Svečana akademiju povodom blagoslova mozaika na oltaru Nacionalnog svetišta svetog Josipa akademskog slikara Josipa Botterija Dinija i brončanog kipa Svetog Josipa, Marije i Isusa akademskog kipara Vida Vučaka, postavljenih u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu održana je u petak 14. ožujka 2025. u Nacionalnom svetištu svetog Josipa u Karlovcu. Uz autore o novopostavljenim umjetničkim djelima govorili su Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti, mons. Antun Sente, ml., rektor, zatim izaslanik zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše predstojnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije dr. sc. Vlado Mikšić, te karlovački gradonačelnik Damir Mandić. Program akademije koji su glazbeno obogatili Lucija Klarić mezosopranistica i Monika Pranjić, sporanistica te mo. Krešim Klarić orguljaš i violinistica Erika Radusinović vodila je dr. Tanja Baran.
Na kraju svečane akademije mons. Antun Sente uručio je Plaketu Nacionalnog svetišta svetog Josipa, kao najveće priznanje Josipova svetišta karlovačkom gradonačelniku Damiru Mandiću u znak zahvalnosti što je grad Karlovac financirao dvije trećini izrade kipa Vida Vučaka, te drugim suradnicima koji su pomagali izradi i postavljanju kipa i mozaik. Izradu i postavljanje mozaika ostvarili su članovi obitelji Botteri vođeni Josipovom kćerkom Ana Mariojom Botteri, akademskom slikaricom, a bronani kip Josipa, Marije i Isusa odliven je u Ljevaonici umjetnina Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu pod vodstvom brače Ivana i Željka Mačešić Jurina i uz majstorski rad ljevača umjetnina Srećka Kušića
Pri se okupljenima obratio domaćin mons. Antun Sente, ml., retkor Nacionalnog svetišta svetog Josipa i glavni inicijator postavljanja umjetnina. U svoj je podužem govoru opisao put nastanka umjetnina koji je započet pred deset godina, o oduševljenima i teškoćama. Citirao je zapise i svjedočanstva mons. Marijana Radanovića, graditelja Josipova svetišta, autora liturgijske ornamentike i križnog puta u Svetištu akademskog slikara i vjeroučenika župnika Radanovića Daniela Butale te pismo oduševljenja ovakvim rješenjem oltarne slike Josip Šponar Muth, glavne projektantice Svetišta. Spomenuo je upute biskupa Ivana Šaška koji nije odobrio prvotnu zamisao rješenja, te inzistirao da se mozaik proširi i na dodatne zidove pored glavne oltarne plohe. Povjerio je posjetiteljima da ga je takva odluka zbunjivala, no sada kada gleda cjeloviti mozaik izriče zahvalnost biskup Šašku na upornosti i prijedlozima rješenja najvećeg mozaika u Hrvatskoj. Rektor Sente zahvali je na početnoj donaciji tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića za izradu mozaika, kao i gradonačelniku Karlovca Damiru Mandiću za donaciju izradu kipa Josipa, Marije i Isusa.
Mons. Sente dao je i teološki osvrt na postavljenje umjetnine sljedećim riječima.
Botterijev, odnosno svetog Josipa mozaik na 200 metara kvadratnih, sastavljan od devet, odnosno dvanaest slika, opisuje život svetog Josipa, kao i život svakog čovjeka, nadahnjujući se na biblijskim tekstovima.
Zaruke, odnosno vjenčanje Josipa i Marije jesu početak ostvarenja ljubavi čovjeka za kojom svaki čezne. U Marijinom navještenju možemo prepoznati i Božje poslanje za svakog od nas. Josipov san u kojem mu anđeo jasno poručuje da se ne treba bojati uzeti trudnu Mariju za svoju ženu jest ohrabrenje Boga svakom čovjeku da bude hrabar u prihvaćanju čovjeka iako će zbog toga doživjeti nerazumijevanja i svakakve osude. Rođenje djeteta ne može ne ispuniti, odnosno izmamiti osmjeh radosti i običnog pastira, nebeskog anđela kao i kralja, odnosno mudraca s Istoka. Prikazanje Isusa u hramu simbol je našeg prikazanja Gospodinu, priznali to mi ili ne, mi smo dar Boga ponajprije nama samima, a onda i drugima kao i svojim bližnjima. Često se nevini moramo sklanjati od moćnika, neshvaćajući zašto smo mu prijetnja samim tim što postojimo i želimo biti. Svatko je od nas u životu nekoga izgubio ili bio izgubljene te su potrebni veliki napori traženja i nalaženja sebe ili voljene osobe. Josip i Isus zasigurno su zajedno radili u radionici, a Isus jest bio dobro dijete koje je pomagalo Mariji i Josipu u redovitom obiteljskom životu. A tko ne bi poželio otići s ovoga svijeta u društvu Isusa i Marije kao što je to bilo kod svetog Josipa? Sve to ispričao nam je Josip Botteri Dini na opisanom mozaiku.
