Rođena 7.1.1937. Donji Miholjac, preminula 23.11.2022. u Burkardroth Njemačka
Molimo za pokoj njene plemenite duše, a obitelji izražavamo iskrenu sućut!
S gospođom Josipom razgovarao sam u veljači 2019. godine u njezinom domu stoga ovdje donosimo u cijelosti razgovor što smo ga objavili u prvom glasniku 2019. godine.Sveti Josip je sve vodio!
Za ovaj broj Glasnika razgovarali smo s Josipom Šponar Muth, dipl. ing. arh., glavnom projektanticom izgradnje Nacionalnog svetišta svetog Josipa. Posjetili smo je u njenom domu u Njemačkoj u Burkardrothu, oko 140 kilometara od Frankfurta, u kojem živi sa svojim suprugom Erichom Walterom Muthom. Jedno je vrijeme gotovo svake godine obilazila „svoje” crkve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, no sada je to malo teže zbog visokih godina. Sa svojim suprugom dočekala nas je u svojoj kući pripremivši obilan doručak sa svim njemačkim delicijama. Bilo je to veliko obostrano obogaćenje.
GSJ: Molimo Vas da nam kažete nekoliko osnovnih podataka o sebi.
Josipa Šponar Muth:Rođena sam u Donjem Miholjcu 7. siječnja 1937. godine. Nakon dvije godine moja se obitelj doselila u Zagreb gdje sam završila školu. Prvo dvije godine kod časnih sestara milosrdnica u Frankopanskoj, a kad je došao komunizam, nakon rata bila sam na Kaptolu, a onda na Gornjem gradu u gimnaziji, gdje sam maturirala. Stanovali smo u vrlo lijepom dijelu na Cmroku u Jandrićevoj ulici. To je bilo jako lijepo mjesto. Nakon srednje škole upisala sam Građevinsko-arhitektonski fakultet u Zagrebu na kojem sam s 23 godine diplomirala. Zatim sam šest godina radila u Ilijić birou u Zagrebu u neposrednoj blizini Hrvatskog narodnog kazališta.
GSJ: Zašto ste došli u Njemačku?
Josipa Šponar Muth:Nemojte me to pitati. U to je vrijeme bila takva situacija. Da nije moj brat bio ovdje, možda i ne bih nikada došla. Bratova obitelj me stalno pozivala: „Daj dođi, dođi”, a bratova djeca su govorila da imaju pravu tetu kad sam konačno došla. Brat i ja smo se nastanili u Njemačkoj, a dvije su nam sestre ostale u Zagrebu, jedna je umrla, a druga je još živa.
GSJ: Kad ste došli u Njemačku?
Josipa Šponar Muth:U Njemačku sam došla 1966. godine.
GSJ: Odmah ste došli u Burkardroth, mjesto gdje sada živite?
Josipa Šponar Muth:Ne. Prvo sam došla u Frankfurt, a tek 1981. godine, kada sam upoznala svoga muža, s kojim sam se vjenčala, nastanila sam se ovdje u Burkardroth.
GSJ: Iako vam je brat već bio u Njemačkoj, Hrvatsku ste napustili jer nije bilo posla ili?
Josipa Šponar Muth:Bile su dvije-tri situacije. Imala sam problema sa stanom, jer su „drugovi” uzeli stan u kojem sam živjela. Biro, odnosno ured, u kojem sam radila se raspao, a bilo je i privatnih teškoća. Sve me to ponukalo da potražim nove mogućnosti u stranom svijetu. Moj brat, koji je već bio u Njemačkoj, pronašao je posao za mene u istom uredu gdje je on radio. To je bila firma od grada Frankfurta u kojoj smo radili naš posao kao arhitekti.
GSJ: Godine1966. kada ste došli na novo radno mjesto u Njemačkoj dobivena je dozvola za gradnju crkve svetog Josipa u Karlovcu.
Josipa Šponar Muth:Zanimljivo. Bio je raspisan natječaj za gradnju nove crkve što se poklopilo s mojom željom već na samom početku kad sam došla ovdje u Njemačku, da pravim nacrte za jednu crkvu u Hrvatskoj.
GSJ: A gdje ste saznali za natječaj?
