U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Riječ Gospodnja.
Više sam puta bio u situaciji kad je bilo dobro prezentirati neka dobra djela u čijem sam ostvarenju sudjelovao. Nisu me svi razumjeli. Protumačili su to kao da se hvalim, iako nisam nadodavao ništa od onoga što se stvarno ostvarilo. Nadalje bio sam svjestan da moji sugovornici, barem na dotaknutom području rasprave, nisu imali toliko ostvarenja. No, ipak, pogriješio sam, jer sam dosta toga pripisivao sebi, a zaboravio sam da plod dobrih ostvarenje nije moje umijeće već darovani talent. A talent nije moje vlasništvo, već dar od Boga.
U tom kontekstu mogu razumjeti Isusovu pohvalu grešnika i pokudu pravednika. Zapravo sve što ostvarujemo plod je Božjeg dara.
Uvijek me kod svetaca fascinirala činjenica da su bili sve više ponizniji što su više napredovali u svetosti. A to se očitovalo upravo u tome da su veoma lako pronalazili opravdanje za pogreške svojih bližnjih, i bili sve više i više kritičniji prema vlastitim postupcima, odnosno, svjesni svojih nedostataka i velike Božje ljubavi koja im se neprestano i nesebično dariva.
U svetom Josipu, našem zaštitniku, tako to lijepo možemo prepoznati!
Daj mi Bože ponizno srce!