A o brončanom kipu Vida Vučaka je kazao: Zanimljivo mi je promatrati Svetog Josipa, Mariju i Isusa. Dajem si za pravo upravo tako nazivati ovo djelo. Ne isključuje Svetu obitelji, čak im ovakvim imenovanjem daje vlastitost u zajedništvu. Josip uzdiže Marijinog sina Isusa kojemu ga je Bog poslao biti djevičanskim ocem, a Marija stavljajući svoju ruku na Josipove rame to kao vjernica, žena i majka potvrđuje. Josip uzdiže svoga sina Bogu, baca ga u zrak kao što se otac igra s djetetom, raduje mu se i pokazuje ga čovječanstvu, i svakom čovjeku, hodočasniku. Isus u njemu prepoznaje djevičanskog oca, te mu daruje ljiljan – cvijet – znak čistoće. Josipovo lice mu ne zaklanja Marijin obraz, već ga čuva. A Marija gledajući Isusa vidi Josipa. Josipovo lice je pomalo skriveno, potrebno mu se približiti, provući se pored ili s Marijom i Isusom da bi ga se otkrilo, tako snažna poruka svete stvarnosti skrivena ili otkrivena u prezentiranom kipu.
U ovom svetištu brojni traže i dobili su dar roditeljstva, mir i blagoslov obiteljskog zajedništva, te brojne druge duhovne i materijalne potrebe čovjeka. Promatrajući prezentirana umjetnička djela kako Josipa Botterija Dinija tako i Vida Vučka, ponovno mogu ustvrditi da nema te životne situacije u kojoj se možemo naći kao pojedinci, članovi obitelji i posvećenog života, a da odraz, utjehu, snagu i put nećemo pronaći u životima Svete obitelji, Isusa, Marije i Josipa, muža, žene i Boga, oca, majke i djeteta. Boga koji nas ljubi!
I još jednu stvarnost otkrih rastući uz ove umjetnike, posvajajući njihova djela. Bog koji se rađa u obitelji da bi bio s nama Bog neiscrpno je vrelo, kazao je tom prigodom mons. Sente.
Karlovački gradonačelnik Damir Mandić tom je prilikom između ostalog kazao kako mu je posebna čast večeras stajati ispred svih vas, sve vas pozdraviti u svoje ime, u ime svoje zamjenice gospođe Ivane Fočić, predsjednika gradskog vijeća gospodina Marijana Svetića, gradskih vijećnika koji su isto tako sudjelovali u odluci da Grad podrži kip. Naravno ovdje večeras su sa mnom moje pročelnice, pročelnik, ravnateljice, ravnatelji, direktori. To su ljudi koji svaki dan kada dođu na posao ufaju se svetom Josipu da bude dobro.
Želim ovom prigodom najprije zahvaliti umjetnicima i na jednom i na drugom dijelu, ujedno veliko hvala monsinjoru Senteu i svim onima u Svetištu koji svaki dan čine ovo Svetište mjestom ne samo molitve nego i radosti jednog vjerskog susreta. Uvjeren sam da je mons. Marijan Radanović ponosan, ne samo on nego i oni biskupi koji su 1987. donijeli odluku i proglasili ovu našu karlovačku crkvu nacionalnim svetištem. Sveti je Josip zaštitnik ne samo Hrvatske domovine nego i Karlovačke županije i grada Karlovca. Svjesni te činjenice zaključili smo i donijeli odluku da grad Karlovac sa svoje strane bude podrška kod kipa Svetog Josipa, Marije i Isusa. Odluka je donesena još prošle godine. Iako nisam likovni kritičar ni povjesničar umjetnosti ipak si zamišljam da je dobro baš ovako prikazivati svetog Josipa u zajedništvu Marije i Isusa, jer ovakva postava tih svetih osoba šalje poruku života. Ako umjetnost doživimo kao jedno od povećala kojim možemo malo dublje zaroniti u tajnu vlastite vjeru čini mi se da ovaj kip, osim što simbolizira svetog Josipa, simbolizira snagu života. Svjesni sve većeg broja hodočasnika koji u ovo Svetište pristižu, a svakako se njima pridružujemo i mi Karlovčani, ovim kipom Zaštitniku našeg grada Karlovca želimo dati svojevrsnu podršku hodočasnicima, izraziti naše ufanje u snažan zagovor našeg zaštitnika svetog Josipa, te pokazati podršku svima onima koji su ne samo iz Karlovca nego iz cijele naše Domovine došli svetom Josipu u Karlovac, bilo da su ga došli nešto tražiti, bilo da su mu došli zahvaliti. Prepoznajući u ovom kipu simboliku života u njemu očitujemo i veliku zahvalu. Grad Karlovac je u svojoj povijesti baštinio vrijednu, bogatu kršćansku katoličku tradiciju. Od naših franjevaca, pavlina na Kamenskom, do svih onih pobožnih i vrijednih ljudi. Razmišljajući o svetom Josipu važno je naglasiti da je bio radnik, u tome ga i najlakše prepoznajem i takvog ga mogu sebi približiti. Stoga kroz svetog Josipa radnika uvijek si iznova možemo potvrditi da je vjera bez djela mrtva. Možemo pisati knjige, pjesme, izrađivati kipove, no nakraju naša se vjera dokazuje kroz naša djela, a onda ta djela mogu biti i umjetnička i svaka druga djela. Simbolika rada je ono što nas danas na ovoj društvenoj razini mora osvijestiti da ljudi sa svojim radom mogu zaraditi za svoj kruh, a onda kroz te naočale rada još dublje prodrijeti u vlastitu vjeru. Još jednom iskreno hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u ostvarenju i postavljanju ovih umjetničkih djela.
A mi u gradskoj upravi i dalje ćemo nastojati biti na raspolaganju jer i kroz svetog Josipa i kroz Nacionalno svetište svetog Josipa Karlovac se prepoznaje, a opet po primjeru svetog Josipa gdje god da jesmo, što god da radimo uvijek možemo učiniti nešto dobro za svoje Grad, zaključio je svoj govor gradonačelnik Karlovca.
Prisutnima se obratio i izaslanik zagrebačkog nadbiskupa mons. Dražena Kutleše prečasni Vlado Mikšić, predstojnik Ureda za kulturna dobra zagrebačke nadbiskupije.
Danas se ispisuje jedna nova stranica. Ova oltarna slika, ovaj mozaik i kip ispred crkve sutra će postati sastavni dio vizure ovoga svetoga mjesta. Autor ovoga mozaika poznat je suvremenoj likovnoj umjetnosti. Nedavna retrospektiva Josipa Botterija Dinija u Galeriji Klovićevi dvori jasno prikazuje doseg njegove umjetnosti. Od apstrakcije do kombiniranih tehnika on širi svoje djelo i polako, ali sigurno pripada imenima sakralnih umjetnika koje će pamtiti naš hrvatski narod uvijek. Kada se jednog dana bude pisala povijest sakralne umjetnosti našega doma i roda svakako će ime Josipa Botterija Dinija biti jedno od vrlo značajnih imena. Dostatno je pogledati katalog koji je nedavno izišao povodom spomenute retrospektive i vidjeti popis javnih djela koja krase lijepu našu, ali i šire. I može se uočiti da su tu brojna djela sakralne umjetnosti. Ovaj velebni mozaik logični je nastavak tog sakralnog djelovanja koje proizlazi iz molitve. Ovo djelo je Dinijeva molitva, ali i djelo koje potiče na molitvu. Stoga je ovo djelo na pravome mjestu jer ovo je mjesto molitve i mjesto koje uvijek iznova upućuje na molitvu. Ako bih trebao imenovati ovaj mozaik poput Martina Luthera Kinga nazvao bi ga “I have a dream – Imam san”. Ovaj mozaik prikazuje san iz brojnih opisanih događaja u Svetom pismu. Snovi su važni. Ovdje vidimo ostvarenje jednoga sna. Brojni snovi pretočeni u molitve ovdje su ostvareni. Kolorit je također iz snova. Tamne noćne boje koje nose svijetle snove realnosti i vjere. Uvjeren sam da kontemplirajući pred prezentiranim motivima možemo ući u svijet snova koji ovdje, zagovorom svetoga Josipa, postaju stvarnost.
