U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče: "To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!" Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani. Riječ Gospodnja.
Uvijek imam pomalo strah komentirati Ivanov Proslov. Toliko je snažan, bremenit, punu snažnih poruka. No ipak od svih rečenica nekako me najviše dira ova: "K svojima dođe i njegovi ga ne primiše." Ne odnosi se ovaj redak samo na Isusove suvremenike koji nisu pronašli mjesto u svojim kućama da bi primili njegovu majku kako bi se Isus mogao roditi u njihovom prostoru. Ovaj redak je poruka i nama danas. Isus i nas danas nas smatra svojima i k nama je pošao, a mi ga nismo primili ili???? Svaki put kad ne primimo, ne poslušamo, ne oprostimo, nemamo vremena, za svoga bližnjega ne primamo Isusa iako nam upravo on preko tih istih naših bližnjih prilazi.
Stoga neka nam i ovo evanđelje kao i ovo sveto vrijeme pomogne da Boga prepoznajemo u svojim bližnjima.
