U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu: »Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni. Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni. Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.« Riječ Gospodnja.
Pred nama je jedna teološka rasprava između Isusa Krista i Nikodema, farizeja i učitelja Mojsijeva zakona. Dakle, dvojice intelektualaca. Nikodem dobro poznaje vjerničku povijest, osobito povijest Izraelskog naroda koja je puna Božjih intervenata u kojima Bog štiti, čuva i oslobađa svoje štićenike. Isus, pak, dobra zna je to sve Nikodemu poznato. Ta on uči druge o tim Božjim interventima, dodirima ljubavi, kroz povijest izraelskog naroda. Upravo to znanje Nikodema koristi Isus da mu pobliže protumači svoje misiju, i Božju volju.
Slično Bog čini i danas. Nema čovjeka koji nema neku spoznaju o Bogu. Nema čovjeka koji nije doživio neki Božji intervent, dodir ljubavi. Upravo je to temelj koji nas može više približit Bogu i učinit boljim ljudima. No, Isus jednako snažno tumači Nikodemu kako su ljudi ti koji biraju hoće li ljubiti tamu i laž ili istinu i svjetlo. I prema tom opredjeljenju razaznaju se djela, laži ili svijetla.
Ohrabruje spoznaja da se do Boga može doći i "poskrivečki". Bogu je to zapravo manje važno, važno mu je da dolazimo do njega.
Nakon susreta s Isusom Nikodem Isusa brani na sudu i biva na njegovom ukopu. Ostaje u trajnoj Božjoj blizini, blizini uskrsnog svijetla.
