Josipove hodočasnike u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu predvodili su vjernici iz karlovačke župe Presvetog Trojstva u srijedu 8. ožujka 2023. godine. Nakon pobožnosti svetom Josipu koju je predvodio mons. Antun Sente, ml., rektor Svetišta slijedilo je misno slavlje koje je predvodio fra Marko Ćosić, OFM, župi vikar Presvetog Trojstva, a đakonsku je službu vršio fra Ivica Berišić, OFM đakon u franjevačkom samostanu u Karlovcu. O vjeri u Boga i moćnoj zaštiti svetog Josipa govorila je Slavica Šnur. Pjevanje su animirali pjevači iz Dubovca i karlovačke zvijezde pod ravnanjem s. Blandine Rakarić uz orguljsku pratnju mo. Krešimira Klarića, glavnog orguljaša Josipova svetišta.
U prigodnoj je homiliji između ostalog fra Marko kazao kako su molitva, post i dobra djela tri važna postulata dobrog korizmenog hoda. Vjerujem da smo u postu i molitvi dobri stoga želim sve nas potaknuti na činjenje dobrih djela, odnosno na iskazivanje bratske ljubavi onima s kojima živimo. Jedna od važnih vrlina u zajedničkom životu je diskrecija. Jasno je možemo uočiti kod svetog Josipa. Josip je u diskreciji htio sačuvati Marijinu trudnoću, tako da se on povući i zaštiti Mariju. Danas nedostaje diskrecije koja je kod svetog Josipa bila tako očita. Nadalje, od svetog Josipa možemo naučiti kako se služi druge, odnosno ljude u našoj blizini. Na žalost živimo u svijetu u kojem dominira sila, moć, novac, bahatost, vlastiti probitak. Isus nas uči nečemu sasvim drugome. Isus nas ući služiti. Služenje u ljubavi. Nekako si volim zamišljati da kao što je dvanaestorici na Posljednjoj večeri Isus oprao noge da je to isto tako činio u svom obiteljskom domu svojoj majci Mariji i svome djevičanskom ocu Josipu. Evanđelisti nisu zapisali ni jednu Josipovu riječ, ali je sasvim sigurno da je jednu riječ izgovorio. Prilikom prikazanja djeteta u hramu dužnost je bila oca da dade ime sinu. Josip je to učinio i tada je izgovorio ime Isus. To je ono što nas uči Sveti Josip. Ma kako god život bio težak, neka nam s usana, iz našeg srca, iz naših misli, iz našeg djelovanja ne iščezne riječ Isus. Ne zaboravimo tu riječ, Isus, jer on je snaga, utjeha i nada. Nakon ovog života punog patnje, smrti dolazi uskrsnuće. Bog na kraju našeg života pobjeđuje. Ne pobjeđuje naš grijeh, ni naša zloća, ni zloća drugih ljudi, nego Božja dobrota, ljubav i Božje milosrđe. Sveti Josipe koji si bio vjeran Bogu u malim stvarima svakodnevnog života moli za nas! zaključio je homiliju fra Marko.
Od toga dana …
Pri kraju misnog slavlje vjeru u Boga i pouzdanje u moćan zagovor svetog Josipa posvjedočila je Slavica Šnur, redateljica i scenaristica filma "Od toga dana"
Poticaj da snimim film dobila sam u mojoj župi Svetog Josipa na zagrebačkoj Trešnjevki. Bila sam na jednoj misi i bilo je krštenje djeteta. Jedna gospođa, mojih godina, koja je poput mene stajala u pozadini na ulazu od crkve, cijelo je vrijeme plakala. U jednom je trenutku izišla van i sjela na klupu ispred crkve. Vrata su bila otvorena. Izašla sam za njom i pitala sam je da li je nešto boli, je li nešto treba, jel' treba vode. Rekla mi je da hoće malo vode. Tada mi je kazala kako se upravo krstilo dijete od vršnjakinje njezine kćeri, a ona je svoju kćer pokopala. Nastavila je i kazala kako je svoje dijete izgubila u Domovinskom ratu. Ja sam taj dan došla na misu kao što to činim inače i kao što to čini većina nas. Bila sam loše volje i došla sam u crkvu nešto "žicati" Isusa. Meni je kao teško, pa mi je loše. Nakon što sam čula ovu uplakanu majku, shvatila sam zapravo koliko sam mala, slaba i zahtjevna. Tada sam odlučila snimiti film upravo o roditeljima koji su izgubili svoju djecu. To je nezamisliva bol. Zaintrigirala me ta tema. Uskoro sam došla do podatka da je oko 402, a zapravo službeno 386 djece poginulo u ratu. Osjećala sam tada sram jer nisam ništa znala o tome. To me je zapravo motiviralo da uđem u duše u srca tih ljudi, da vidim kako se uopće može živjeti i funkcionirati nakon gubitka djeteta. To mora biti tema. Počela sam skupljati građu, montirati i slagati film oko dvije i pol do tri godine. Bio je to zahtjevan i težak proces. Roditelji koji su izgubili djecu su danas zahvalni zbog snimljenog filma, a zapravo sam ja njima zahvalna. Zanimljivo mi je primijetiti da roditelji koji nisu u vjeri puno su teže prihvaćali gubitak djeteta. Kod njih se vidio nemir, potreba za prozivanjem, za razliku od onih roditelja koji su u vjeri. Osobito kada sam upoznala dvije majke shvatila sam koliko sam ja zapravo slaba i koliko je moja vjera vrlo, vrlo tanka. Kada imate nasuprot sebe ženu Smilju kojoj su ubili kćer, djevojčicu od devet godina i sina, dječaka od osam godina i muža i koja je u jednom trenutku ostala bez cijele obitelji i koja nakon toga odlazi u Afriku brinuti o djeci koja nemaju roditelje, koja ide na misu i misu prikazuje i moli se za ljude koji su joj pobili obitelj, te im daje oprost, onda preispitujete svoje vjeru. Takvu razinu ljubavi može dati jedino vjera! Tu sam shvatila koja je vrijednost, jačina i snaga vjere.
