Promocija prve zbirke pjesama „O ljubavi tvojoj, Gospodine, pjevat ću dovijeka” mons. Antuna Sentea ml., nadahnuta nedjeljnim evanđeoskim tekstovima održana je u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu u utorak 27. svibnja 2025. godine. Likovni dio knjige obogaćen je umjetničkim djelima Karin Grenc, a nakladnik je Glas Koncila.
Uz autora, zbirku su predstavili izv. prof. dr. sc. Taras Barščevski s KBF-a u Zagrebu, hrvatski književnik i prevoditelj Đuro Vidmarović te urednik Glasa Koncila Luka Tripalo. Program je vodila doc. dr. sc. Tanja Baran, a svečanost je glazbeno obogatila grupa Rim, dok je stihove mons. Sentea čitala Josipa Klobučar studentica treće godine glume na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.
Riječ je o prvoj zbirci pjesama rektora Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu mons. Sentea za koju su recenzije napisali: hrvatski književnik i prevoditelj Đuro Vidmarović, profesorica hrvatskog jezika i književnosti Božica Vuić, izv. prof. Svetog pisma na KBF-u dr. sc. Taras Barščevski, povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Stanko Špoljarić, dr. med. Monika Pranjić i viša medicinska sestra Irena Rački.
Na samom početku voditeljica programa Baran pročitala je posvetu koju je mons. Sente stavio na prvu stranicu svoje zbirke pjesama, majci Milki i ocu Slavku o desetoj godini službe u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu, te pročitala uvodnu pjesmu:
„Lijepa je spoznaja da netko zagledan u dijete pomisli na tebe
i poželi ti blagoslov.
Zahvalan na molitvi rado za tebe sklapam ruke
pred djetetom Isusom i želim ti mnogo radosti u danima novim.“
Književnik i novinara u ime nakladnika Glasa Koncila Luka Tripalo tom je prigodom kazao kako treba autoru čestitati što je pjesnički prvijenac objavio u zreloj dobi, ne u odmakloj ni u mlađahnoj dobi što se često događa, nego u zreloj dobi kada je to zapravo najrjeđe. No to nije jedina posebnost ovog prvijenca na čemu treba autoru čestitati. Druga posebnost jest i veličina knjige. Prvijenci najčešće nisu ovako veliki, ovako opsežni, rijetko u njima ima više od pedesetak pjesama, ovdje ih ima oko sto i šezdeset. A treće možda ono najljepše jest da vrlo rijetko prvijenci imaju glavu i rep, najčešće imaju samo nekakvo naznačeno tijelo. Ova knjiga je vrlo snažno koncipirana, možemo slobodno reći liturgijski. To su tri stvari na kojima autoru zasigurno treba čestitati jer nisu uobičajene kod pjesničkih prvijenaca.
Drugo su tri upute vezane uz posebnosti ove knjige, a to su slijedeće. Knjiga obiluje uskličnicima. To nije uobičajeno za knjige poezije. Negdje od druge polovice dvadesetog stoljeća nakon Drugog svjetskog rata naša se poezija interpunkcijski jako utišala. Napustili smo uskličnike. Posljednji koji je snažno vikao bio je Tin Ujević. No, monsinjor Sente vrlo često rabi znak usklika, rekao bih da to nije tek znak ushita, zanosa, radosti, mene to podsjeća na znak koji se vrlo često javlja u knjigama časoslova. Redci časoslova razdvojene su tzv. fleksom onom zvjezdicom koja označava više stvari, ali u načelu označava udah, trenutak sabranosti da ono što je izrečeno, izmoljeno zapravo sjeda čovjeku na srce. To je dobra uputa za čitanje pjesama monsinjora Sentea dopustiti da stvari sjednu, udahnuti za stihovima. Druga stvar koja je neobična u knjizi pjesama jest to što one nemaju naslova, a s druge strane imaju neki post script, nešto poslije napisano što je redovito uputa na evanđelje dotične nedjelje. To je na neki način paradoksalno da pjesma nema naslov nego da upućuje na nešto drugo, a to opet upućuje na način čitanja. Očito je da prvo pjesmu treba pročitati, a onda bi trebalo uroniti nadahnut pjesmom u evanđelje, a onda se opet vratiti pjesmi. I treća posebnost koju valja istaknuti, jest obilje ljudi koji su uključeni u nastanak ove knjige. U njoj nisu samo riječi monsinjora Sentea nego i mnoge druge riječi mnogih drugih ljudi. U uvodu knjige autor to vrlo lijepo ističe kako mu je bilo vrlo važno da mu ljudi odgovore na pitanje je li to dobro, je li to može proći. I to je poticaj također i dobra uputa, ako je toliko ljudi bilo uključeno u pisanje knjige, u njezin nastanak, onda zasigurno u čitanje knjige ne može biti uključen samo jedan čovjek. Nadahnut “Augutinovim evanđeljem” knjizi monsinjora Sente želim da uči ljude kako čitati bibliju, odnosno evanđelje, da izdrži ispit vremena poput Augustinova evanđelja, te poeziji monsinjora Sente velik i dugačak život dugačak primljen među onima koji će ju čitati zaključio je Luka Tripalo.
