U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Riječ Gospodnja
Nije uvijek jednostavno ljubiti Boga kojega ne možemo dodirnuti svojim rukama i vidjeti zemaljskim očima. Predlažem da ove Kristove zapovijed ljubavi razmotrio od posljednje poruke. Ljubiti samoga sebe. Uistinu čovjek ljubi samoga sebe onda kada je otvoren isitni. A istina je ova. Nitko od nas nije savršen kao što nitko od nas nije bez kvaliteta. Nadalje, svatko od nas voli čuti pohvale za vlastite uspjehe isto tako voli osjetiti razumijevanje za nedostatke i pogreške. Ljubav prema sebi samome znači priznati uspjehe i zahvaliti Bogu što se dobro kroz me ne ostvaruje, ali isto tako biti svjestan vlastiti nedostataka i nesavršenosti. Kao što svaki od nas voli osjetiti, čuti, doživjeti pohvalu za učinjeno dobro isto to tako voli i naš bližnji. Nadalje, kao što svaki do nas voli osjetiti, čuti, doživjeti razu mijevanje za neuspjeh, pogrješku, grijeh isto to tako voli i naš bližnji. Činimo to svojim bližnjima, pohvalimo ih za dobro i imajmo razumijevanje za pogrješke, upravo u tome se očituje ljubav prema svome bližnjemu. Ujedno se na taj način stavljamo u službu širenja dobra. To ne znači da ne vidimo pogrješke i teškoće, baš suprotno, već nastojanjem oko dobroga i pozitivnog bivamo promicatelji dobrote. Ako to uspijemo onda se više ne trebamo bojati volimo li Boga, jer svako dobro od njega dolazi. Njega treba samo zamoliti da nam u tom djelovanju bude od pomoći i inspiracija. Prisjetimo se samo kako je podizao grješnike, nije ih osuđivao nego im opraštao i prepoznavao u njima ono dobro. Onaj koji ljubi Boga ne može ne voljeti čovjeka.
