U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.
I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:
‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’
Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
Riječ Gospodnja.
Osluškujući Isusov odgovor Ivanu i sam se pitam je li naša pobožnost svetom Josipu ispravna ili drugu da tražimo? I onda mi dođe ovo pismo:
Lijepo je imati nekoga tko je uvijek uz tebe i tko te pazi i vodi kroz život. Kada Isusu prepustimo kormilo našeg života, nema te nedaće koja se neće riješiti. Dragi Isus me vodio putem kojim sam srela svoga supruga, a sveti Josip je svetac koji nas je povezao. Priča mog supruga i mene povezana je sa svetim Josipom, nježnim suprugom, brižnim ocem i strpljivim učiteljem. Moj suprug i ja volimo reći da je on svetac naše obitelji.
Kako to uvijek biva kod nas djevojaka, maštamo o velikoj ljubavi, princu na bijelom konju, o ljubavnoj priči koju ćemo prepričavati prijateljicama. No, kako nije dolazio taj princ, Isusu bi uputila koju molitvu, želju da dođe osoba koja će mi odgovarati i koja će moći podnijeti mene sa svim vrlinama i manama, s kojom ću rasti u vjeri i kao osoba. Iako mi je bilo dosadilo čekati da taj princ izabere već nekog konja i dođe po mene, moram priznati da sam bila sigurna da će Isus odrediti najbolje za mene, i vrijeme i osobu, a bome i mjesto. Ipak nije lako ni prinčevima. U današnje vrijeme konj je prijevozno sredstvo do kojeg je najteže doći. J
Zadnju godinu studiranja sam na svu sreću ponavljala zbog pada na ispitu iz jednog kolegija. Na svu sreću velim jer da nije tako bilo ne bi upoznala svoga supruga tj. zaposlila bi se u školi kao nastavnica matematike. Tako sam se ipak zaposlila kao odgajatelj u domu sv. Josipa za nezbrinutu djecu u Hrvatskom Leskovcu. Dom vode sestre karmelićanke Božanskog Srca Isusova. U mojoj smjeni je radio i odgajatelj Juraj koji mi je puno pomogao oko rada s djecom. On mi je pokazao kako se kroz igru i humor može približiti bilo kojem djetetu. U radu s djecom mogli smo iskreno upoznati jedno drugo. Zaljubili smo se. Nakon 9 mjeseci zaručili smo se, a nakon godinu i pol vjenčali. Vjenčali smo se u svetištu sv. Josipa, a vjenčao nas je naš dragi prijatelj velečasni Josip Euzebije Knežević. Sveti Josip je tako postao naš obiteljski svetac. Sada se njemu preporučujemo za još jednog člana u našoj obitelji. Pa eto i vas molimo da nas ponekad spomenete u molitvama, kroz kratku misao ili želju upućenu Isusu. Sanja Brajnović
