4. ned. došašća

U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu.

Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:

»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«

Riječ Gospodnja.

Uvijek mi je zanimljivo promatrati susret ovih dviju žena, dviju majki. Jedna tek ulazi u zrelu žensku dobu, a druga je već poodmakle dobi. Jedna je bogata životnim iskustvom, a druga ga tek stječe. Jedna je iz ugledne obitelji, muž joj je važan svećenik, a druga iz priproste, Josip je običan tesar. Ne manje važno, Elizabeta – iskusna, ugledna, odaje priznanje i klanja se mladoj, običnoj Mariji. No, obje su velike vjernice. Takav odnos i postupanje određuju njihova djeca. Od Elizabete, starije, sin Ivan je izmoljen i postavljen za preteču, a od Marije, mlađe, sin Isus je izvor svega, prije svega i sve u svemu. Elizabeta to dobrano razumije i zato se ne može načudit i nadiviti i prestati radovati što joj je iskazana tolika čast da joj u pohode dolazi Majka Gospodina njena.

Prisjetimo se da je Elizabeta začela u poodmakloj dobi, a trudnoća je Božji dar vjernosti nje i njenog Zaharije, što su imali povjerenje u Boga koji može uslišati njihove molbe iako je to po prirodnim zakonima nemoguće. U tome se očituje vjera: vjerovati da Bog može učiniti ono što je izvan spoznaje našeg razuma i poznatih nam zakona.

Upravo takve Bog ugrađuje u svoje naume (projekte) ne bi li došao do svakog čovjeka.

Bilo bi dobro za nas kada bismo nasljedovali Elizabetu u vjernosti Bogu i u poniznosti. Nagrada neće izostati, ali isto tako prihvatiti da naši zemaljski statusi i vrednovanja ne moraju uvijek biti i Božja. Bilo da smo na nekom visokom ili malenom "položaju".