Novopostavljeni kip koji se nalazi na bočnom ulazu ima karakteristike suvremenosti, ali se može povezati sa razigranošću prošlih stilova i živom vjerom da dotičući kipove svetaca ostvarujemo i duhovnu blizinu i povezanost s njima. Svima vama i sebi želim da ovaj san traje i veselim se trenutku kada se budemo susreli sa svetim Josipom licem u lice da vidimo koliko je snaga ovih umjetničkih djela pomogla da dođemo do ljepote ne samo umjetničkog djela već do ljepote Božjega lica koje se ovdje i u ovom mozaiku i te kako zrcali. Svima vama koji ste sudjelovali na bilo koji način u ostvarenju ovoga velebnoga djela pogotovu autoru, njegovom timu, ali i našem dragom monsinjoru Senteu iskrena hvala, zaključio je Nadbiskupov izaslanik Mikšić.
Stanko Špoljarić, povjesničar umjetnosti uputio je prigodnu riječ: Mislim da neka velika likovna analiza i nije potrebna jer se relativno lako uspostavlja dijalog sa umjetninama iako se otvara silni prostor za molitvu i meditaciju, autora koji nose snagu svoje stilistike, umjetnika Josipa Botterija Dini u ovom monumentalnom mozaiku i Vida Vučaka u skulpturi Josipa, Marije i Isusa. Ova su djela odraz i njihovog umjetničkog talenta. U sakralno je umjetnosti veoma važno poštivanje, razumijevanje i posvojenje Evanđelja. Ta komponenta duhovnog je snažno utkana u oba ova umjetnička ostvarenja. Večeras smo svjedoci jednog uistinu posebnog događaja koji ćemo uvijek pamtiti, značajnog za vjersku, umjetničku i nacionalnu zbilju. Umjetnine koje večeras predstavljamo imaju svoj put, radost i muku i određene srazove koji su nam potrebni kada se ostvaruje ovakva ideja koja je jasna, čista i čvrsta, a u njenoj veličini prepoznajemo neke elemente po kojima se još više produbljuje tokom svog rasta.
Možda malo neobično, ali vratio bih se u daleku prošlost, promatrajući put nastanka ovih djela, obzirom da sam bio prisutan ili sa strane nešto saznavao i doživljavao. Vratimo se na početak 16. st. To je vrijeme pontifikata pape Julija drugog, to je vrijeme Michelangelove Sikstine, točnije tavanice. Ovo na neki način postaje naša Sikstina, dakako ikonografski nešto drugo, ali po svom značenju, kompozicijskoj izražajnosti, po umjetničkoj snazi koja ovdje postoji uistinu se o tome radi.
Ovakvo rješenje ovaj prostor pretvara u nebeski, tu nema granica. Ovo je prostor gdje likovi bivaju uzneseni gore na nebu po značenju koji ti događaji prikazuju. Centralna kompozicija prikazuje Betlehem, štalicu, nuka nas da osjetimo to Botterijevu istinsko nadahnuće izgradnje kompozicije, povezivanjem scena rođenja i pastira oko štalice, i dolaska kraljeva. Kompozicijski gledano to je jedna promišljena, određena, uredna, ritmička kompozicija, ali s druge strane vibrantna, razigrana zahvaljujući linijama, karakterističnom crtežu Josipa Botterija Dinija u slikarskim kompozicijama, ali s druge strane tim divnim sjajnim sluhom za kolorističke odnose, za kromatske istine, za dominantu meditativno plavoga. Kada govorim o plavom uvijek se čudim da plavo nije liturgijska boja, ali evo Botteri ju je zapravo donio.