Đuro Vidmarović tom je prilikom kazao kako je mons. Sente doista multidisciplinaran čovjek, ima široki krug interesa. Kada sam dobio rukopis, moram priznati da sam bio skeptičan prema rukopisima autora koji još nije tako afirmirani. Ipak u rukopisu mons. Sentea otkrio sam vrlo zanimljivu pjesničku, odnosno jedna cijelu drama koju je mons. stvorio i to u sto i šezdeset pjesama. To je veliki broj pjesama. Zanimalo me, ne toliko teologija, ja nisam teolog, nego estetika autora. Ovo nisu pjesme pisane isključivo da se izdvoje pa da se onda tretiraju kao samostalna estetska cjelina nego su u službi razumijevanja Evanđelja. Konačno i sam naslova knjige uzet je iz Biblije, radi se o stihu iz 89. psalma.
Prepoznatljiva je čudesna iskrenost u opisivanju života mons. Sentea. Pjesama u prozi je težak poetski diskurs. Ima ga jako malo u hrvatskoj suvremenoj književnosti. Malo je svećenika pjesnika, tako da je monsinjor Sente dobro došao u grupaciju pjesnika jer nije lagano svećenicima biti pjesnik, nemaju potpuno slobodu koju ima sam pjesnik, ne može o svemu baš pjevati jer je ograničen svojim zvanjem, a unutar teološkog gabarita mora biti talentiran i nadahnut. Sente je upravo nadahnut i stvorio je vrijedne estetski relevantne pjesničke cjeline.
Susreo sam se s mnogim piscima sakralne orijentacije ili kršćanskog nadahnuća koji pišu, ali lošu poeziju. Često upozoravam kako nije dovoljno biti dobar vjernik pa da automatski pišeš i dobru poeziju. Moguće je da je netko dobar vjernik, ali ako piše lošu poeziju, bolje je da se ne hvata pera, kako ne bi te uzvišene teme profanirao. To vrijedi i za slikarstvo i za svaku umjetnost. Zanimljivo mi je primijetiti da do sada još nisam sudjelovao u promociji poezije pred ovako čudesnim umjetničkim djelom kakav je ovaj velaban mozaik Josipa Botterija Dinija, a znamo da je ovaj mozaik postavljen u organizaciji mons. Sentea, očito Bog nagrađuje njegovu marljivost.
Mogu kazati da je izabrao dosta težak put želeći da mu pjesme budu dio evanđelja, a da mogu imati i svoju praktičnu primjenu. Pisati pjesme i da ih sto i šezdeset bude u funkciji praktične primjene, to nije nimalo lagano. To je vrlo težak i odgovoran posao koji je vidljivi u Senteovim pjesmama i može se primijetiti da ih je brusio, naprosto klesao, negdje ih je možda čak i previše klesao jer nije želio da ima bilo kakve poetske ili estetske ekstemporacije ili izlete tako da je uspio ostvariti cjelinu. Pomalo sam se bojao kako će štimati veza između te dvije literarne cjeline, one poetske i biblijske, hoće li konkurirati jedna drugoj jer je uvijek opasnost kada svećenik ili drugi autor kršćanske transcedencije piše pjesme da mu teologija ne zasjeni poetiku, ili poetika ne pojede teologiju.
