mons. Petar Palić, mostarsko duvanjski biskup predvodio je misno slavlje u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovu u subotu 18. listopada 2025. godine o 8. Nacionalnom hodočašću članova molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova. Koncelebriralo je dvadesetak svećenika duhovnika vjenčića predvođeni mons. Antunom Senteom ml., rektorom Josipova svetišta i preč. Matijom Pavlakovićem rektorom Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu. Pjevanje su animirali članovi župnog zbora “Sveti Josip” pod ravnanjem s. Blandine Rakarić uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića. Ljepoti liturgije na kojoj je sudjelovalo oko dvije tisuće hodočasnika iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije i Švicarske doprinijeli su sjemeništarci Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.
U prigodnoj homiliji mons. Palić je između ostalog kazao kako je radostan što je danas ovdje iz više razloga, naime sveti Josip je nebeski zaštitnik Mostarsko-duvanjska biskupije. Nadalje jedan od mojih predčasnika na stolici mostarsko-duvanjskih biskupa i apostolskih upravitelja Trebinjsko-mrkanjskih je veliki svjedok vjere i ispovijedalac nadbiskup Petar Čule koji je u komunističkom vremenu bio osuđen na robiju i robijao je. Bio je zatvorenik sedam godina, a osuđen na deset godina, oduzeta su mu sva građanska prava. Nadbiskup Petar Čule bio je veliki Josipov štovatelj i upravo zahvaljujući njemu sveti je Josip uvršten u Prvi Rimski kanon. Dakle, puno je poveznica između mene kao Mostarsko-duvanjskog biskupa i ovoga našeg Nacionalnog svetišta.
Danas smo ovdje kako bismo molili Josipov zagovor osobito vi koji ste članovi Molitvenih vjenčića, ali smo danas ovdje kako bismo u središte svoga promišljanja, ali također i svoje molitve za njegov zagovor stavili svetoga Luku. I u tome ima nešto veoma prikladno i veoma duboko. I Luka evanđelist i sveti Josip susreću se u dubokoj tajni. Obojica su bila pozvana služiti Kristu, a da nikada ni jedan od njih nije tražio središnje mjesto. Vidite li tu negdje ulogu i svih vas koji ste dio ovoga molitvenog vjenčića? Možda ste i vi nepoznati ljudima, ali ne Bogu, niste istaknuti, ne činite nešto posebno, osim što se okupljate, molite, postite na posebne nakane. A to nije mala stvar. Evanđelist Luka kojega danas slavimo nije propovijedao tisućama, nije bio vođa neke zajednice već je ostao uz Pavla i onda kada su se svi drugi razišli. To je draga braćo i sestre snaga Evanđelja. To je snaga vaše molitve, vas članova Molitvenog vijenca, ne u velikim gestama, ne u mnogim znakovima važne prisutnosti nego u tihoj i postojanoj prisutnosti.
Možda će i nas nekada ostaviti, možda nekome od nas život i služenje izgleda nevažno, skriveno, nepoznato. Možda nam molitva u tišini doma izgleda bez odjeka, ali ako ostanemo vjerni Gospodin stoji uz nas kao što je stajao uz svetoga Pavla. Možda, poput Pavla, nećemo imati mnoštvo oko sebe, možda će ostati samo jedan Luka, ali i to će biti dovoljno jer Bog je vjeran. I opet se tu susreću i Josip i Luka u postojanosti, u vjernosti, u spremnosti da ostanu, da budu tu kada drugi odu. Ni jedan ni drugi nisu tražili pozornicu, ali su ostali blizu. Upravo takva ustrajnost jest ono što spašava svijet danas. Josip je tihi svetac. Štitio je i skrbio za Svetu Obitelj. Naučio je Isusa stolarskom zanatu. Vodio ga kroz djetinjstvo, a zatim se povukao nestajući iz evanđeoske povijesti bez i jedne zabilježene riječi. Luka na sličan način nikada ne stavlja sebe u središte vlastitog evanđelja. Luka ispituje svjedoke, pažljivo istražuje i prikazuje Krista svijetu, ostajući u pozadini. To je draga braćo i sestre duhovnost skrivenog apostola i upravo na to Isus poziva i u današnjem evanđelju. Ne nosite sa sobom ni kese, ni torbe, ni obuče – drugim riječima putujte lagano, oslanjajte se na Boga i ne dopustite da vas išta odvrati od vašega poslanja jer poruka mora biti važnija od glasnika, a Kraljevstvo Božje mora biti važnije od naše udobnosti.
