Uvod
Braćo i sestre, prijašnjih smo se godina, radi davanju hvale Bogu, na današnji dan redovito okupljali u crkvi Presvetoga Trojstva, a danas smo došli u ovo svetište da bismo molili Božji blagoslov za grad Karlovac povezujući proslavu blagdana Majke Božje Bistričke i molitvu upućenu sv. Josipu, Djevičinu zaručniku i svetomu zaštitniku Hrvatske.
Istinska poveznica Josipa i Marije jest otajstvo Isusa Krista. Ta je poveznica ovdje i prostorno vidljiva po zajedništvu nas vjernika okupljenih u daru Božje riječi i u daru euharistije, žive Božje prisutnosti.
Pred Gospodina donosimo cijeli grad Karlovac, dok molitvu za njega uzdižemo mi, svećenici, počevši od prečasne gospode: dekana Dražena Karačića i Kristijana Gatarića, rektora ovoga svetišta mons. Antuna Sentea i našega „dijamantnog jubilarca“ mons. Ferdinanda Vražića. Raduje nas što su dionici te molitve cijenjeni nositelji političke gradskih, županijskih i državnih vlasti: gradonačelnik Damir Mandić i zamjenica gradonačelnika Ivana Fočić, predsjednik Gradskoga vijeća Marin Svetić, županica Martina Furdek-Hajdin, saborske zastupnice; čelnici i predstavnici raznih institucija i služba, hrvatske vojske, policije i vatrogasaca te članovi građanske garde, koji još snažnije povezuju vrijednosti prošlosti i sadašnjosti pri čemu ne smijemo zaboraviti ili obescijeniti žrtvu i dar hrvatskih branitelja.
U ovoj najljepšoj i najuzvišenijoj čestitci 444. obljetnice Karlovca nalazi se i čestitka našega zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše, koju vam srdačno prenosim.
“Vjernici koji mole za svoj grad u zahvali za primljena i ostvarena dobra, u poniznosti i kajanju za propuste i grijehe, u pouzdanju i osluškivanju Božje volje siguran su oslonac koji ne vidi samo prolaznost, nego svoj hod mjeri pogledom prema vječnosti.”
U navještaju Božje riječi osjećamo poticaj iz Staroga zavjeta: Idite k Josipu! U patrijarhu Josipu gledamo Krista i sv. Josipa. Nakon Blažene Djevice Marije nije bilo niti može biti sveca usporediva sa sv. Josipom. Svetomu Grguru Nazijanskomu pripisuju se sljedeće riječi: „Bog je u svetome Josipu, kao u suncu, ujedinio svu svjetlost i sav sjaj svih drugih svetaca zajedno.“
Braćo i sestre, uđimo u otajstvo skriveno i objavljeno u Josipovu srcu i u njemu iznova otkrijmo blago utjelovljene Riječi i vječnosti koja nam je darovana po Presvetoj Majci Mariji.
Oraspoložimo srce i ispovjedimo čežnju za Božjim milosrđem.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Post 44, 18-21.23b-29; 45, 1-5; Ps 105, 16-21;
Mt 10, 7-15
1. Rado ću se i ovaj put na samome početku ponoviti tvrdnjom da nas Božja riječ uvijek pronađe, a raspored njezina navještaja u liturgiji redovito radosno iznenadi. Naime, prošle sam nedjelje mons. rektoru Antunu napomenuo da će i misni obrazac i čitanja najvjerojatnije biti od slavlja Majke Božje Bistričke. No, kada sam vidio da je čitanje od dana o patrijarhu Josipu, a mi smo u ovome njegovom svetištu, bilo mi je jasno da nam Bog želi progovoriti baš po toj riječi.
Povijest patrijarha Josipa predivna je priprava evanđelja. U njoj su iznimno istančani osjećaji dobrote koji nas ne prestaju dovoditi do ganuća. Dio su književne baštine svijeta koji pripada najljepšim susretima braće, izdaje najbližih i bezmjernoga oproštenja.
