U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Riječ Gospodnja.
Ostvaruje se oratorij na prostoru naše župe. Djeca oduševljena, animatori uistinu kreativni, vrijeme idealno, prostor koristan, ne treba platiti ni kune, no ipak još uvijek ima onih koji imaju brojna opravdanja i razloge da ne dovedu djecu na zajedničku igru u župno dvorište.
Kao župnik često dobivam različite pozive za različita događanja u našem Gradu. Neka su čak u isto vrijeme jer nema dovoljno termina, no unatoč tome čuo sam kako se u našem Gradu ništa ne događa.
Oboje i muž i žena rade i dobivaju plaču, imaju više djece. Djeca su zdrava i živahna. Kupili su stan u lijepom dijelu grada. Istina otplaćuju ga na rate, ali uz redovitu plaču otplaćivati mogu, no unatoč tome često sam čuo njihove jadikovke kako im je teško, da više ne mogu, itd.
Koliko sam samo vremenašnih djevojaka i mladića slušao kako ne mogu naći onog pravog ili onu pravu te osnovati obitelj i kad sam ih pozivao na zajednička druženja ne bi li se upoznali, imali su preča posla – boraviti u svojoj samoći.
Da, postoje ljudi koji u šumi drveća ne mogu vidjeti stablo, kao ni Isusovi suvremenici pred živim Bogom nisu spoznali Boga samoga.
A gdje sam ja?