Josipa Šponar Muth:Moj brat, kod kojeg sam stanovala, pronašao je u Glasu koncila objavljeni natječaj za izradu nacrta za crkvu svetog Josipa u Karlovcu. Znajući za moju želju, ponukao me riječima: „Evo, želja ti se ostvarila, sad počni.” Malo sam razmišljala, hoću li se ili neću prihvatiti tog posla.
GSJ: Znači, ovdje u stranom svijetu se čitao Glas koncila?
Josipa Šponar Muth:Da! Stalno! Mi imamo Glas koncila u crkvama. U katoličkim crkvama gdje se služi sveta misa na hrvatskom jeziku uvijek se može kupiti Glas koncila. Istina, to je bilo u Frankfurtu gdje ima više naših ljudi, ovdje u malom njemačkom mjestu to je malo teže.
GSJ: Kad ste pročitali taj natječaj?
Josipa Šponar Muth:Pročitali su ga moj brat i moja šogorica te me počeli ohrabrivati: „…ma daj i daj i daj. Daj, malo se ‘raskuraži’.” Oni su mi i potpomagali. Iako nisu imali tako veliki stan, bio je dvosobni stan, a već su imali dvoje djece, svejedno su me primili i omogućili da u dnevnoj sobi na njihovom stolu izrađujem nacrte. Zanimljivo je bilo promatrati moju malu nećakinju koja je obilazila spomenuti stol i gledala što teta radi, a nije smjela dirati već iscrtane papire.
GSJ: Kakav je bio natječaj? Je li imao jasan projektni zadatak? Je li bio određen broj sjedećih mjesta? Kakav izgled je trebao imati?
Josipa Šponar Muth:Mislim da je bio određen broj sjedišta, inače ne bih dobila tu veličinu.
GSJ:Bili ste godinu dana izvan Hrvatske u kojoj je bio komunizam, tada se u Njemačkoj drugačije „disalo”. Kakva je to spoznaja da u Vašoj domovini gradite crkvu?
Josipa Šponar Muth:Krasno! Krasno!
GSJ: Jeste li imali neki strah, hoće li se to moći izvesti ili ne? Ne sama gradnja, nego hoće li biti dobivene dozvole? Hoće li tadašnja vlast to opstruirati ili slično?
Josipa Šponar Muth:Ne, to nisam uopće mislila! Oni koju su raspisali natječaj jako su se dobro raspitali i to je išlo. Interesantno, u Karlovcu su i ljudi bili za izgradnju crkve, svi su bili oduševljeni, a čak je bilo i „drugova” koji bi znali navečer doći do župnog ureda da ih nitko ne vidi, pa bi malo uplatili, jer nikada nije sigurno, možda je ipak nešto u katoličkoj vjeri.
GSJ: Koliko Vam je vremena trebalo da izradite maketu i razradite studiju?
Josipa Šponar Muth:Ne sjećam se točno, čini mi se da sam malo prekoračila rokove. Jedan dio projekata sam izradila kao podstanarka kod svog brata, a dovršila u svojem stanu. Oko godinu dana. Pored izrade spomenutih nacrta redovito sam radila u građevinskom uredu, iako nam je bilo zabranjeno da se bavimo nekim drugim projektima privatno, jer su se bojali da bi izgubili snagu za drugi dan. Svome sam se šefu opravdala tako što sam mu izradu nacrta prezentirala kao svoje osobno vježbanje u arhitekturi. Tako je to on i prihvatio.
GSJ:Osim Vašeg, koliko je još bilo prijedloga za objavljeni natječaj?
Josipa Šponar Muth:Sedamnaest! Među njima je bio i prijedlog mog profesora kod kojeg sam diplomirala.
GSJ: Znači li to da je učenica nadmašila profesora?
Josipa Šponar Muth:Znači da me dobro naučio! To je bio profesor Drago Galić, inače poznati arhitekt koji je radio one objekte, ako se sjećate, stan koji je na dva kata. U Francuskoj je takva gradnja bila jako poznata, a prisutna i u drugim zemljama svijeta. On je to radio u Zagrebu u ulici blizu koncertne dvorane „Vatroslav Lisinski”. To je bio moj prof. Galić, inače dosta strog.
GSJ: Vi ste dobili prvo mjesto, tko je dobio drugo i treće?