Braća, preplašena pred svojim bratom koga su željeli ukloniti nemaju snage ni govoriti, ali Josip ih ohrabruje i povjerava im predivne riječi, dublje od zemaljskoga života: „Ja sam Josip, vaš brat; onaj koga ste prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati što ste me ovamo prodali; jer Bog me to pred vama poslao da vas održi u životu.“ Predivno!
Josip u užasnome iskustvu koje je proživio kao žrtva prepoznaje providonosan i milosrdan Božji plan. Mogao je reći: Bog me je spasio i sada donosi nevolju mojim progoniteljima. Sada se mogu radovati, dok oni trpe zbog učinjena grijeha.
2. U Svetome je pismu na puno mjesta jasno dano na znanje da Bog nagrađuje dobro, a kažnjava zlo, ali je Josip još dublje čitao Božju nakanu. Vi ste me prodali. To je gruba stvarnost, ali u toj iskrivljenosti, nepravednosti i grubosti postoji Božja spasenjska nakana: Bog me je poslao da bi vas spasio.
Moralno pravilo za nas glasi da nikada s pomoću zla ne pokušavamo postići dobro. Itekako je porazno, ako smo vođeni načelom da se bira zlo, pa tako i manje zlo, jer mi ne možemo činiti što čini Gospodin. Bog u svojoj dobrostivosti i ljudska zla djela ponekad koristi za dobro. To je teško prepoznati, osobito kada se zlo okomi na nas; istinski smo blagoslovljeni ako to uspijemo. Karlovac je to u svojoj povijesti doživio više puta…
Još je teže pomoći nekomu tko nam je nanio ili nanosi zlo; prihvatiti da nas Bog želi pridružiti svojoj neizmjernoj dobroti tako da bismo mogli činiti dobro i onima koji su nam nanijeli bol. No, kao što smo poučeni, to ne znači odstupiti od dobra, prešutjeti zlo, praviti se da ono nije počinjeno i da se s njime ne treba suočiti.
Upravo suprotno: dobro drugima – pa tako i neprijateljima – činimo kada pomažemo prepoznati istinu zla, jer se u njoj rađa potreba ispravljanja zla, promjene i istinske obnove koja prolazi kroz traženje oproštenja. To nije i ne može biti „politički projekt“ ili odluka, nego duboko duhovan milosni proces koji se ne ostvaruje društvenim dogovaranjem. Uostalom, svaki drukčiji pokušaj završio je u još dubljem razočaranju.
3. Povijest Josipa, koga običavamo zvati Egipatskim, navještaj je Kristove muke i proslave. Isus je bio predan, prodan zbog zavisti; baš kao i Josip, poslan je ususret sigurnoj smrti. No, ta je smrt – po Božjemu promislu – postala proslavom.
Umjesto da oštro kazni svoju braću, Josip je njih i narod spasio od smrti. Isus je mogao uporabiti svoju božansku moć da bi kaznio grješnike, a on svima donosi uskrsnuće i život. Strahovita nepravda Isusove smrti preobrazila se u spasenje i opravdanje za sve.
Josip je bio čuvar faraonove riznice i najvažniji dužnosnik na njegovu dvoru; on je dijelio hranu prikupljenu u doba blagostanja. Josip Egipatski pralik je svetoga Josipa komu je nebeski Otac povjerio svoje najveće blago: Isusa i Mariju. On je istinski rizničar Božjih otajstava. Poput Josipa u Egiptu, on je čuvao žito za svoj narod, štoviše Živi kruh s neba za puninu radosti cijeloga svijeta.
U potrebi, gladi i neimaštini faraon je govorio: „Idite k Josipu i što god vam rekne, činite!“ (Post 41, 55) Ne čujemo li u tim riječima Marijine riječi u Kani Galilejskoj, kada je prijetila praznina i gubitak radosti – Što god vam rekne, učinite!
