi. Sveti Josip je čuvar Crkve! Evo ove godine je 330. godina od kada ga je Hrvatski Sabor proglasio zaštitnikom naše Domovine. Ove godine također 30 godina od kada je ova crkva, koja je početa graditi 1968. godine, mnogih vas župna crkva, postalo Nacionalno svetište svetog Josipa. Vidite, kako ljudi prepoznaju, kako vjernici u svojoj vjeri prepoznaju tko je sveti Josip i kako je sveti Josip nama uzor! I, dolazi mi na pamet jedna priča, evo s kojom bih htio završiti, kako njemu možemo povjeriti naše brige, a brige u našem narodu su mnoge. Možda, braćo i sestre, vidimo nešto što nas zabrinjava, da padom vjere raste praznovjerje, onda umjesto da postanemo Božji narod, postajemo često narod koji gubi vjeru i osjeća se to u našem društvu. O kako nam je danas potreban taj duh svetog Josipa koji se pouzdaje u Gospodina, koji se pouzdaje u Njegovu Riječ! I, sjećam se nakon rata, ja sam tamo iz petrinjskog kraja, pričao mi je jedan svećenik, kaže kako je župna crkva bila potpuno porušena, za vrijeme rata on je prikupljao nešto novca, evo htio je obnoviti tu svoju župnu crkvu i putovao je po Europi, i njegovi župljani su mu također pomagali, i on je sakupio jednu određenu svotu. Međutim, kada je došlo do oslobođenja, odmah su počeli graditi temelje i temelji su pojeli puno maraka, više nisu mogli graditi dalje, jednostavno nestalo je novca. Izvođači radova su rekli – "župniče, oprostite, mi bi smo Vam rado pomogli dalje, ali nećemo više moći jer Vi nemate novaca". On je bio tužan zbog toga, kao pastir svoga stada i stavio je jednu sličicu svetog Josipa upravo na taj metar zida koji se podigao, nisu mogli podići više, ali podigli su metar zida i on je stavio sliku svetog Josipa. Što se dogodilo? Tada nije bilo mobitela još nakon oluje i kada je on otišao, padala je kiša, u međuvremenu došla su dva kardinala, kardinal Kuharić, koji je blagoslovio radove 1968. godine na ovoj crkvi kao koji je i proglasio Nacionalnim svetištem, on je došao sa jednim talijanskim kardinalom Carlom Mariom Martiniem, i obilazio je taj kraj tamo po Banovini gdje su mnoge crkve za vrijeme rata stradale. Tada su njih dvojica došli u Lasinju i vidjeli su između tih mnogih crkava tu crkvu koja se gradi i to im je bio neki znak nade. I uočili su tu sličicu svetog Josipa koja je tamo stajala. U međuvremenu su se vratili u Zagreb, stariji ljudi, malo im je pao šećer, onda su popili neku limunadu u Nadbiskupijskom dvoru, a onda je došla časna sestra kardinalu i rekla mu je: "Uzoriti, imam za Vas jednu poštu!" I, on ju je morao odmah otvoriti pred ovim kardinalom gostom iz Italije, kada ju je otvorio, unutra je bila jedna velika donacija za izgradnju jedne crkve koja je bila porušena u vrijeme rata. A, onda je kardinal Kuharić rekao tom kardinalu, gostu Martiniu, kaže: "Koju crkvu da obnovim? Jeste li vidjeli koliko mi je crkava srušeno za vrijeme rata?" A kaže mu kardinal Carlo Maria Martini: "Onu crkvu gdje smo vidjeli sličicu svetog Josipa!" Danas je ta crkva prekrasna, uz župni stan, evo baš ovoga vikenda ćemo tamo biti sa mladima i ministrantima. Evo vidite kako sveti Josip i u našim materijalnim potrebama nam proviđa kako je Bog vrlo konkretan u svojim svetima. I lijepo je imati i širiti taj duh svetoga Josipa, a to znači pouzdanje u Boga. Prije nekog vremena zvao sam jedne večeri jedne svoje prijatelje koji imaju sedmero djece, evo svi su muški, i onda sam pitao oca: "Je li je kasno što vas zovem, već je prošlo devet sati?" A, on mi odgovara: "Ne, ne velečasni, nije kasno, evo upravo čitam Sveto Pismo svojim sinovima!" Rekao sam: "Kako lijepo!" Braćo i sestre, kako nam treba takvih obitelji koje se uzdaju u Boga danas, jer onda ćemo imati duhovnih zvanja, onda ćemo imati ubuduće zdravih obitelji, onda ćemo imati budućnost! Mi mislimo, često, da ćemo imati budućnost ako dobijemo dva paketa eura iz Europske Unije. Braćo i sestre, to ćemo potrošiti i pitanje je hoćemo li biti sretniji. Naša nada, istina i oni nam trebaju, ali naša nada treba biti u Bogu i sveti Josip itekako nas tome uči, Amen!
Propovijed vlč. Ivana Grbešića, duhovnika u Međubiskupijskom sjemeništu, možete preuzeti i poslušati ovdje:
