Događanja

Josipova “neuspješnost” otvara put novom i drugačijem životu

Nastavnici profesori i djelatnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta predvođeni rektorom prof. dr. Željkom Tanjićem hodočastili su u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovac u četvrtak 14. srpnja 2022. godine. Uz domaćina mons. Antuna Sente, ml., rektora Josipova svetišta hrvatske katoličke sveučilištarce pozdravili su Damir Mandić, gradonačelnik grada Karlovaca i Martina Furdek Hajdin karlovačka županica. Nakon upoznavanja sa poviješću, te kulturnim i duhovnim vrijednostima Josipova svetišta u Karlovcu koje je okupljenima prezentirao mons. Sente, vlč. Marko Čolioć, sveučilišni kapelan predvodio je prigodnu pobožnost.

Nastavnici profesori i djelatnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta predvođeni rektorom prof. dr. Željkom Tanjićem hodočastili su u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovac u četvrtak 14. srpnja 2022. godine. Uz domaćina mons. Antuna Sente, ml., rektora Josipova svetišta hrvatske katoličke sveučilištarce pozdravili su Damir Mandić, gradonačelnik grada Karlovaca i Martina Furdek Hajdin karlovačka županica. Nakon upoznavanja sa poviješću, te kulturnim i duhovnim vrijednostima Josipova svetišta u Karlovcu koje je okupljenima prezentirao mons. Sente, vlč. Marko Čolioć, sveučilišni kapelan predvodio je prigodnu pobožnost.

Misno je slavlje predslavio rektor Tanjić u koncelebraciji s dr. sc. Krunoslavom Novakom, generalnim tajnikom Hrvatske biskupske konferencije, dr. sc. Jerkom Valkovićem, dr. sc. Odilon-Gbènoukpo Singbo, profesorima na HKS-u, vlč. Markom Čolićem, sveučilišnim kapelanom i mons. Senteom, rektorom Svetišta.

U prigodnoj homilij dr. Tanjić je kazao kako ovdje u ovom Svetištu otkrivamo svetog Josipa, taj važan lik u povijesti spasenja koji i svojom šutnjom može puno toga kazati nama ljudima, a posebno muškarcima današnjeg vremena.

Današnje evanđelje dio je 11 poglavlja Matejevog evanđelja koje nam cijelo svjedoči o nečemu što teško povezujemo s Isusom. 