Josipa Šponar Muth:To ne znam. Znam samo da ih je bilo 17, zajedno sa mnom. Kad su dobili moj projekt, netko je rekao: „vidi se da autor odabranog projekta ide u crkvu”, jer su drugi prijedlozi bili nekako kao šatori. A netko je komentirao za moj prijedlog: „to mora da je neki ‘stari zec’ radio.”
GSJ: A Vi ste tada imali koliko godina?
Josipa Šponar Muth:Tada sam imala 30 godina.
GSJ: Tek ste tada praktički ulazili u posao?
Josipa Šponar Muth:Da, da, da! Ali to je sveti Josip!
GSJ: I to Vam je prva crkva koju ste projektirali?
Josipa Šponar Muth:To je prva, druga je Derventa.
GSJ: Derventa je nažalost srušena u prošlom ratu.
Josipa Šponar Muth:Ali je i obnovljena. Obnovljena je sama zgrada crkve, no sve one dragocjenosti su uništene i pokradene. Crkva u Derventi je na dva kata jer je u brijegu. U donjem dijelu je bila kripta koja je ostala od stare crkve prije rušenja u ratu.
GSJ: Tko Vas je nazvao i rekao da je Vaš prijedlog pobijedio? Jeste li tada često dolazili u Karlovac? Kada je počela gradnja?
Josipa Šponar Muth:Prečasni Marijan Radanović me nazvao. U Karlovac nisam dolazila prije, ali sam dolazila u Hrvatsku svake godine, osobito kada je počela gradnja.
GSJ:Znači li to da ste jako dobro razradili nacrte?
Josipa Šponar Muth:Imali smo jako dobrog vođu u Karlovcu pri izgradnji. To je bio gospodin Vedrina. Uz njega je cijela njegova obitelj sudjelovala na različite načine u izgradnji crkve svetog Josipa na Dubovcu. Nažalost, umro je prije nego se sve završilo.
GSJ: On je bio realizator Vaše zamisli?
Josipa Šponar Muth:On je vodio gradnju, bio je građevinski vođa.
GSJ: Ta crkva je, prema mojim informacijama, građena 6 godina, od 1968. do 1974. godine kada je 15. rujna bila posveta crkve. Posvetio ju je kardinal Franjo Šeper, pročelnik Kongregacije za nauk vjere. Koliko mi je poznato i njemačka televizija je to snimala?
Josipa Šponar Muth:To je bila jedna akcija od njemačke televizije za jugoistočne narode pod komunističkim režimom, još me predstavnik toga Instituta iz Beča vrbovao da prijeđem k njima u Beč na Institut.
GSJ: Jeste li zadovoljni kako je crkva uspjela, jesu li se ostvarile Vaše zamisli?
Josipa Šponar Muth:To je za mene bilo nešto najljepše što sam mogla doživjeti. U ono doba sam još bila sama, nisam imala supruga i od tog vremena Karlovac – Dubovac je bila obavezna postaja prilikom svakog dolaska u Hrvatsku. Izgrađeno je dobro, bolje nego što sam mislila da se može, dakle prenesene su razne misli i detalji od gospodina Vedrine, jedino što mi se nije dopalo, a to je moja pogreška, ulaz.
GSJ: Na krivom mjestu ili?
Josipa Šponar Muth:Ne, ne! Sve je to u redu, samo nije lijepo napravljeno, nisam lijepo zamislila vrata, priznajem.
GSJ: Zato smo ih mi sada obukli u bakar.
Josipa Šponar Muth:Da, poznato mi je da ste ih obukli u bakar i sada je bolje!
GSJ: Zadovoljni ste kako je crkva uspjela. Sjećate li se kojeg komentara kardinala Franje Šepera?