4. U svemu rečenome osjećamo da je istinska snaga života u darovanosti koja svoj izvor ima u Bogu. Sveto pismo je – smijemo reći – satkano govorom o darovanosti od njegove prve do zadnje stranice. Otajstvo se bez darovanosti ne može ni zamisliti, a kamoli pokušati opisati; život se bez nje ne razumije niti se bez darovanosti radost može doživjeti, a ni svetosti bez nje nema.
Isus ju izražava osobito s pomoću prispodoba. Sjetimo se prispodobe o sijaču ili one o radnicima koji su pozvani na rad u različito doba dana, a primaju jednaku nagradu…
Isus objavljuje Boga koji je darežljiv; koji nam ne plaća po našim zaslugama nego gleda srce. I danas smo izloženi tomu pogledu, dok nas Gospodin šalje naviještati nebesko kraljevstvo i dok nam govori: Besplatno primiste, besplatno dajte! Točnije i doslovnije (grč. δωρεὰν ἐλάβετε, δωρεὰν δότε): Primiste kao dar, dajte kao dar!
Svaki put kad se oslanjamo na nešto drugo, a ne računamo s Božjim darom, ne postižemo ništa. I ono što se čini kao uspjeh, zapravo je zavaravanje i izvor nemira, prašina koja nije vrijedna nego da ju se otrese s obuće.
5. Braćo i sestre, razmišljajući i moleći za Karlovac za ovu 444. obljetnicu njegova nastajanja zadržao sam se na nekoliko detalja, a s vama želim podijeliti samo dva.
Prvi se odnosi na godine, na lako pamtljiv broj s tri četvorke koji me potaknuo da u njemu vidim povezanost broja četiri, koji u našoj kulturi znači stvorenost, ono što se odnosi na zemaljsko (kao što su strane svijeta, osnovni elementi). Triput ponovljen, taj broj upućuje na puninu zemaljskoga, jer je pomnožen brojem Presvetoga Trojstva.
Taj broj tumači povezuje s onim mjestom u Knjizi Nehemijinoj (7, 6) gdje se govori o povratnicima iz Babilonskoga sužanjstva u opustjelu zemlju, posebice o levitima, čime je počela obnova Jeruzalema.
Te su mi dvije poveznice drage i ohrabrujuće, ali me ova druga odvela do zabrinjavajuće asocijacije. Naime, kad se govori o odlascima i povratku, taj broj pomnožen s tisuću podsjetio me na činjenicu da se za otprilike toliko ljudi 444 000 smanjio broj stanovnika u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina.
“Svaki čovjek, a naročito nositelji političke vlasti rado se hvale uspjesima, nerijetko tako da ostanu prešućeni neuspjesi. Teško da itko može spomenuti neki uspjeh u našoj domovini, a da prije toga ne vidi, da ne bude svjestan i ne spomene tu istinu te da se ne pita o uzrocima. Nažalost, za svaku godinu otkako je u Europskoj uniji Hrvatska je prosječno gubila oko 1% svoga stanovništva.”
“Usporedba s drugim europskim zemljama koje doživljavaju slična gibanja ne bi smjela biti opravdanje. Očito je negdje izostala istina, susret s njom, darovanost i pouzdanje u Gospodina; izostalo je ono čemu nas uče Blažena Djevica i sveti Josip.”
6. Drugi detalj povezan je s grbom grada Karlovca, istaknutim na Povelji o statutu slobodnoga kraljevskog grada (1781.). U njegovu je središtu inicijal Josipova imena. Iako nosi ime po Karlu, u grb Grada upisano je Josipovo ime. A čovjek na koga se ono odnosi, rimsko-njemački car Josip II., dobio je ime po sv. Josipu.
Svakako je zanimljiva podudarnost toga inicijala i ovoga karlovačkog, hrvatskog Josipovog svetišta, proglašenoga takvim dvjesto godina kasnije. Uz to je potrebno vidjeti i određena odstupanja po kojima Gospodin ispisuje život i povijest na svoj način.
