Misno slavlje na svetkovinu svetog Josipa u nedjelju 19. ožujka, u 9 sati, u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, uz koncelebraciju je rektora mons. Antuna Sentea ml. i više drugih svećenika, predvodio dr.sc. Tomislav Markić, ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u nizozemstvu. Ljepoti svečanosti pridonijeli su svećenici koncelebranti i ispovjednici, ministranti, dječji zbor "Joisipove pahuljice" te zauzeti vjernici laici. Na kraju misnog slavlja, rektor svetišta, mons. Sente darovao je trodimenzionalni kip svetog Josipa.
U nastavku donosimo uvod u misno slavlje i homiliju.
Uvod
Draga braćo i sestre!
Današanja se četvrta korizmena nedjelja naziva i nedjelja «laetare» – „radosna nedjelja“. Slavimo je ove godine uoči pa slijedom toga ovdje u Nacionalnom svetištu sv. Josipa i u ozračju svetkovine sv. Josipa, Isusovog poočima, koji je vršio službu njegova zemaljskoga oca, prečistoga zaručnika Blažene Djevice Marije i, što je ovdje važno spomenuti, već 336 godina proglašenoga zaštitnika hrvatskoga naroda i hrvatske domovine.
Već se i zbog te blizine svetkovine sv. Josipa osjeća neka posebna radost ove „radosne nedjelje“, ali se smijemo zapitati čemu se to usred korizme smijemo još radovati? Ako pažljivo osluhnemo današnja čitanja, razumjet ćemo da se možemo veseliti i radovati jedino Božjemu milosrđu, koje je uvijek veće od naših nada i očekivanja. Zato i na početku ove svete mise želimo zazvati na nas Božje milosrđe, koje je jače od svih naših prijestupa i grijeha i od svih opasnosti s kojima se suočavamo.
Propovijed
Draga braćo i sestre!
Jedna zgodna priča kaže kako je jednoga dana jedan slijepi čovjek sjedio na stepenicama jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome je pisalo: „Slijep sam, molim vas pomozite.“ Jedan slučajni prolaznik, igrom slučaja stručnjak za marketing i reklamu, zaustavio se i zapazio da je u šeširu bilo vrlo malo kovanog novca.
Sagnuo se da ubaci svoj novčić, a onda se predomislio i umjesto toga uzeo bez pitanja natpis ispred slijepca i na drugu stranu kartona napisao nešto i otišao. Vraćajući se istim putem nekoliko sati kasnije primijetio je kako je šešir ispred slijepca prepun papirnatih novčanica.
Što se to dogodilo? Naš stručnjak za reklamu prerekao jeslijepčevu zamolbu i njegov apel u druge riječi, koje su također bile istinite i kako se pokazalo mnogo učinkovitije. Umjesto direktnog apela za pomoć, napisao je za onoga slijepca istinite riječi: „Danas je proljeće, a ja ga ne mogu vidjeti!“, što je puno učinkovitije utjecalo na srca prolaznika.
Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije u svijetu živi 39 milijuna slijepih osoba te je prosječno oko 5 slijepih osoba na 1000 stanovnika. U Hrvatskoj je pak registrirano 17.371 osoba čiji je uzrok invaliditeta sljepoća i znatna slabovidnost, što je također oko pet promila stanovništva (https://www.hzjz.hr/sluzba-javno-zdravstvo/dan-hrvatskog-saveza-slijepih-osoba/).
I dok ovi brojevi i ona priča govore o modernim slijepcima, današnje Evanđelje donosi zgodu o jednom slijepcu iz Isusovog vremena. I dok modernom slijepcu iz priče pomoć marketinškog stručnjaka nije pomogla izliječiti sljepoću, već mu je sigurno pomogla lakše živjeti sa svojim invaliditetom (barem u proljeće), slijepac iz Isusove zgode progledā i zadobiva očinji vid kao Isusov dar.
Znamo da je Gospodin Isus učinio mnoga čudesa i mnoga ozdravljenja. O tome izvještavaju sva četiri evanđelja: po Mateju, Marku, Luki i Ivanu. Kod nekih je izgovorio samo jednu jedinu riječ, neka su pak bila složenija. Vrlo je upadljiva činjenica da među izliječenima ima više slijepaca. Današnji je samo jedan od njih. Zašto toliko slijepaca? Pa čini mi se zato jer je sljepoća bila jako raširena bolest, a nije puno drugačije niti danas.
No, moglo bi se ustvrditi, draga braćo i sestre, kako puno puno više ljudi pati od jednoga drugog oblika sljepoće. Dok je slijepac iz današnjega Evanđelja čovjek slijep od rođenja, mnogi ljudi, naši suvremenici pa i mnogi od nas pate od specifičnoga oblika sljepoće, koju bismo mogli nazvati duhovnom sljepoćom.
Ne radi se dakle samo o pravoj sljepoći, već više o sljepoći srca, o sljepoći kod zdravih očiju. Trostruka je tosljepoća koja Isusa nuka liječiti ponajprije slijepce: prvo: izraelski narod je slijep za Božje vodstvo, tvrde je šije i odupire se Bogu; drugo: u tom su narodu naročiti slijepi oni koji su postavljeni voditi ga i razlučivati istinu od laži –farizeji svojom sljepoćom nadmašuju sve druge sljepoće; treće: svaki je čovjek, svaki pojedinac slijep za Božju stvarnost; ne poznaje ni sebe ni Boga, te ne priznaje Bogu prvenstvo.
