U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Riječ Gospodnja.
U srijedu smo otvorili izložbu s. Samuele Permužić "Čudo Božje krhkosti" u Velikoj dvorani Nacionalnog svetišta. Pozivao sam ljude da dođu. Priznajem bilo me strah da će dvorana biti više prazna nego ispunjena. Pozvao sam tako i gospođu Anu. Počela se ispričavati kako je već u godinama, sve ju nešto boli, te ne može ostati i mora doma. Bio sam uporan: "Molim vas ostanite na izložbi neće vam biti žao". Pristala je. Dok sam dočekivao goste i dogovarao sa sudionicima program, doviknula mi je: "Hvala vam što ste me pomalo prisilili, bilo bi mi jako žao da to nisam vidjela". Na isti sam način zvao povjesničarku umjetnosti. Ispričavala se kako ima malo dijete te ga nema kome ostaviti. Odgovorio sam joj da dovede i dijete i neće požaliti. Primijetio sam je na izložbi. Bilo mi drago. Želeći dobiti povratnu informaciju kako je doživjela "Čudo Božje krhkosti" nazvao sam je drugi dan. Odgovorila mi je kako se njezino malo dijete tri puta vračalo u dvoranu zadivljeno izloženim statuama sestre Samuele. Svaku je htjelo fotografirati i memorirati u svoj mobitel. A i povjesničarka umjetnosti je bila očarana ljepotom izloženog.
Svjestan sam da je sveti Ivan Krstitelj imao teži posao nego ja. Ali vjerujem da je slična radost i Ivanova i moja. Zapravo obojica smo pozivali ljude na susret s Gospodinom, on sa živim, a ja sa Isusom od perušine, zapravo s Isusom s. Samuele, koji ju tako snažno nadahnjuje da u tako običnim materijalima ostvari tako velebna umjetnička djela. Nije li radost djeteta, povjesničarke umjetnosti i bake jednaka radosti Ivanovih učenika koji su poslušavši Ivana susreli Gospodina? Ma jest! Upravo zato što su svi oni uložili napor, promijenili zacrtani plan, odrekli se neke komotnosti. Tako to biva s onima koji dozvoljavaju da ih Bog vodi i kroz, naoko, jednostavne događaje. Hej čovječje, Bog ti se približio!