Naime, znamo da je car Josip II. poricao pravo hrvatsko-ugarske države na krunu i nije nosio naslov hrvatsko-ugarskoga kralja; znamo da je u duhu prosvjetiteljskoga apsolutizma uveo državni nadzor nad Katoličkom Crkvom u Carstvu, dokinuo kontemplativne redove, plijenio crkvenu imovinu, tako da je pojam „jozefinizma“ u mnogočemu bio kušnja s teškim posljedicama za život naše Crkve.
Pritom ne treba zanemariti dobre plodove reforme koja se, uostalom, oslanjala na postulate kršćanske kulture, a ticala olakšavanja života kmetova, školovanja, dokidanja smrtne kazne, unaprjeđenja poljoprivrede kao temelja državnoga gospodarstva, zaštite domaće proizvodnje, zdravstva i socijalne skrbi… Ipak, polazište je bilo ideološke naravi i prouzročilo je puno sukoba i krajnjih neuspjeha.
Svako udaljavanje od Boga, koliko god prosvjetiteljski djelovalo, nužno za sobom ostavlja tragove neuspjeha i sukoba. S naslovnice te Povelje možemo učiti puno više, ako se zagledamo u prošlost koja brzo dokida besplodnost i nekih sadašnjih polemika, kao što je ona o poljima hrvatskoga grba, jer ne će trebati upućivati pogled samo prema krovu zagrebačke crkve sv. Marka na Griču, nego je za to dovoljno vidjeti i karlovački grb koji je istaknut na raznim mjestima i predmetima.
“No, žalosno je da se u Hrvatskoj danas moramo prepoznavati sve agresivnija podmetanja, širenje sadržaja, pristupa i metoda kakve smo iskusili u komunističkome režimu. Doduše, kao Crkva smo upozoravali na to od formalne propasti toga totalitarizma, ali kao da smo se umorili; kao da se ustručavamo zalagati za istinu i dobro, jer ne vidimo odjeka tih upozorenja.”
“7. Znamo da je Karlovac – koji je i prije trideset godina u ratu protiv Hrvatske bio promatran kao slaba točka, prijelomnica koju se kanilo slomiti bez poteškoća – postao novim uporištem. Pohvalno je i danas osjetiti napore koje poduzimaju nositelji političke vlasti kao i drugi ljudi kojima je stalo do dobra glede jačanja ovoga dijela Hrvatske; uvijek se tomu u Karlovcu radujem i vjerujem u Gospodinovu snagu, tako da Karlovac može postati primjerom za obnovu domovine, i dalje nošen Božjom riječju i biblijskim primjerima.”
Oni nam pokazuju da u svemu najbitnija nisu neka materijalna sredstva, a izvanjske nepovoljne okolnosti mogu postati neslućene mogućnosti. Važno je samo ne ići putem zla i ideologija kojima nije teško prodati i vlastitu braću i opustošiti vlastitu zemlju. Svaka nametnuta ideologija, ona koja nije proizišla iz kršćanske kulture; koja nije prožeta svjetlom vječnosti, vrijednostima darovanosti, milosrđa i žrtve, skupo je koštala naš narod. Ne smijemo zatvoriti oči ni pred čim što prodaje otajstvo života i što je kadro slobodu zamijeniti ropstvom duha.
Karlovac je pokazao da to može i nama povjerio da tu istinu obnavljamo. U Starome je zavjetu izabrani narod ostao na životu zahvaljujući Božjoj i Josipovoj darežljivosti. U Novome je zavjetu cijeli svijet spašen zahvaljujući velikodušnosti Marije i Josipa. Na nama je k srcu uzeti riječi koje nam danas dopiru do srca, a tiču se Josipa i Marije: Idite k Josipu i: Što god vam Gospodin rekne – učinite!
Amen.