Prvo: sljepoća Božjega naroda naznačena je i u prvom čitanju u kojemu Samuel po Gospodinovoj uputi traži koga će pomazati za kraljem nad Izraelom. Poznata je ona starozavjetna prispodoba kada su se stabla okupila izabrati kralja: maslina, smokva i loza redom odbijaju jer se ne žele odreći svoje vlastite vrijednosti i dostojanstva zbog vladanja nad drugima, a beskorisni glog odmah prihvaća ponudu i one koji ga ne priznaju kraljem ognjem sažiže (usp. Suci 9,7-15).
I Samuelu se čini da bi neki drugi bili pristaliji za kralja od mladoga Davida (a zapamtimo da je Isus potomak Davidov upravo po svom zakonskom ocu, svetom Josipu), ali Gospodin progovara: „Ne gledaj na vanjštinu ni na visoki stas… Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu“ (1Sam 16,7). Bog uvijek iznova liječi sljepoću svoga naroda, kojega sve zavodi i odvodi od Boga.
Drugaje sljepoća onih koji su postavljeni gledati i razlučivati u ime drugih. Farizeje zasljepljuje činjenica da je Isus slijepca izliječio subotom. Prema farizejskom i rabinskom shvaćanju naime, subotom se nije smjelo liječiti bolesnoga, osim ako bi se našao u smrtnoj pogibelji. No, Isusu je čovjek najvažniji. Izaći u susret ljudskim potrebama u slučaju bolesti ne samo da nije protiv zakona o suboti, već to traži volja Božja koja daje prioritet milosrđu, tj. dobrim djelima.
I evo nas i kod treće sljepoće, a to je ona sljepoća svakoga pojedinog od nas, kao i svake ljudske osobe otkako je svijeta i vijeka. Slijepi mogu biti i putnici i kolosijeci i ulice, slijepa može biti vjera i pravda, ali najslijepiji je obično čovjek, i to često pokraj zdravih očiju. Kažemo da ljudi znaju slijepo voljeti, netko može biti politički slijepac, a postoje i ljudi koji su zaslijepljeni mržnjom.
No, ljudi su najčešće slijepi jer stvari promatraju i gledaju površno, gledaju ih onako kako im se servira i prikazuje, gledaju ih onako kako im se učine na prvi pogled. I smatraju da su u pravu, jer su eto upravo svojim očima nešto vidjeli, pročitali u novinama ili vidjeli na televiziji. No, istina je daleko složenija od prvog pogleda i površnog promatranja stvarnosti ili onoga kako nam netko (mediji) servira(ju) gledati.
To nas uči Isus i u ovom Evanđelju. Naime, nije dovoljno što je slijepac progledao, nije dosta to što on sada razaznaje oblike i boje. To je premalo. Prava sljepoća nestaje tek onda kada bivši slijepac u Isus prepoznaje Sina Čovječjega, kada u Isusu prepoznaje Boga. Prava sljepoća prestaje tek onda kada svijet i ljude oko sebe promatramo Božjim očima, onako kako ih Bog vidi!
Kako dakle liječiti ovu duhovnu sljepoću? Danas nam u tome može pomoći sveti Josip pa svoju sljepoću liječimo ususret njemu i u susretu, u druženju s njime. Sveti je Josip naime bio čovjek vizija, koji je vidio bolje, dalje, šire i dublje, onkraj onoga što se činilo na prvi površni pogled. Razmotrimo to u njegovom životu:
- U situaciji kada mu zaručnica ostaje trudna: Josip vidi dalje, otvara se i surađuje s Božjim planom, iako je na prvi pogled sve izgledalo drugačije pa je bio naumio da je potajice otpusti.
- U situaciji kada s Marijom dolazi na popis stanovništva u Betlehem i za njih ne bijaše mjesta u svratištu, Josip zajedno s Marijom traži i nalazi drugu mogućnost pa polažu dijete u jasle u betlehemeskoj štalici.
- U situaciji kada novorođenome Isusu prijeti opasnost, jer će Herod tražiti da se dijete pogubi, Josip vidi dalje pa svoju obitelj sklanja u Egipat dok opasnost ne prođe.
- U situaciji kada je opasnost prošla, Josip vraća svoju obitelj u nazaretski zavičaj (o kada bi taj primjer slijedili i brojni naši iseljenici, kada nestanu uzroci njihova iseljavanja).
Vidimo dakle kako je sveti Josip bio čovjek duboke vjere i povjerenja u Božji plan s kojim je djelatno surađivao cijeloga svog života. Bez mnogo riječi, ali snažno i djelotvorno, pružao je sigurnost i vodstvo svojoj svetoj obitelji, dijeleći s njima izazove i poteškoće života. Stoga, gledajući sa svetim Josip uvijek dalje, šire i dublje, potaknuti nadahnućima primljenim odozgor, sveti Josip nam svima pomaže izliječiti se od duhovne sljepoće. Amen.