Kad sam jednu drugu krasnu majku Anu Bokun pitala kako se odupire depresiji odgovorila mi je kako njenog Đura više nema, ali hvala Bogu, a ja joj kažem kako hvala Bogu, kako možete zahvaljivati Bogu, nemate dijete, na što mi ona kaže znate Slavice ovo je dolina suza, ovo će sve proći, moj Đuro je kod Gospodina i ja znam da se Gospodin za njega skrbi. Nema mržnje, žena vedra. Ona nosi svoju bol, ali i veliku količinu ljubavi.
Na žalost ovakve priče danas nisu hit. Više pozornosti privlače šarene laži i lažne iluzije. Premalo ima sadržaja koji mogu ljudima pomoći u ovom današnjem svijetu blještavila i ludila. Radeći ovaj film padala sam više puta, nisam imala više snage. Trebalo je to stalno slušati i gledati u montaži. Počela sam sanjati tu pokojnu djecu i u jednom momentu rekla sam mužu da ovo nikada neću završiti, ne mogu to više raditi. Tim više što nisam dobila podršku niti od Hrvatske televizije, ni od Ministarstvo kulture, niti od bilo koga drugoga. Da nije bilo mog muža film ne bi bio zgotovljen, stoga taj fil muž i ja ne zovemo projekt, već snimanje ovog filma doživljavao kao naše poslanje i zahvalna sam Bogu na tome. Svaki put kada sam htjela odustati onda bi poslala poruku Ani Bokun ili Smilji Baković koje su u vjeri i molila ih da se mole da dobijem potrebnu snagu. Zanimljivo ja njih molim, da one mole za mene, koji je to paradoks. Na kraju, film je dobro prošao. Došla je cijela Vlada. Film je prikazan na Hrvatskom katoličkom sveučilištu prvi puta i drugi puta u HNK u Zagrebu. Tada mi je jedan stari profesor povijesti predložio da bi taj film trebalo uvrstiti u školski kurikulum, kao odgojno sredstvo današnjoj djeci koja su nesretna kad ne mogu dobiti mobitel. Naravno i tu su se javili problemi. Sjećam se da sam tada na Facebooku naišla na molitvene zajednice. Pisala sam im i molila za molitvenu pomoć. Vrlo brzo nakon toga stiglo je rješenje kojim je spomenuti film uvršten u školski kurikulum i prikazuje se u predmetima povijesti, hrvatskog i vjeronauka.
Mislim da je dobro da i djeca vide taj film jer koliko god je težak on je vrlo ljekovit. Nakon gledanja filma shvati ćete koliko vas Dragi Bog voli, shvatit ćete koliko su irelevantni i tako minorni naši mali sitni problemi poput izgubljenog novčanika, oštećenja na autu, sve je to zapravo nadoknadivo, a ljudski život, djetetov život je doista nenadoknadiv.
Zanimljivo je i to kako sam u početku vrlo smiono mislila kako sam ja jako pametna, talentirana, važna, te da ću lako napraviti spomenuti film, međutim, svaki puta kada je zapelo ni jedno moje svjetovno ili intelektualno ili znanstveno umijeće nije donijelo rješenje. Rješenje je uvijek bilo poslano od Boga. Radeći film shvatila sam da zapravo ništa nije moje, ja sam samo bila alat u Božjim rukama, stoga to i nije moj film to je Božji film. Zahvaljujući osobnoj molitvi i molitvi drugih za mene.
Maja majka i baka koja je uvijek hodala s krunicom puno su se molile za mene. Posebno su se molile da dobijem dobrog muža koji će paziti na mene i moje dijete. I doista Bog mi je poslao "mog svetog Josipa" to je moj suprug bez kojeg ni ovaj film ne bi mogla napraviti.
Kao što je sveti Josip bio u skrovitosti, i u skrovitosti je pomagao mnogim ljudima s nebeske visine, tako mislim da je njegovo djelo snimanje filma "Od toga dana" To da sam se baš tada našla u crkvi svetog Josipa kada i majka poginulog djeteta i da sam s njom zapodjela razgovor, te da je došla ideja o filmu, a opet sve u tajnosti koja je jamčila izvornost bez nekih utjecaja, da sam bez pomoći institucija uspjela snimiti film jasno mi pokazuje da je sve vodio sveti Josip, zaključila je svoje svjedočanstvo Slavica Šnur.
Film Od toga dana može se pogledati na Internetu, dovoljno je u tražilicu ukucati odtogadana.com.
