Homilija na misnom slavlju srijedom u bazilici svetog Josipa u Karlovcu
Srijeda, 23. rujna 2026.
Mons. Antun Sente ml., rektor Nacionalnog svetišta i bazilike svetog Josipa u Karlovcu, župnik Župe Blažene Djevice Marije Snježne na Dubovcu i dekan Karlovačkog dekanata
Evanđelje: Lk 9, 1–6
1. Bog dariva i ne oduzima čovjeku slobodnu volju
Zanimljiv je taj naš Bog. Svemoćan je. Sve je stvorio i sve o njemu ovisi. Čovjeku je darovao slobodnu volju kako bi ga mogao slobodno ljubiti i biti vjeran njegovim zapovijedima.
Na prvim stranicama Svetoga pisma Bog čovjeku govori da smije jesti sa svakoga stabla u vrtu, osim sa stabla spoznaje dobra i zla. Upravo je svojom slobodnom voljom čovjek posegnuo za zabranjenim plodom i narušio savršeni sklad koji je Bog Stvoritelj uspostavio.
Posljedice grijeha postale su vidljive. Zemaljski raj počeo je osvajati korov, a čovjek je zemlju morao obrađivati u muci i znoju svojega lica. Savršeni sklad narušili su grijeh i neposlušnost Bogu.
Zanimljivo je da Bog ni tada nije odustao od dara slobodne volje. Iako je čovjek svojim izborom poremetio sklad stvorene prirode, Bog nije odustao ni od prirode ni od čovjeka. Iako je čovjek svojim izborom zla unio nemir u međuljudske odnose, Bog nije odustao od zajedničkoga života ljudi.
Konačno, sam se Bog utjelovio i postao čovjekom. Mogao je, suvremenim rječnikom rečeno, sve jednostavno „resetirati“ i iznova posložiti. Međutim, ni svojim utjelovljenjem nije ukinuo našu slobodnu volju niti zakone koje je ugradio u ljudsku narav. Čovjek i dalje živi u konkretnom vremenu i prostoru, treba živjeti s drugim čovjekom te u njemu prepoznavati Božju prisutnost.
2. Bog svoju moć povjerava ljudima
U tom kontekstu možemo razumjeti današnje Evanđelje. Isus saziva dvanaestoricu te im daje „moć i vlast nad svim zlodusima i da liječe bolesti“.
Mogao je tu moć zadržati za sebe. On ima autoritet jer je pravi Bog i pravi čovjek. Njegova božanska prisutnost mnogima je bila skrivena pod ljudskim obličjem, ali oni koji su bili barem malo otvoreni mogli su je naslutiti i prepoznati. Nikodem je, primjerice, u Isusu prepoznao učitelja koji dolazi od Boga.
Bog nije sebičan. Bog je zajedništvo i potpuno darivanje. Neprestano se daruje čovjeku kojega je stvorio. Svoju vlast i svoju snagu spušta među nas ljude. Dvanaestorici daje moć nad zlodusima i vlast da liječe bolesti.
Koje li velike spoznaje: Bog ono što pripada njemu ne zadržava samo za sebe, nego svoju moć povjerava ljudima!
3. Bog izabire slabe i nesavršene
A tko su ta dvanaestorica? Predugo bi trajalo kada bismo svakoga od njih pojedinačno analizirali. Među njima je oduševljeni, ali nestalni Petar. Tu je proračunati Juda. Tu su apostoli koji će se u času Isusove muke razbježati. Tu su i Zebedejevi sinovi, koji su u jednom trenutku tražili svoju korist i prva mjesta, a u drugom su, puni gorljivosti, htjeli zazvati oganj s neba na selo koje nije primilo Isusa.
Upravo takvu dvanaestoricu Isus saziva i upravo njima daje moć i vlast nad zlodusima te dar liječenja bolesnih.
Smije li se svatko od nas prepoznati među tom dvanaestoricom? Ako se već ne prepoznajemo u ovlastima koje im Isus daje, bilo bi dobro da se prepoznamo barem u njihovim slabostima.
Više sam puta slušao propovjednike koji su govorili da je Isus zavolio Petra ne samo zbog njegovih odlika nego i zbog njegove nestalnosti i slabosti. Isusu su bile dragocjene Petrove suze: i onda kada je, nakon čudesnoga ulova ribe, postao svjestan svoje grešnosti i onda kada je shvatio da je triput zatajio svojega Učitelja.
