U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«
Riječ Gospodnja.
Mnogim ljudima često dolazi misao ili želja da iskuša Gospodina. Iz gore navedenog evanđeoskog odlomka jasno vidimo da toga nisu bili pošteđeni ni Isusovi suvremenici. Ništa se nije promijenilo do naših dana. Zapravo svaki put kad propitujemo neko dobro djelo činimo to isto. Je li to grijeh? Ne bih to tvrdio. Zapravo mišljenja sam da sve osim Boga treba propitivati. Istina jest i to da se naš Bog skriva i želi biti tažen i otkriven. No, nešto je sasvim drugo kada pored očitih znakova Božje prisutnosti ne želimo povjerovati, već i dalje živimo i djelujemo kao da Boga nema. U ono, Isusovo, vrijeme i farizeji i saduceji imali su jasne znakove Božje prisutnosti u osobi Isusa Krista. No, sve im to nije bilo dovoljno da povjeruju u njega, da ga priznaju svojim Bogom. Stoga rađe traže neke nove znakove i ulaze u nove provjere nego da ga prihvate. Slične stvari primjećujem i danas.
Siguran sam da nema čovjeka koji barem jednom nije osjetio dodir Božje ljubavi, neki događaj u svome životu koji ne može objasniti snagom razuma i prirodnih zakona, a bilo je dobro, neobjašnjivo. No, unatoč tome i dalje propituje, iskušava, odnosno nema povjerenja u Boga.
A Bog, kao i tada, tako i danas mirno govori o ljubavi. Ne može čovjek živjeti bez ljubavi. Ponajprije bez božanske ljubavi, a onda i one ljudske. Možda i može, samo to onda nije život, već životarenje, ili vječito traženje istinske ljubavi.
Ljubi čovječe Boga i bližnjega i sve će ti se nadodati!
