U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«. Riječ Gospodnja.
Božji je poziv uvijek poseban i osoban. Bog svakoga zove imenom. Mnogi su, kao što vidimo i u ovom evanđelju, sami krenuli za Isusom, ali su ipak trebali čuti njegovu riječ: Dođite k meni! A kad je Andrija doveo k Isusu svoga brata Šimuna, učitelj mu je dao novo ime Kefa, što znači stijena (Petar). Tu vidimo kako Isus poziva, po imenu, a onda daje novo ime svojim učenicima.
Bog zove svakoga od nas: "Dođi, slijedi me." Apostoli su se odazvali, pošli su za njim. Svatko je imao svoje razloge zašto je postao Isusov učenik. Ali nitko nije mogao slutiti što će to za njih značiti. Nitko to ne može znati. Neke je Isus osobno pozvao, neki su krenuli za njim jer im je Ivan Krstitelj o njemu posvjedočio, a neki jer ih je netko drugi doveo k njemu.
Bog nas zove također jedne preko drugih. Petra je pozvao preko njegovo brata Andrije. Božji poziv nije nešto što čuvamo za sebe, nego nešto što se širi, svjedoči i živi pred drugima. Kao što Andrija nije zadržao u sebi otkriće Isusa, tako ga ni mi ne smijemo skrivati od drugih već baš naprotiv: voditi i svoju braću, svoje prijatelje i znance k njemu.