Dakako da je zanimljiv odnos i same kompozicije koja apsolutno dominira cijelim prostorom i ništa ne može narušiti njezinu cjelovitost prisutnu u cijelom Svetištu, što uključuje i Butalin križni put. Uvijek sam cijenio ovaj Butalin Križni put, osobito u slijedu prikaza, ne onih klasičnih postaja nego baš u poveznici, slijedu. Od dvanaest postaja imamo u jednoj slici puno kompozicijskih, literalno-biblijskih situacija, gdje likovnost govori kroz prizmu duhovnoga.
Duhovnost postoji i u kipu Vida Vučaka. Naime, Josip, Marija i Isus u skuptularnom dijelu i izrazu, u slobodnom volumenu, u unutrašnjem prostoru između likova traži jedan element posebne emotivnosti. Ova skulptura to i te kako nosi. Nosi odnos Marije prema Josipu, Josipa prema malenom Isusu. Osjeti se međusobni dijalog likova. Najveća vrijednost jest ona kada umjetnik uspije poetizaciju koje ovdje uistinu ima puno donijeti do onih stanja da na prvi pogled uz kiparsku snagu osjetimo i prepoznajemo emotivnu bliskost članova Svete obitelji. Vučak se je odlučio za jedan vid kiparske stilizacije u velikim formama, ali s druge strane promatrajući samo lica likova osjeća se onaj prvi dodir prsta u materijal gline ono povezivanje gradnje. Opetovani odnos između realiteta ili stilizacije koji zapravo stvara djelo koji je dakako različito kao što skulptura ovakvog koncepta i mora biti iz različitih vizura. Dolazite li prema glavnim vratima ili prema Svetim vratima, dolazite od dvorane, uvijek vas dočekaju neka iznenađenja. Iznenađenja ophoda koji je ovdje dat.
Divna je stvar kada možemo slaviti ovakav dan, kada imamo priliku osjetiti veličinu umjetnosti. Volim spominjati onu meni najdražu definiciju umjetnosti Ivana Goluba koji je rekao: „Umjetnost je žal za izgubljenim rajem, čuvanje kreativne iskre u vjetrometini vremena i slutnja budućega edenskog.“ Ovi radovi koji se večeras uvode, a sutra će biti blagoslovljeni od nadbiskupa Kutleše nose jednu blagdansku zbilju. Blagdan je ne samo večeras, blagdan će zahvaljujući ovim djelima biti čitavo vrijeme dok će se prisustvovati misama i drugim susretima. Oni nisu puki ukras crkve, oni nisu puki ukras ovih okolnih prostora jer zapravo oni bi tada imali samo jednu dekorativnu ulogu. Oni imaju svoju bogatu sadržajnost, sadržajnost svetosti. Hvala umjetnicima! zaključio je Stanko Špoljarić
Akademski kipar Vid Vučak, tom se prigodom prisjetio kako ga je prije četiri godine nazvao monsinjor Sente s molbom da pokuša osmisliti neku kompoziciju svetoga Josipa. Ideja je u meni dozrijevala tri dana. Ovo je sveti Josip u mojim mislima, a proizlazi iz ideje neke svakodnevnice. Naime, kada radim u ateljeu znade mi doći sin Lovro, nakon što je pobjegao od mame u nekoj svojoj djetinjoj zaigranosti. U mom ateljeu se nalaze alati i razno razni oštri predmeti. Mama to zna i trči za njim, a mali Lovro se sklanja k meni. Kad ga ugledam, dižem ga u zrak, veselim mu se, mama otkrivši da je u mojim rukama, zaštićen, sva zadovoljna konstatira, a tu ste, dobro, dobro. Tu je ta svakodnevna životna priča, a opet s druge strane to je priča gdje Josip uzdiže Isusa i poručuje nam da je Isus naš Spasitelj. Volio bi da ove moje skulpture, ove kompozicije u promatraču, u njegovu srcu izazovu radost života. Ovo nije samo skulptura, već i prikaz hrabrosti, ljubavi u obitelji, očinske požrtvovnosti. To je skulptura života. Želio bih se prije svega zahvalio monsinjoru Sente na svim dobročinstvima, zahvalio bih Stanku na svoj podršci i ovom prilikom čestitam gospodinu Diniju Botteriju na prekrasnom mozaiku!