Mons. Sente me podsjeća na svetu Tereziju od Kalkute, koja je razgovarala s Bogom, tako i naš autor ima dijalog s Bogom. Jesam li, nisam li. Dakle, propituje sebe i svoj odnos s Bogom. I to je za mene najbitniji dio, taj iskreni dio i to se čita s tom unutrašnjom dramatikom koju autor proživljava, dakle to nije plošno, to nije artificijelno, plakatski. Naš je autor i pjesnik i svećenik i čovjek. I to treba poštovati, a opet je našao mjeru da mu pjesme u prozi ne budu proza koja proguta poeziju ili poezija koja proguta prozu. Uspio je sačuvati ono najvažnije, unutrašnju intuicija koju kao autor ima, i dobar osjećaj za unutrašnji ritam. Knjiga je, moram kazati da sam kao autor vrlo ljubomoran, divot izdanje. Prekrasne su likovne ilustracije, korespondiraju sa sadržajem. Knjiga može poslužiti kao poklon, nezavisno od svog vjerskog karaktera, djeci za prvu pričest i za krizmu, za vjenčanje i u drugim prilikama. Na temelju dugogodišnjeg životnog i književnog iskustvom, mogu ustvrditi da je ova knjiga unikalna i kao takva je značajan prilog suvremenoj hrvatskoj književnosti kršćanskog nadahnuća. Ovdje se sve poklopilo: dobar pjesnik, nakladnik i izdavač. Glas Koncila možete biti ponosan što je objavio ovakvu knjigu. I na kraju mogu kazati da sam gotovo do suza ganut da ovu divnu knjigu predstavljamo pred ovim sjajnim umjetničkim djelom Josipa Botterija Dinija, pred kojim se čovjek ima potrebu moliti, zaključio je književnik Vidmarović.
Dr. Taras Barščevski tom je prigodo kazao da kada kao profesor dobijete knjigu sa zamolbom da napišete recenziju, opasnost je da ju pišete kao profesor, znanstvenik, tražeći što je i gdje autor pogriješio, zatim i što je dobro napisao, no s čim uspoređivati pjesme, poeziju? Čitajući ovu poeziju pokušao sam napraviti jednu drugu usporedbu, drugačiju recenziju. Svjestan da je funkcija tumačenja Svetoga pisma približiti nas Bogu i čuti Njegovu riječ pokušao sam s tom sviješću čitati ovu knjigu poezije, koja je nastala slušajući Božju Riječ, pripremajući se da bude prenesena drugima. Za mene poezija nije samo čitanje nekog sadržaja, neko znanje, neka dogma, već način kako govoriti od srca srcu, kako progovoriti, kako reći istu stvar drugim riječima, drugim ritmom. Mi bibličari to analiziramo, istražujemo grčke riječi, tražimo njihovo značenje, a možemo li to reći jednom jedinom riječju? Poezijom koja želi probudi iste osjećaje onoga koji je slušao Isusa? Kada ti govorim opraštam ti, volim te, idi za mnom, mogu li čuti tu Isusovu riječ na hrvatskom, njemačkom, engleskom, francuskom, na bilo kom jeziku, ali uglavnom jeziku srca? Zato mislim da ova knjiga, ove pjesme koje su nastale slušajući Riječ nas potiču da još više tražimo, istražujemo, slušamo Riječ Božju koja je vječna. Zahvalan sam monsinjoru Senteu za mogućnost i priliku ući u ovaj vaš lijepi posao naviještanja Riječi Božje kazao je tom prilikom profesro Taras.