Josipa Šponar Muth:Bila je proslava posvete crkve, poslije toga smo sjedili zajedno, ja sam mu tada kazala kako je on bio moj vjeroučitelj u višim razredima gimnazije dok smo išli kod njega u crkvu Svete Marije. Taj se vjeronauk održavao u sakristiji. Bilo nas je mnogo, a on nas je poučavao čak više nego je trebalo za vjeronauk. Poučavao nas je crkvene zakone, dakle o tom višem smislu. Kada sam mu sve to ispripovijedala, on je zatražio pažnju od svih nazočnih i kazao: „Moment, moment, i ja sam sudjelovao u toj crkvi.” Nadalje, moja je majka rano umrla, a otac je puno radio i odgajao nas četvoro djece. Zbog toga smo nakon škole boravili kod časnih sestara Kćeri Božje ljubavi, dok se otac nije vratio s posla. Mi djevojke smo bile kod časni, a brat je išao kod franjevaca. Tu su često bile različite crkvene proslave, a najveća je bila za Gospu Lurdsku. Često je dolazio i kardinal Šeper, koji tada još nije bio kardinal. Volio je razgovarati s nama, a meni su se svidjele njegove lijepe pouke.
GSJ: Kad smo kod Gospe Lurdske, znate li tko je projektirao crkvu Gospe Lurdske u Zagrebu?
Josipa Šponar Muth: Ne.
GSJ:Jože Plečnik.
Josipa Šponar Muth:O da!
GSJ: A znate tko je Jože Plečnik?
Josipa Šponar Muth:O da! Poznati arhitekt!
GSJ: Upravo taj poznati arhitekt Jože Plečnik izradio je projekt za Nacionalno svetište svetog Josipa u dogovoru s nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Njih su dvojica od 1937. do 1946. godine zajedno razrađivali nacrte, napravili maketu i prikupljali materijalna sredstva za gradnju nacionalnog svetišta svetog Josipa u Zagrebu na Trešnjevci. Ta je crkva trebala biti izgrađena za nekoliko godina, ali je rat sve zaustavio. Nakon što su nadbiskupa Stepinca uhapsili, sve je zaustavljeno. Tada se pojavljuje arhitektica Josipa Šponar čiji projekt biva usvojen, te se gradi crkva svetog Josipa u Karlovcu, koju kasnije Stepinčev nasljednik i promotor, kardinal Franjo Kuharić, diže na čast nacionalnog svetišta. Koliko mi je poznato slovenska Crkva vodi proces da se toga čovjeka proglasi blaženim.
Josipa Šponar Muth:I ja sam smjela naslijediti njegov rad?!
GSJ: U ovim glavnim ulaznim vratima, koja ste Vi predvidjeli, a mi osmislili, ima jedna slika na kojoj kardinal Stepinac u rukama drži Plečnikov projekt izgradnje nacionalnog svetišta iz 1937. godine.
Josipa Šponar Muth:To je bilo kad sam se ja rodila!
GSJ: U Boga nema slučajnosti.
Josipa Šponar Muth:Fantastično! Fantastično! Vidite, kako je to išlo. Prije nego što sam uopće započela projekt, imala sam zamisao kakvu bih crkvu htjela napraviti, da ima sve što je potrebno. Posebno sam obratila pozornost na malu djecu. Naime, kad smo išli na svetu misu, sa mnom su išle i moje nećakinje, koje su uvijek nešto trebale. Zapamtila sam to, u slučaju da ću projektirati crkvu, uvažit ću njihove potrebe. I tako sam neke stvari prihvatila. Kao, na primjer, toalete u blizini crkve, to je kod male djece, a i kod starijih ljudi, jako važno. Nadalje, silno sam željela da se omogući ophod oko crkve koji neće biti uvjetovan kišom ili jakim suncem. Taj smo problem riješili trijemom.
GSJ:Hvala Vam puno za taj trijem!
Josipa Šponar Muth:To je za mene bila jedna od važnijih stvari. Znate, ovdje u Frankfurtu u katedrali, kad je sveta misa za Hrvate, ona je uvijek puna, čak je to i frankfurtski dekan komentirao: „Hvala Bogu da je crkva barem jednom na godinu puna.” Nakon mise ti naši ljudi, koji dolaze iz raznih mjesta, imaju prigode i nakon mise razgovarati. Pomislila sam da bi to moglo biti dobro i kod nas, da se ljudi imaju gdje sastati i razgovarati, ili da se procesija može i izvan crkve organizirati.
GSJ: Znate gdje se sad ljudi kod nas sastaju?
Josipa Šponar Muth:Ne!
GSJ: Od one Vaše dvorane, koju ste jednako tako projektirali, u jednom dijelu smo uredili župni kafić u kojem se izvan misnih slavlja redovito susrećemo. A kad nema nastave, gotovo svaki dan mladi u tim prostorima ostvaruju druženja, a od velike je koristi taj prostor za sve veći broj hodočasnika.
