Krist Isus, trajni lik Božji,
nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom,
nego sam sebe »oplijeni« uzevši lik sluge,
postavši ljudima sličan;
obličjem čovjeku nalik,
ponizi sam sebe, poslušan do smrti,
smrti na križu.
Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
da se na ime Isusovo prigne svako koljeno
nebesnikā, zemnikā i podzemnikā.
I svaki će jezik priznati: »Isus Krist jest Gospodin!« – na slavu Boga Oca.
Riječ Gospodnja.
Zašto je sama Nevinost trebala tako strašno trpjeti? Može li se postići, ostvariti dobro i bez napora – žrtve? Zašto je čovjek tako sebičan i ne podnosi konkurenciju? Kao je moguće da onome tko nam učini dobro za samo nekoliko dana želimo smrt? Zašto se tako lako može manipulirati masom – mnoštvom ljudi? Je li većina uvijek u pravu? Zbog kojih se to strahova ostavlja prijatelj i dobročinitelj? Zbog kojih se to interesa predaje čovjeka u sigurnu smrt, a jasno je da je nevin?
Nevinost je trpjela da očisti našu krivnju. Samo naporom i žrtvom se ostvaruju velika djela. Čovjek je sebičan jer ne poznaje Boga koji je bezuvjetna ljubav. Ljubav je spremna davati i onda kada ne prima. Čovjeku treba vodstvo, sam je ograničen, a Bog pokazuje najbolji i jedini put, bez Boga čovjek nesvjesno stvara zamjenskog boga. Istina nije u masi već u Isitni – Bogu! Čovjek koji ne vjeruje u vječni život grčevito se bori za zemaljski i ne bira sredstva održati ga.
Čovječe, Bog te ljubi do ludosti križa i križem ti otvara vrata raja!
