U ono vrijeme: Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« I odmah nesta s njega gube i očisti se.
Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: »Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.« Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.
U biblijsko vrijeme, čovjek koji bi obolio od gube, bio bi izbačen iz društva. Nije bio ubijen, ali jednako smrti, za druge više nije postojao, više nije imao nikakva prava: mogao je jedino čekati svoju samotnu smrt. Čak i kad bi susreo kojeg čovjeka, trebao bi se držati podalje i vikati da je nečist – i tako sve dok ne bi ozdravio, a to je bilo gotovo nemoguće.
Istina, ovaj propis imao je svoje razloge: htio je spriječiti širenje zaraze, budući da je guba zarazna bolest. Ali ako se stavimo u situaciju gubavca: naš problem ne bi bio samo zdravstvene naravi. Osjećali bismo se zakinuti na društvenom području, jer nitko se više ne bi za nas brinuo. Kako je teško preživjeti na zimi bez krova nad glavom, tako je teško preživjeti na svijetu bez društva drugih ljudi. Gubavac u evanđelju, koji se približio Isusu, zasigurno je osjećao težinu odbačenosti koja ga je natjerala da prekrši zakon o nepribližavanju ljudima i zamoli Isusa za ozdravljenje.
I sada nastupa Isus. Marko nam govori da je Isus bio ganut što mu se gubavac približio. Zatim ga je dotaknuo. On je vjerojatno bio prva osoba koja je dodirnula gubavca od kad je obolio od gube. Usudio se dotaknuti ga riskirajući da i sam bude zaražen. No, dogodilo se čudo, gubavac je postao zdrav.