Josipa Šponar Muth:Pa to je krasno!
GSJ:Razmišljamo o nadsvođivanju prostora između župnog dvora i male dvorane, ili prostora između Svetišta i Velike dvorane, jer nam treba sve više prostora.
Josipa Šponar Muth:To bi se moglo napraviti jednostavno sa staklenim ili plastičnim materijalom i drvenom ili željeznom konstrukcijom.
GSJ: Jeste li i nakon posvete crkve rado dolazili u Karlovac?
Josipa Šponar Muth:Uvijek! Bila sam jako lijepo primljena, a osim toga, sve moje boli i neugodnosti su nestale kad sam došla tamo!
GSJ: Molim vas nekoliko riječi o crkvi koju ste projektirali u Bosni i Hercegovini, kojem je svecu posvećena?
Josipa Šponar Muth:To je crkva u Derventi. Osim spomenute crkve u Derventi, projektirala sam jednu manju crkvu u Čardaku, mislim da je izgorjela u ratu. Onda sam projektirala veću kapelu kod Travnika, gore u brdima gdje su drvosječe. Peta crkva koju sam projektirala izgrađena je u mjestu Vlaka pokraj Opuzena. Posvećena je Gospi od Zdravlja.
GSJ:Ime Vam je Josipa i prva crkva koju ste projektirali posvećena je Vašem nebeskom zaštitniku svetom Josipu.
Josipa Šponar Muth:Ja sam Josipa i Alojzija! Sva moja braća i ja imamo imena s dva naziva; najstariji brat i pokojni Ivan Mario, druga sestra je Marija Ivana, treća je Karolina Anka, a četvrta sam ja, Josipa Alojzija.
GSJ: Tko je sveti Josip za Vas?
Josipa Šponar Muth:Sve! Sve!
GSJ: Znali ste pričati kako ste imali teškoća prilikom prikupljanja novaca za izgradnju. No sveti Vas Josip nije nikad napuštao. U to nije čvrsto vjerovao samo mons. Marijan Radanović, nego i Vi kao projektantica?
Josipa Šponar Muth:To se osobito pokazalo kod izgradnje dvorane. Tom smo prilikom puno surađivali s obitelji Bišćan koji su pomagali kao projektni inženjeri. Mnogi se nisu složili s idejom izgradnje dvorane. Mnogi su se pitali: „Tko će to platiti, pa to je skupo?!” Svima sam njima odgovarala: „Sveti Josip!” Gospođa Bišćan, koja je i sama bila sumnjičava prema pronalasku sredstava, na takav moj odgovor je rekla: „Od tog trenutka i sama sam uvjerena da će se sveti Josip pobrinuti i sve platiti.” I platio je!
GSJ:U ovo naše vrijeme bolje vidimo opravdanost izgradnje spomenutih prostora. Možemo kazati da su već pomalo i tijesni.
Josipa Šponar Muth:Hoćemo li graditi nove?
GSJ: Hoćemo! Treba jako dobro promišljati.
Josipa Šponar Muth:Ja Vam dajem ove nacrte.
GSJ: Tko je za Vas sveti Josip?
Josipa Šponar Muth:Moj sveti Josip! Prvo, kod kuće smo uvijek slavili moj imendan na svetog Josipa, to je bilo slavlje za cijelu obitelji. Nadalje, bilo mi je devet godina kada je umrla moja majka, stoga me otac dao na godinu dana u dvorac koji su vodile časne sestre milosrdnice, u Lovrečina Grad, gdje su nas djecu, bilo je nas devetero iz Zagreba, jako dobro nahranili. Sestre su nas vodile u štalu, gdje smo mogli piti friško podojeno mlijeko. To je bilo prekrasno. U tom sam samostanu pohađala četvrti razred osnovne škole. Jedna me je časna sestra uvijek bodrila, a sestra Alojzija, koja mi je bila i učiteljica, prilikom jedne šetnje u prirodi darovala mi je sličicu svetog Josipa s molitvom „Spomeni se čisti zaručniče”. Tada mi je kazala: „Moli ovu molitvicu svaki dan pa će ti ići dobro, sveti Josip će te čuvati!” To je početak moje pobožnosti svetom Josipu. To je bio ozbiljni početak! Iako sam kod kuće štovala svetog Josipa, ipak ova zgoda sa časnom sestrom duboko mi se urezala u sjećanje i ponukala moju životnu privrženost svetom Josipu.
