U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Riječ Gospodnja.
Prije nekoliko godina došao sam do ove definicije molitve: "Molitva je postati svjestan tko sam u Božjoj prisutnosti!" Bio sam dosta ponosan na svoju definiciju kojom sam mogao objasniti različite vrste molitve. Kada postanem svjestan svoje ovisnosti o Bogu rađa se molitva prošnje. Kad postanem svjestan svoje grešnosti rađa se molitva kajanja. Kad postanem svjestan što je sve Bog učinio za mene, to izražavam molitvom slavljenja i zahvaljivanja. No, jednog dana jedna djevojka me upitala: "Kakav je Bog u svemu tomu?" To me navelo na razmišljanje i počeo sam se pitati: "Tko je centar moje molitve, tko drži uzde dok se molim, ja ili Bog? Shvatio sam tada da je previše onog "JA" u mojoj molitvi. U današnjem evanđelju Isus donosi zaključak svoje trilogije o molitvi. Čuli smo već o zahvalnosti Samarijanca koji je ozdravio od gube; čuli smo o upornosti udovice pred nepravednim sucem, a danas nas Evanđelje poziva da pogledamo kakav je naš unutarnji stav dok molimo. Razmatrajući ove tri priče o molitvi u Evanđelju po Luki došao sam do mnogih dobrih zaključaka koji su pomogli produbiti moj molitveni život. Pa što je onda prava definicija molitve? Molitva je postajati svjestan tko je On – Bog!
