U ono vrijeme: Kada mnoštvo vidje da ondje nema Isusa ni njegovih učenika, uđu u lađice i odu u Kafarnaum tražeći Isusa. Kad ga nađoše s onu stranu mora, rekoše mu: »Učitelju, kad si ovamo došao?« Isus im odgovori: »Zaista, zaista, kažem vam: tražite me, ali ne stoga što vidjeste znamenja, nego stoga što ste jeli od onih kruhova i nasitili se. Radite, ali ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje za život vječni: nju će vam dati Sin Čovječji jer njega Otac – Bog – opečati.« Rekoše mu dakle: »Što nam je činiti da bismo radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Djelo je Božje da vjerujete u onoga kojega je on poslao.« Rekoše mu onda: »Kakvo ti znamenje činiš da vidimo pa da ti vjerujemo? Koje je tvoje djelo? Očevi naši blagovaše mânu u pustinji, kao što je pisano: Nahrani ih kruhom nebeskim.« Reče im Isus: Zaista, zaista, kažem vam: nije vam Mojsije dao kruh s neba, nego Otac moj daje vam kruh s neba, kruh istinski; jer kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.« Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha.« Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.
Riječ Gospodnja.
Koliko nas Bog voli! Kada bismo te ljubavi barem malo više bili svjesni. Znao sam promatrati kako stariji, najčešće roditelji, ili djedovi, bake bivaju domišljati u objašnjavanju, tumačenju nepoznanica svojoj djeci. Još je zanimljivije promatrati kako zaljubljena osoba voljenoj osobi tumači nešto iz svog života. Na primjer, kada pilot svojoj dragoj pokazuje i objašnjava upravljanje avionom, ili liječnica, ljubljenom muškarcu, pokazuje procese u ljudskom tijelu. Baš tako, i na još snažniji način Bog odgaja čovjeka. Jedan od primjera je upravo kruh. Kao što je svakom tijelu potreba hrana, a kruh je simbol najosnovnije hrane, tako je i svakoj duši potrebna duhovna hrana. Isus je taj duhovni kruh bez kojega ne možemo živjeti.
A da za dobar život nije dovoljno nahraniti samo tijelo, to je valjda svakome jasno.