GSJ: Osim nabrojenih crkva što ste još projektirali? Nešto ovdje u Njemačkoj?
Josipa Šponar Muth:Sudjelovala sam u velikim projektima koji zahtijevaju zajednički rad. Posebno sam projektirala jedno naselje koje je bilo starije i trebalo ga je obnoviti. Taj sam projekt izrađivala više godina i zadovoljna sam kako je uspjelo. Zatim sam projektirala škole i neke druge objekte. Zadnji projekt koji sam radila je bilo uređenje psihijatrijske bolnice. Prilikom otvorenja liječnica koja je vodila obnovu bila je jako zadovoljna konačnom izvedbom. Takvu ocjenu potvrdio je i direktor bolnice.
GSJ: Kada i kako ste upoznali supruga?
Josipa Šponar Muth:Mi smo se upoznali sasvim normalno, kao mladi ljudi, na plesu. Plesao je dobro. No, nakon plesa jedno se vrijeme nije javio, valjda se kasnije predomislio, te mi se javio i počeli smo hodati. Zapravo, prvo na što me pozvao bila je priprema za Uskrs. Idemo nešto uraditi: „Sad idemo u crkvu svetog Josipa na svetu ispovijed!” Time me je totalno pridobio, to je bilo onda sasvim jasno. Godinu nakon toga, 1981., vjenčali smo se u ovdašnjoj crkvi. Vjenčao nas je fra Bernard Dukić, koji je na vjenčanje došao iz Frankfurta. Vjenčanje je bilo i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Inače, moj je brat bio poput tajnika fra Bernardu. Zapravo, svi iz moje obitelji su povezani s Crkvom. Moj pradjed s mamine strane, Bota, bio je zlatar u Splitu, zajedno s trojicom svojih sinova. Oni su napravili jednu monstrancu koju su darovali bečkom caru.
GSJ: Djece niste imali?
Josipa Šponar Muth:Ne. Dragi Bog me je odredio za drugo, rekao je Marijan Radanović. Svatko ima svoje. To je isto rekao sveti Pavao u Poslanici Korinćanima.
GSJ: Ljubav se ne nada, sve pokriva, sve vjeruje…
Josipa Šponar Muth:Ima isto i to gdje kaže: „Duh Sveti je sišao nad njih i svatko od njih je imao jedno zvanje.” To je moje opravdanje kad mi počnu govoriti: „A što je s djecom?” Prečasni Marijan Radanović je znao reći: „Vi ste sa svojim crkvama donijeli mnogo milosti raznim ljudima i pomogli im u molitvama! To neka Vas vodi.”
GSJ:Opišite ukratko mons. Marijana Radanovića.
Josipa Šponar Muth:O Marijanu Radanoviću mi je prvi progovorio asistent mog profesora s kojim sam se konzultirala prilikom izrade nacrta: „Upoznat ćete ga, to je svetac!” Kad sam ga konačno upoznala, vidjela sam da je jako pošten, ima puno smisla za građevinu, i jasnu viziju. Nisam mogla ostvariti sve svoje zamisli. Oformio je jedan zbor (tijelo) ljudi koji su davali prijedloge i kritike, na temelju kojih sam neke stvari trebala promijeniti. Nekada me to ljutilo. No htio je da svi budu zadovoljni. Bio je dobar, pošten, pouzdan. Za sebe osobno jako skroman. Jako skroman. Bio je produhovljeno stvorenje. U njegovoj blizini odmah ste osjetili da je tu Duh Božji, da to ne radi on sam od sebe. Nije bio kritičar, nije nikoga kritizirao. Dobro je govorio o ljudima. Nije se miješao u politiku, ali su mnogi k njemu dolazili, svi su bili sretni kad su mogli s njim kontaktirati.