Josip Botteri Dini tom je prigodom istaknuo kako je ponosan da večeras može stajati pred okupljenim mnoštvom i pred djelom koje je posvećeno svetom Josipu. Zahvalivši se mons. Sente koji ga je pozvao i poput Isusa upru prst u njega te mu kazao slijedio me, odazvao se i zajedno s monsinjorom krenu u avanturu izgradnje najvećeg mozaika u njegovom stvaralačkom opusu, ali i u Hrvatskoj.
Prisjetio se djetinjstva u kojem je u središtu bio Betlehem, pa i danas njegov najmlađi brat Jure svake godine o Božiću izradi novi i drugačiji Betlehem. Izrazi je žaljenje što prekrasni Betlehemi u crkvama traju samo neko vrijeme, zatvaraju se pred korizmu, te dodao: Rijetko susrećemo da je glavni oltaru posvećen baš temi Betlehema. U Svetoj zemlji na poljanama pastira ima Crkva Betlehema, posjetio sam je i tamo sam vidio mozaik rođenja Isusova. Ova moja centralna tema je upravo taj Betlehem na poljanama pasira usred samog grada Betlehema. Tu je špilja koja nosi ostatke neke građevine, zato je taj velik rimski luk unutar kojega je događaj čuda Božjega, silaska Boga na zemlju. Zahvalivši organizatorima i sudionicima akademije umjetnik Botterij je nadodao:
U umjetnosti je riječ “novo” jako važna i svi je želimo dosegnuti. To “novo” je obično prilično visoko, daleko. Trebamo se propinjat na prstima da ju dohvatimo kao neku daleku jabuku na nekom imaginarnom stablu. Sretni smo kada uspije pod našim bojama, našim kistovima, našim dlijetima ili našim tipkama na harfama glazbe ili našim riječima. Sve umjetnosti čine jedno jedinstvo i u svakoj se može ostvariti punina dostojanstva djece Božje pozvane na milost. Jer biti pozvan u red umjetnika znači biti također pozvan na milost jer to je dar, to je milost Božja. I zato nastojim koliko mogu biti daleko od bilo kakve oholosti i preporučam svakome tko se preporuča toj tajni umjetnosti da ostaje ponizan i zahvaljuje Gospodinu za sva nadahnuća koja nam silaze s neba i u naše slike i pjesme i tako dalje. Umjetnost u Crkvi i te kako je bitna i važna. Sjećamo se ove crkve kada je bila prazna odnosno ja ju nisam vidio praznu. Najprije sam vidio križni put pokojnog Butale vašeg sugrađanina koji me oduševio. Njega nisam nikada vidio osobno, ali sam bio na njegovoj zadnjoj izložbi upravo koju je mons. Antun organizirao: “Križ koji je procvjetao”. On umirao a praktično je naslikao temu procvjetalog križa. To mi je snažno ostalo u sjećanju. Rad Daniela Butale doživljavao sam kao vrlo blizak mome načinu likovnog izražavanja kroz mnoštvo crtovlja, crtanja.
Htio bih skrenuti pažnju da ćete u mom izražaju naći često istaknuti crtež. Ja ga dugujem prastarim našim starohrvatskim likovnim korijenima koji dolaze i vidljivi su u našoj pleternoj ornamentici starohrvatskih spomenika. Kao kuriozitet koji je i ovdje predstavljen, a namjerno sam ga unio u ovu crkvu. Radi se o pluteju iz Crkve svete Nediljice u Zadru iz 9 stoljeća a unutar kojega je i prikaz svetoga Josipa. Vidljiv je gore na vitraju ostvaren na predromanički način. Gotovo sam ga prepisao čime sam htio pokazati svoje krojene i nadahnuća iz kojih sam krenuo. Zato je kod mene naglašeni crtež – kaligrafija. Ona nosi kompoziciju podcrtava i naglašava likovnu misao, kazao je tom prigodom Josip Botteri Dini.
Na svečanoj akademiji uz mnoštvo posjetitelja sudjelovalo je i mnoštvo poznatih i priznatih hrvatskih umjetnika kao i dugogodišnjim ministar kulture Božo Biškupić.