U tome bismo se trebali ugledati na apostole: prepoznati vlastita ljudska ograničenja i zavodljivost Zloga, koji nas želi udaljiti od Boga. Kada svoju slabost predamo Bogu, to ne znači da smijemo nastaviti griješiti. Naprotiv, kada pred Bogom iskreno priznamo svoju nemoć, otvaramo prostor njegovoj moći.
Tada nam on daje snagu da se odupremo zlu i postanemo sredstvo ozdravljenja drugih ljudi.
4. Sveti Pio – čovjek predan Božjoj snazi
Ako nam je potreban primjer takva predanja, nalazimo ga u svetom Piju iz Pietrelcine, kojega danas slavimo.
On je dobro poznavao ljudsku slabost, trpljenje i duhovnu borbu. Nije djelovao vlastitom snagom, nego snagom koju je primao od Boga. Upravo je zato mogao postati sredstvom Božje milosti tolikim ljudima.
Njegov život pokazuje da Bog ne traži savršene ljude koji se oslanjaju isključivo na sebe. Traži ljude koji poznaju svoju slabost, ali mu se unatoč njoj potpuno predaju. Kada čovjek Bogu daruje svoju nemoć, Bog je može preobraziti u snagu koja služi drugima.
5. Bog ne voli pasivnost, već daruje poslanje
Da bi se Božja snaga očitovala, potrebno je krenuti. Isus apostole ne zadržava uz sebe, nego ih šalje. Oni su morali ostaviti svoju dotadašnju sigurnost.
Petru je rekao: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude.“ Petar je ostavio mreže, ali mu Isus nije oduzeo njegove sposobnosti. Kao da mu govori: „Ribari i dalje, Petre, samo više nećeš loviti ribe nego ljude.“
Bog, dakle, ne poništava ono što jesmo i što imamo. On želi da talente koje nam je darovao stavimo u službu svojega poslanja.
Postoji zamka suvremenoga čovjeka koji stoji i čeka da Bog sve učini, a sam, kako se kaže, ne bi ni prstom maknuo. Međutim, vjera nije pasivno čekanje.
Onaj tko traži bračnoga druga treba moliti, ali se također treba susretati s ljudima i odlaziti na mjesta na kojima nekoga može upoznati. Bolesnik treba moliti za zdravlje, ali i otići liječniku te se služiti darom medicine, koji također dolazi od Boga. Onaj tko treba stan ili kuću ne smije samo čekati, nego treba raditi, štedjeti i tražiti mogućnosti da ostvari svoj cilj. Roditelji kojima je Bog povjerio dijete ne smiju dopustiti da ga odgajaju društvene mreže ili neki drugi ljudi. Trebaju se aktivno uključiti u njegov život i zahvalno živjeti dar roditeljstva.
Isus je dvanaestoricu sazvao, dao im moć i zatim ih poslao. Često zaboravljamo da Bog svakome od nas daje određeno poslanje. Već nas time što nas je stavio u ovo vrijeme i ovaj prostor, s našim talentima i sposobnostima, poziva da činimo dobro.
6. Nismo tako nemoćni kao što mislimo
Znam da se često osjećamo nemoćnima. Naše želje i htijenja nerijetko su daleko od naše trenutačne stvarnosti. Ipak, vjerujem da svatko od nas može primijetiti koliko se dobra ostvarilo upravo po njegovu darivanju, zato što se stavio u službu drugoga ili osluhnuo darove koje mu je Bog dao.
Zavirimo nakratko u svoju prošlost. Zar u njoj nema mnogo dobrih djela i vrijednih ostvarenja? Nismo baš tako nemoćni kao što katkad mislimo. Od Boga smo primili talente, sposobnosti, moć i odgovornost.
No poslanje zahtijeva i predanje. Ono od nas traži da se odreknemo dijela svoje udobnosti i uđemo u određenu neizvjesnost. Poslanje znači ući u život drugoga čovjeka i prihvatiti rizik da ondje nećemo imati sve ono na što smo naviknuti. Možda nećemo imati udobnost vlastitoga doma. Možda ćemo jesti hranu koju nije pripremila naša majka, koja najbolje zna što volimo. Možda se nećemo moći ponašati onako kako se ponašamo u vlastitom prostoru.
Život s drugim čovjekom uključuje moje darivanje i odricanje od dijela vlastitih navika. To znači doći drugome bez zadrške i bez unaprijed postavljenih uvjeta. Treba se prepustiti mogućnosti da me taj drugi svojom osobnošću obogati i oplemeni.
Kada si dopustimo približiti se drugome i staviti mu se na raspolaganje – ne namećući se, nego slušajući ga i primjećujući njegove potrebe – tada i taj drugi počinje primjećivati nas.
Bog nas je sve stvorio za dobro. Nemojmo to zaboraviti. Zli će pokušati narušiti sklad i dobre odnose, ali Božja je riječ prva i posljednja. Bog ostaje stalna prisutnost, a nama daruje snagu odlučivanja i slobodnu volju.
7. Kada nas ne prihvate
Dogodit će se, ipak, da nas netko neće primiti. Isus kaže apostolima: „Gdje vas ne prime, iziđite iz toga grada i stresite prašinu s nogu za svjedočanstvo protiv njih.“
To ne znači da trebamo odbaciti svakoga tko nije prihvatio mene osobno. Riječ je o onima koji ne žele primiti ono što naviještamo, a to je Krist. Navjestitelj sebe stavlja u drugi plan. Ne propovijeda sebe, nego živi od spoznaje da je Bog sve u svemu.
I danas postoje ljudi koji misle da su sami sebi potpuno dostatni. S takvima je teško živjeti i razgovarati. Isus nas uči da nikome ne namećemo vjeru silom. Kada netko ustrajno odbija Krista, treba krenuti dalje i njemu prepustiti slobodu njegova izbora.
Istresti prašinu s nogu može značiti i osloboditi se tereta događaja, neuspjeha i povreda koje nas priječe da nastavimo svoj put. To nije čin osvete, nego čin nutarnjega oslobođenja i čuvanja srca.
To je cjeloživotni projekt i neprestana borba. Riječ je o duhovnoj dinamici koja se zatim očituje u konkretnom životu.
8. Vjera uključuje borbu
Nije li to proživljavao i sveti Pio? Doživljavao je nerazumijevanje, pa i od onih koji su mu bili najbliži. To se često događa. Uostalom, što je doživio sam Isus? Petrovo zatajenje, Judinu izdaju i bijeg gotovo svih apostola. Jedini je Ivan ostao pod križem, uz Isusa i njegovu Majku.
Događa se to i u našim obiteljima, redovničkim zajednicama i Crkvi. Ponekad nas najviše povrijede upravo oni od kojih to najmanje očekujemo. Isusa su osudili i oni koji su ga, zbog svojega poznavanja Zakona i Pisma, trebali među prvima prepoznati.
U Evanđelju ne nalazimo da je sveti Josip doživio izdaju poput Isusa, ali dobro vidimo njegovu unutarnju borbu. Kada je saznao da je Marija trudna, odlučio ju je potajice napustiti. Tek nakon Božje riječi primljene u snu prihvatio je otajstvo koje nije mogao potpuno razumjeti. I on je morao proći put traženja, nemira i predanja.
Jakov se u Starom zavjetu hrvao s Bogom. Na neki način svaki od nas mora proći takvu borbu. Moram priznati da sumnjam u dubinu vjere onoga komu je u vjeri uvijek samo lijepo. Ako me vjera nikada ne dovodi do nutarnje borbe, pitanja, nemira i traženja, tada vjerojatno još nisam ušao u njezinu dubinu.
Čitamo li životopise svetaca, kod svakoga ćemo pronaći takvu borbu. Nakon smrti svete Majke Terezije doznali smo kroz kakvu je dugu tamu vjere prolazila. Čeznula je za Gospodinom, dok joj se on, najblaže rečeno, skrivao. Sveti Ivan od Križa o toj je unutarnjoj borbi pisao u „Tamnoj noći“. Prepoznajemo je i kod svetog Josipa, svetog Pija i tolikih drugih svetaca.
9. Od Getsemanija i Kalvarije prema uskrsnom jutru
Nemojmo se zato čuditi ako i mi, poput apostola iz današnjega Evanđelja, doživimo neprihvaćanje. Ponekad ćemo morati otresti prašinu ne samo pojedinih susreta nego i bolnih događaja, razočaranja i vlastitih unutarnjih borbi.
Sve je to sastavni dio duhovnoga puta. To može biti naša getsemanska ura, pa i čitavo getsemansko razdoblje života. Može biti i naša Kalvarija.
Ipak, nikada ne možemo i ne smijemo izgubiti svijest da Getsemani i Kalvarija nisu završetak puta. Oni su samo neke od stepenica koje vode prema radosti uskrsnoga jutra, kojemu se nadamo i kojemu se u ovom misnom slavlju unaprijed radujemo.
Amen.