Prema meni je znao biti koji put pomalo čvrst na građevinskom području. Naime, kad je zapadao u financijske teškoće, trebalo je neke stvari izmijeniti kako bi bile jeftinije jer nije bilo dovoljno novca. Uvažila sam njegove primjedbe i mijenjala. Dvoranu smo, radi financija, više puta mijenjali. No mogla sam se jako pouzdati u njega. To je bilo dobro. Bio je silno pouzdan, ali uvijek distanciran. To je bilo za mene jako dobro. Vidjela sam da nije pravio razliku između mene i onih muških građevinaca ili arhitekata. Čovjek se uistinu mogao pouzdati u njega.
GSJ:I kako sada gledate na svoje objekte u Karlovcu?
Josipa Šponar Muth:Za jednog arhitekta, pogotovo ako je to željeni objekt, on postaje dio vas. Volim kazati, ako nemam vlastite djece, imam crkve.
GSJ: Kad ste zadnji put bili u Karlovcu?
Josipa Šponar Muth:Ima nekoliko godina. Bili smo godinu prije nego je umro prečasni Marijan, dakle 2013. godine.
GSJ: Kad će biti sljedeći Vaš dolazak u Karlovac?
Josipa Šponar Muth:Ne znam. Vrlo je velika razlika u klimi kad mi dođemo, ne znam bi li to izdržala.
GSJ: A sam Karlovac, kako ste ga doživjeli? I Dubovac?
Josipa Šponar Muth:Dobro. Nisam puno očekivala. Dubovac, u ratu se osjetilo ono što se dogodilo, sve i svašta, ali moj pogled i moje sve je bilo u Dubovcu, i u onom lijepom brijegu, gore gdje je Gospa Snježna. To se isto koristi? To je isto lijepo.
GSJ:I na kraju jedno pitanje, Glasnik svetog Josipa?
Josipa Šponar Muth:Jako dobro. Čitam redovito. Jako je lijepo ovo što govorite o uslišanjima po zagovoru svetog Josipa. Osim toga, tu su prekrasne slike, imam osjećaj kada to sve pročitam kao da sam tamo.
GSJ: I na kraju, poruka za čitatelje Glasnika svetog Josipa i štovatelje svetog Josipa.
Josipa Šponar Muth:Čitajte, ali sve! Ne samo ono što mislite da je interesantno. Čitajte sve, od prve do zadnje stranice, a neke stvari čak i dva puta! Jer, ove povijesne stvari su jako lijepe za Hrvate. Posebno je lijepo što spominjete blaženog Alojzija Stepinca. Hoće li uskoro biti proglašen svetim?
GSJ: U Svetištu intenzivno molimo za proglašenje svetim blaženog Alojzija Stepinca. Krašić i Nacionalno svetište svetog Josipa jako su povezani. Mnoštvo hodočasnika dođe svetom Josipu u Karlovac pa ih prosljeđujemo u Krašić, ili obrnuto.
Josipa Šponar Muth:Moja je obitelj kratko vrijeme stanovala u Krašiću. Kad je počeo Drugi svjetski rat, moj je otac rekao da je bolje da se maknemo iz Zagreba. Stanovali smo u nekom učiteljskom stanu, tri-četiri godine. Ne sjećam se detalja jer sam bila još mala.
GSJ: Pa eto, i tu je povezanost sa Stepincem kao začetnikom izgradnje Nacionalnog svetišta.
Josipa Šponar Muth:Kad gledam unazad, već za put u Njemačku, tu sam napravila ovu crkvu. Tako je to išlo, ne? Mi smo mogli ići u inozemstvo, u naše biroe je bilo dano da možemo te i te godine ići u inozemstvo, i onda se zatvorila granica. Onda su rekli, možete učiti jedan jezik, onda sam rekla engleski, onda su rekli ne, da moram učiti njemački, tako da sam učila njemački i preko toga jezika sam došla u Njemačku. U Njemačkoj sam radila, onda je u Glasu koncila dana obavijest o natječaju za izgradnju crkve, to kad se gleda malo unatrag u život. Puno se toga povezuje sa svetim Josipom, upravo se vidi kako vodi. Pa mora, kad se tako zovem.
GSJ: Hvala Vam puno na razgovoru.
Josipa Šponar Muth:Hvala Vama da ste došli, to je tako velika čast za nas!
Razgovor vodio, mons. Antun Sente, ml., rektor Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu
