Fra Jozo Grbeš, provincijalni ministar Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BD Marije predvodio je misno slavlje ne Josipova 19. ožujka 2026. godine u Nacionalno svetištu u bazilici svetog Josipa u Karlovcu. Koncelebrirao je mons. Antun Sente ml., rektor svetišta i bazilike sv. Josipa, fra Stanko Mabić, odgojitelj franjevačkih bogoslova, o. Filip Vicić, župnik Novigrada i drugi svećenici hodočasnici.
Pozdravljajući hodočasnike i predvoditelja mons. Sente je izrazio radost što ovo misno slavlje predvodi provincijal hercegovačkih franjevaca koji je ostavio duhovni traga među hrvatima izvan Hrvatske, osobito na američkom kontinentu, a poznato je da misna slavlja iz ovog Nacionalnog svetišta prate upravo hrvati izvan domovine i Bosne i Hercegovine. Dobrodošlicu je završio čestitajući imendan predvoditelju misnog slavlja.
Fra Jozo je odgovorio kako zahvaljujem iz sve duše na ovim pozdravima te rekao kako nikada nije imao ovakav imendan. Nacionalno svetište, sveti Josip i Hrvati. U dubini naše duše stoji vjera koja nas čuva i povezuje, bez obzira na to koliko smo daleko ili blizu, gdje smo otišli, što smo postali, koliko smo dugo putovali. Negdje u našoj duši ona je sačuvala svoj puk i po njemu djeluje. Stoga večeras smo ovdje da kažemo Bogu hvala. Tu zahvalnost započinjemo svetom misom, na početku koje priznajemo da nam je žao, ispovijedamo se i kajemo. Da danas, po zagovoru velikog svetog Josipa, mogu postati bolji. Zamolimo Gospodina za tu milost na našem putovanju prema Njemu.
U prigodnoj homiliji fra Jozo je između ostalog kazao kako je ovo svetkovina sveca koji jako dobro šuti. A budući da jako dobro šuti, on i jako dobro čuje. Vjerojatno je to istina u svim vremenima: oni koji znaju dobro šutjeti, znaju dobro čuti, a kada znaju dobro čuti, znaju dobro i živjeti. Sveti Josip nije rekao niti jednu riječ, nego je samo činio. Sveti Josip se posljednji put spominje kada je Isusu bilo dvanaest godina, kada bijaše u hramu, i o njemu više nema ništa. Vjerojatno zato što je učinio svoje. Kada učiniš svoje, tada dolazi počinak. Kada god čovjek u životu nešto dobro učini, rekao bih da mu duša počiva. U skladu je sa sobom. Srce mu je na mjestu. Misli mu ne lutaju. Duša mu je radosna, a život u počinku – bilo ovozemaljskom, bilo vječnom.
Htio bih s vama podijeliti nekoliko razmišljanja po kojima, barem meni, govori sveti Josip: veličina može biti ponizna; tišina može biti vrlo moćna; autoritet može biti nježan i svaki čovjek treba nekoga tko će ga štititi poručio je okupljenima fra Jozo te protumačio:
Veličina, dakle, može biti vrlo ponizna i skrivena. Velike stvarnosti same od sebe govore. Njima ne trebaju ni riječi ni komentari. U životu nam ne treba uvijek netko tko će nam govoriti što trebamo činiti, ali nam treba netko tko će nam pokazati put, tko će nas oduševiti, tko će s nama putovati kako se ne bismo bojali. Netko tko će nas čuvati i voditi putem uvijek na više i na bolje, razumijevajući da i mi možemo bolje – uvijek bolje.
Tišina može biti moćna. Kaže izreka: kada čovjek šuti, Bog govori; a kada čovjek govori, Bog šuti. Ili drugim riječima: kada si sretan, razgovaraj s Bogom; kada si tužan, neka Bog govori s tobom. Danas je to možda istinitije nego ikada. Svijet je pun govora, komentara i analiza – onih koji razumiju, onih koji ne razumiju i onih koji misle da sve razumiju. A znamo da iz tišine dolazi mudrost koja kaže: govori samo kada te pitaju, ali živi tako da te pitati moraju.
Tišina nije laka. Ona nas pomalo plaši jer traži da uđemo u sebe i susretnemo se s najdubljim dijelom sebe. Mnogi se toga boje. Blaise Pascal kaže: sva nesreća ljudi dolazi iz toga što ne znaju biti u miru i tišini svoje sobe. Jer čovjek je na kraju ono što u sebi jest.
Treće: autoritet može biti nježan. Naučili smo da je autoritet grub i zapovjednički. Sveti Josip postao je autoritet svojom zadaćom, životom i poslušnošću. Brinuo se za Dijete koje je veće od njega. Štitio je Onoga koji je postao središnja osoba za velik dio čovječanstva. Kako kaže jedan autor iz 19. stoljeća: sve vojske, sve mornarice, svi parlamenti i svi kraljevi zajedno nisu toliko utjecali na život čovjeka kao jedan jedini život – Isus iz Nazareta. On je učinio nevjerojatno, ljubio neljubljene, pobijedio smrt i pokazao da je ljubav najveća moć.
Tu je ljubav razumio sveti Josip. Shvatio je da bez Boga, koji je ljubav, sve ostalo postaje suvišno.
Četvrto: svatko treba nekoga tko će ga štititi. Sveti Josip bio je zaštitnik, skrbnik i čuvar obitelji. Hrvati su ga 1687. godine jednoglasno izabrali za svoga zaštitnika, u teškim vremenima podjela, ratova i migracija. U najtežim vremenima narod je tražio zaštitu. Tako i danas: trebamo vjerovati da nemoguće ne postoji, da se veličina postiže poniznošću, da je tišina prijatelj i da autoritet treba biti nježan.
Na kraju jedno pitanje: može li Gospodin danas računati na nas? Kada je teško govoriti istinu – govorimo li je? Kada je teško biti kršćanin – jesmo li svjedoci? Neka naš odgovor bude naš živo, poručio je okupljenima provincijal hercegovačkih franjevaca, te na kraju dodao Kroz cijelu povijest Hrvati su znali da ne mogu opstati bez Božje pomoći. I danas, od Švedske do Novog Zelanda, od Čilea do Kanade, gdje god Hrvati idu, traže svetište – Gospino ili svetog Josipa – gdje su doma. Molimo da to prenesemo na svoju djecu, da se ne boje, da stoje uspravno, govore istinu i žive pravedno. I na samom kraju zahvaljujem monsinjoru Antun na pozivu, bila mi je čast biti ovdje s vama. Vjerujem da će Karlovac rasti i da će ovo svetište biti sve veće i značajnije mjesto susreta i da ćete uskoro morati graditi još veću zagradu Crkve.
U znak zahvalnosti članovi zajednice mladih ZAMAK predali su fra Jozi repliku kipa svetog Josipa kojega je izradio akademski kipar Ante Starčević, isti onaj koji je na crkvi u Kočerinu izgradio najveći mozaik svetog Franje izrađen od kamenih dijelova iz zemalja svijeta u kojima djeluju hercegovački franjevci. A darovanu repliku u 3D tehnici izradio je naš srednjoškolac Nikola Baniček koji je prošle godine na svjetskom natjecanju u Americi osvojio prvo mjesto u robotici u svojoj kategoriji.