Uz mnoge ljubitelje poezije promociji zbirke pjesama sudjelovali su karlovački gradonačelnik Damir Mandić i karlovačka županica Martina Furdek Hajdin.
Pozdravljajući okupljene, predstavljače i autora karlovačka županica je kazala kako je mons. Sente u gradu Karlovcu i Karlovačkoj županiji od 2014. godine nastavio onaj put koji je započeo monsinjor Radanović. Snažan otisak je ostavio u našem kraju. Župnik Burja bioa je na neki način poveznica te dvije velike snage Radanovića i sada Sentea s kojima imamo privilegij živjeti, uz njih i s njima i puno toga naučiti. Mons. Sente sam upoznala kao pročelnica u Gradu, ali sada me put odveo u Županiju. Cijelo to vrijeme se često susrećemo i uvijek iznenadi nekim svojim idejama. Iako je uvijek kroz razne ideje, stvarao prostor drugima da se ostvare, poput ovog velebnog djela mozaika iza nas ovdje, zatim skulptura Josipa, Marije i Isusa pod trijemom Svetišta, liturgijskih slavlja, tumačenja Božje Riječi s puno utjehe i pomoći koju pruža u ovom prostoru, u ovom prostoru u kojem omogućuje i pomaže mnogi umjetnici da ostvaruju svoja djela, organizirajući susrete u glazbi, slikarstvu kiparstvu, filmu, predstavama, kazalištu promovirajući svih sedam umjetnosti, sada je po prvi put učinio nešto što je njegovo osobno, otvorivši svoju dušu na način pisane riječi. Na tome vam velika naš monsinjore Sente hvala. Hvala vam što Karlovac i Nacionalno svetište nije samo naše. Za to su danas čuli mnogi u našoj domovini ali i izvan nje. Rijeke hodočasnika dolaze u ovaj kraj. To očito nismo mogli mi, trebali ste nam Vi doći da nam otvorite ta vrata u našoj tradicionalno marijanskoj domovini, pomognete prihvatiti da je važno štovati i svetog Josipa, kojega već stoljećima prepoznajemo kao zaštitnika Domovine, grada Karlovca i Karlovačke županije. Mi ćemo Vam i dalje biti podrška u Vašem radu, kazala je županica Marina.
Karlovački gradonačelnik Damir Mandić je kazao kako ga je uvijek zanimalo privatno i profesionalno pratiti rad monsinjora Sentea. Mogu ustvrditi da smo svi mi za sve što on kao svećenik radi prilično oduševljeni, a s druge strane iznenađeni njegovom energijom, pitajući se kada on to sve stigne, je li na televiziji ili na radiju, kada propovijeda od kuda mu ta svježina misli. Danas smo to saznali, to je zbog subotnjih noći. Prekrasno nešto. Nadalje ono što je posebno vrijedno, i mislim da to monsinjor najbolje osjeti sam u svom poslu da od svog silnog posla nije zanemario onaj osobni, duhovni dio, a to je da je biti medij, prenositelj, koji svjedoči Božju riječ. I tom mi je jedno otkriće koje me oduševljava. Rado nakon ovih proteklih deset godina suradnje zahvaljujem i bez imalo pretencioznosti mogu reći da Karlovac nije isti grad kao prije deset godina, Nacionalno svetište nije isto Nacionalno svetište kao prije deset godina i sve ovo što radite, radite i za Karlovčanke i za Karlovčane i za grad Karlovac, ali radite i za našu domovinu. Hvala vam na tome i želim Vam još puno subota u noći poželio je gradonačelnik Mandić.
Pri kraju promocije zbirke pjesama O ljubavi tvojoj Gospodine mons. Sente je kazao kako bi lagao kada bi kazao da mi nije drago zbog ovog ostvarenja, ali s druge strane malo me sve ovo već i opterećuje. To je uistinu onako najiskrenije. Zahvalan dragom Bogu zahvaljujem i svim sudionicima ostvarenja prilikom uređivanja i same promocije moje prve zbirke pjesama “O ljubavi tvojoj Gospodine pjevat ću dovijeka”