U ovom završnom hodočašću pri kraju naše akademske godine u kojoj smo puno toga dobroga napravili možda i nije najbolja tema iz današnjeg Matejevog evanđelja koja govori o neuspjehu . Dakle poslušano evanđelje govori o neuspjehu. kada razmišljamo o Isusu i njegovom poslanju spremni smo pomisliti na sve, ali ne i na to da je Isus u svome životu doživio neuspjeh. Ipak bih volio da razmišljamo o osobnim i zajedničkim neuspjesima kazao je dr. Tanjić te nastavio kako je neuspjeh bio sastavni dio Isusova života, sve do njegove smrti na križu. I kada bismo mjerili njegov život i poslanje današnjim mjerilima, onda bismo mogli kazati da je Isusov zemaljski život bio trajno prožet neuspjehom, odbacivanjem, sumnjom. Njegove riječi su već tada neprihvaćene, mnogi ga nisu razumjeli i nisu mu htjeli povjerovati. Njegovi najbliži, često su pokazivali kako ne shvaćanju što im govori i kuda ih usmjerava. Bio je jednak mnogima koji su u svome životu doživjeli neuspjeh. Kako se ponašati u takvim trenucima, kako razmišljati o sebi o svome životu, kako se nositi s neuspjehom? zapitao se propovjednik, te ponudio odgovor. Isus svoj neuspjeh vezuje u molitvu. Molitvom se suočava s neuspjehom. Isus svoj neuspjeh predaje u očeve ruke, i usred neuspjeha potvrđuje svoje predanje i odanost Ocu i poslanju kojega je od njega primio. Njegov DA Ocu i vlastitom poslanju nije uvjetovan uspjehom, nego je neuvjetovani DA čak i u trenucima koji su sasvim suprotno od očekivanih. Upravo u tim trenucima neuspjeha očituje se i smisao Isusova poslanja. On u tim trenucima zahvaljuje ocu, ne toliko zbog toga što je to sakrio od mudrih i umnih, već zbog toga što je to objavio malenima. I upravo se u tome otkriva i značenje onoga što zovemo objava. Ona dovodi do razlikovanja i razotkrivanja, prihvaćanja i odbijanja. Oni koji prihvaćaju njegovu riječ i poslanje označeni su kao maleni i jednostavni, krotki i ponizni o čemu nam pismo svjedoči, a oni koji odbijaju čine se umnim i mudrim jer umnost i mudrost mjere snagama vlastite moći, vlastitih sposobnosti uspjeha i razmišljanja. Njihov se stav pokazuje nestalnim pred izazovima neuspjeha, upravo s toga što je neuspjeh kritika svake lažne mudrosti i samouvjerenosti. Lažna mudrost i umnost ne podnosi neuspjeh. Ne zna se s njime nositi. Iz Isusova stava i odnosa s ocem iz njegova odnosa spram neuspjeha izvire i shvaćanja učeništva, njegova nasljedovanja. Prije svega Isus je onaj koji poziva: "Dođite k meni". Treba doći k Isusu i biti s njim. To je prvi preduvjet cjelokupne kršćanske egzistencije i svakoga poziva. Doći k Isusu, znači poslušati njegov glas i dati prednost njegovim riječima i djelima nad vlastitim djelima, željama i zahtjevima. Isus nas time ne poziva da se odreknemo svoje vlastite slobodne volje, nego da ju odredimo i oblikujemo u suglasju s njegovom voljom. Na taj način i susret s neuspjehom dobiva sasvim drugo značenje i drugačije mjesto u našem osobnom i zajedničkom životu. Rekao bih da se upravo u tome krije smisao Isusovih riječi o uzimanju jarma. Ne radi se o jarmu religioznih i drugih društvenih normi i zapovijedi. Ovaj jaram povezuje u jednu novu drugačiju cjelinu cijeli život. To je njegov jaram. Jaram koji računa s neuspjehom, i koji jedini, ako se shvaća kao njegov može biti shvaćen kao sladak usred gorčine života. Isus traži da dođemo k njemu, da uzmemo njegov jaram koji uključuje i neuspjeh i poteškoće i da učimo od njega. Uzeti jaram i učiti, znači biti poslušan učitelju i živjeti od njegove blizine i njegove riječi, staviti sve u njegovu službu, postati krotki i ponizan. Ne samo u odnosu na njega, nego i u odnosu na naše živote, na naše odnose, na ono što radimo i cjelokupno poslanje. Biti svjesni da nismo vlasnici nego poslužitelji. Računati s neuspjehom. Ne miriti se lažnom mudrošću i umnošću. Uzeti jaram i učiti o Isusa nosi obećanje spokoja ili našim suvremenim rječnikom rečeno – odmora. Ali spokoj znači mir cijeloga bića, a ne samo fizički odmor. Upravo se u ovim riječima krije možda i jedna od kritika i naših poslanja, pa i našeg dušobrižničkog rada. Naša egzistencija koja je stalno pod stresom, govorim iz vlastitog iskustva, zbog raznih zadaća i poduhvata i koja se stalno dokazuje kao frenetična aktivnost bez odmora i bez stanke često zaboravlja na to da je izvor uspjeha kao i stalnosti u neuspjehu, odnos s Isusom, a ne stalna aktivnost i rad. On je izvor spokoja u stalnom radu i utjeha u nevoljama. Ono što bi trebalo prožimati i naš rad i naše djelovanje, naša lica je taj odnos s Kristom poniznim i krotkim, smirenim i dobronamjernim, a ne slika s uvijek nervoznim i hiperaktivnim menadžerima. Vidimo da je upravo to što nas često prožima i čemu sve više sličimo. Pa možda i ovaj naš današnji put hodočašće može pomoći da se vratimo pravome put. Istina, jaram je uvijek jaram i nije ga lako nositi. Nasljedovati Isusa, ljubiti, djelovati jest napor koji traži naše snage, pred napašću da iz odnosa s Bogom izbacimo napor i dademo se zavesti shvaćanjem kako je odnos s Bogom nešto što potpada pod logiku odmah bez napora i sve. Govor o jarmu pokazuje pravo lice nasljedovanja.

Život s Isusom uključuje veliki napor, ali uključuje i spokoj, odmor u njemu i s njime. Ako nema jednoga od ovoga dvoga onda smo krivo razumjeli njegove riječi o jarmu i spokoju istovremeno. Čini nam se potpuno nelogično nositi jaram i imati spokoj. I u tome zapravo prepoznajemo i lik svetoga Josipa. Rekli bismo, ljudskim rječnikom da je u mnogočemu bio neuspješan. A zapravo sve što je napravio i živio, kako nam pismo svjedoči, otvorilo je put novome, drugačijemu životu. Zato molimo njegov zagovor da se znamo nositi s vlastitim uspjesima i neuspjesima, da možemo nositi jaram i imati spokoj zaključio je svoju homiliju rektor Željko Tanjić.

Nakon misnog slavlja profesori nastavnici i djelatnici Hrvatskog katoličkog sveučilišta nastavili su svoje hodočašće u zajedničkom druženju u prostorima Josipova svetišta te razgledali grad Karlovac.

Čitaj dalje

Prvopričesničko slavlje

Otvoreni 16. Dani hrvatskih svetaca i blaženika u Križevcima

Biti svećenik nezasluženi je Božji dar