Što to za nas znači koji smo ovdje okupljeni osobito za vas kao članove molitvenih vjenčića Prečistog Srca Josipova? To znači da u prvom redu naša molitva nije samo neka osobna utjeha, premda molitva donosi utjehu. Molitva nije samo neka privatna pobožnost, premda je duboko osobna. Naša je molitva misionarska poput onih sedamdeset i dvojice učenika, poput svetoga Luke s njegovim perom, poput Josipa s njegovim alatima i mi smo pozvani biti radnici u toj Božjoj njivi.
Poziv je Crkve i poziv svih nas jest donijeti Kristov mir u svaki dom, na svako radno mjesto, u svaku zajednicu, a taj se mir ne donosi velikim gestama, već tihom vjernošću Josipa i pažljivim svjedočanstvom Luke. Mir nije samo odsutnost rata i odsutnost sukoba, mir je za nas kršćane ponajprije Kristova prisutnost. A gdje je Krist prisutan ondje nema sukoba. Pozvani smo tu Kristovu prisutnost nositi kamo god pođemo. Liječiti bolesne i kaivati približilo se Kraljevstvo Božje, koje nije daleko, nije rezervirano za neku svjetlu budućnost. To Kraljevstvo Božje, kako nam svjedoči sveto pismo je tu, ono je blizu, ono je na dohvat ruke, ono provaljuje u naš svakodnevni život sada, i kada zajedno molimo kao članovi Molitvenog vijenca Prečistog Srca Josipova, kada se povjeravamo Josipovu zagovoru i kada proučavamo Lukino i druga evanđelja, onda dopuštamo da sve to oblikuje naše razumijevanje Krista, a onda nam je Božje Kraljevstvo veoma blizu.
Kad Isus kaže da je žetva velika a radnika malo ne traži od nas da stvaramo nove žetve. Žetva već postoji. To su ljudi koji su gladni smisla, koji su žedni istine, koji žude za ljubavlju, a Bog nas poziva da budemo radnici, da budemo njegovi suradnici, da sudjelujemo u njegovu djelu. Poput Luke koji svojim perom čuva evanđelje, poput Josipa koji svojim životom, djelima i rukama skrbi za Svetu Obitelj, poput onih sedamdeset i dvojice koji su išli pred Isusom pripremajući srca da ga prime. Draga braćo i sestre i mi se sada pripremamo primiti Isusa u euharistiji. Temeljno pitanje na koje treba dati odgovor svoga srca jest kako sam ja poslan? Gdje me Isus zove da danas donesem njegov mir da naviještam njegovo Kraljevstvo? Možda je to u teškoj obiteljskoj situaciji koja traži Josipovu strpljivu vjernost ili je to u svjedočenju Kristova milosrđa poput Luke koji nikada nije prestao pokazivati to Božje suosjećajno lice ili je to jednostavno u vjernosti našem molitvenom vjenčiću, znajući da su te skrivene molitve poput Josipova skrivena života snažne pred Bogom. Ljepota današnjeg blagdana svetog Luke i susretanja koje slavimo ovdje u Josipovom svetištu jest u tome što nas podsjeća da Bog koristi one koji su skriveni, koji su pažljivi, koji su vjerni. Nadalje poznato je da nisu svi pozvani biti Petar koji propovijeda tisućama na Duhove. Neki su pozvani biti Luka koji pažljivo bilježi istinu. Drugi su opet pozvani biti Josip koji tiho štiti i skrbi, a neki su pozvani biti među onom sedamdeset i dvojicom koji idu pred Isusom u mjesta kamo je Isus želio doći. I pitanje za naše poslanje i za naš kršćanski život nije toliko jesam li dovoljno važan, jesam li dovoljno rječit ili na kraju jesam li dovoljno svet? Pitanje je jednostavno. Jesam li spreman biti poslan onamo kamo me Bog šalje? I zato pođimo s ove euharistije kao radnici u Gospodnjoj žetvi koji su poslani i pozvani nositi Kristov mir znajući da je Kraljevstvo Božje blizu ne tek jednoga dana, već danas ovdje s nama, u nama i po nama zaključio je biskup Petar.
Na kraju misnog slavlja mons. Petru u ime svih prisutnih bračni par Željko i Elvira Žalac voditelji Josipova vjenčića u Zurichu u Švicarskoj uručili su kao dar zahvale grafiku Josipa Botterija Dinija koja prikazuje život svetog Josipa.
Članovi zajednice Josipovi radnici i volonteri Međunarodnog volonterskog projekta 72 sata bez kompromisa poslužili su sve hodočasničke prigodnim hodočasničkim ručkom. Osmi nacionalni susret završio je euharistijskim klanjanjem koje je predvodio vlč. Ivan Iviček župni vikar u Josipovu svetištu.
