Svetkovinu Presvetoga Tijela i Krvi Kristove – Tijelovo, 31. svibnja 2018. godine, Karlovčani su proslavili sudjelujući u jednoj od najdužih tijelovskih procesija koja obuhvaća četiri postaje odnosno karlovačke župe: Župu BDM Snježne-Dubovac, Župu Presvetog Srca Isusova, Župu Presvetog Trojstva i Župu sveta Tri Kralja. Prije procesije u Nacionalnom svetištu svetog Josipa slavljena je sveta euharistija, a predslavio ju je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački, u zajedništvu s prof. dr. sc. Antom Crnčevićem, OFM, preč. Draženom Karačićem, dekanom Karlovačkog dekanata, mons. Antunom Senteom ml., rektorom Svetišta i brojnim svećenicima Karlovačkog dekanata. Svetu misu pjesmom je obogatio zbor Nacionalnog svetišta predvođen č. s. Blandinom Rakarić uz orguljsku pratnju Krešimira Klarića.
Uvod u misno slavlje i homiliju biskupa mons. Ivana Šaška donosimo u cjelosti:
Uvod:
Braćo i sestre u istome Kristovu Tijelu,
naš je Gospodin obećao da će biti s nama do svršetka svijeta i svoje obećanje ostvaruje na puno načina. On je s nama svojom Riječju, živom i svetom, koja vodi k nebeskomu Ocu one koji se u Nju uzdaju. On je još više prisutan u otajstvu svoga Tijela i svoje Krvi po kojima smo mi živi u Bogu.
I tijekom današnjega dana, kao i godinama unatrag, u medijima slušamo nedorečene pokušaje tumačenja odakle današnja svetkovina; slušamo o spomenu na ustanovljenje euharistije, slušamo šture podatke iz povijesti kako je slavlje ušlo u liturgijski kalendar, ali o biti, o stvarnome sadržaju ne čujemo, jer oni koji oblikuju društveno mnijenje zapravo i ne znaju što bi s tom svetkovinom, što bi s nama koji vjerujemo, što bi s Crkvom…
Jer danas u središtu nije prošlost, nego sadašnjost; u središtu je živi Krist koji živi u nama i očituje se po nama ljudima. Jer, ovdje ne slavimo sjećanje, niti nazočimo javnoj komemoraciji, nego slavimo zajedništvo s Bogom po Duhu Svetom koji daje život i preobražava; slavimo Kristovo i svoje uskrsnuće, vječni život po ljubavi koja se daruje bližnjima. Slavimo otajstvo Crkve, Kristovo tijelo, u kojemu je svaki titraj života, svaki ushit i radost, dvojba i patnja, djeca i starci, životi obitelji i roditelja, naša domovina i svijet. Bog nastavlja dolaziti, da bi ostao s nama i hrani nas sakramentom da bi u nama jačao božanski život koji je istinski život, jer je vječan.
Zato je i ovo karlovačko slavlje posebno znakovito, zajedno s procesijom od Svetišta sv. Josipa u kojemu gledamo otajstvo Božjega utjelovljenja, utjelovljenja hrvatskoga vjerničkog bića, preko Isusove ljubavi koja prožima svu našu stvarnost i svojim se Srcem otvara svakomu čovjeku, da bi ga vodilo u otajstvo Presvetoga Trojstva, do poklonstva, do klanjanja u duhu i istini, po uzoru Triju svetih mudraca.
Zato ovdje, u zajedništvu sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, s vjernicima iz karlovačkih župa, u prisutnosti predstavnika građanskih vlasti, institucija, služba i društvenih stvarnosti, zastanimo osluškujući savjest i kajući se za grijehe kojima smo povrijedili ljudskost, Božju ljubav, povrijedivši svoje kršćansko dostojanstvo, bližnjega i stvoreni svijet.
Homilija
1.Sakrament euharistije daje nam vidjeti, pod prilikama kruha i vina, Onoga koga su vidjeli apostoli. Ali, baš kao što Isusa iz Nazareta nisu svi vidjeli kao Spasitelja, kao Mesiju, ovaj sakrament Njegova tijela i krvi nije nam dan da bi samom pojavnošću nekoga uvjerio u tu istinu. Onaj tko se zaustavi na pojavnosti, na nametnutoj očitosti, vidi ono što želi vidjeti. Za nas vjernike, za svakoga čovjeka koji se dopušta zahvatiti Božjom ljubavlju taj je sakrament najveći među znamenjem, jer nas unosi u zajedništvo sa samim Isusom; u zajedništvo koje pročišćuje, oprašta, preobražava i daruje predokus neba na zemlji.
Čuli smo na kraju Evanđelja da je Isus s učenicima izišao iz Dvorane Posljednje večere „pjevajući psalme“. Prema tadašnjemu obrednom tijeku bio je to hvalospjev pobjede, 'Veliki halel'. To djeluje čudno, jer se Isus upućuje prema Maslinskomu vrtu u kojemu će biti uhićen, a nakon toga mučen i razapet.
Tu itekako vidimo da površan pogled i pojavnost ne uvode u svu istinu, u najdublje razloge stvarnosti.
2.I tijelovska procesija, gledana površno, izgleda poput nekoga okupljanja, očitovanja u javnosti određenih poruka skupine ljudi koji nešto zastupaju. Sve je svodivo na zemaljsku, unutardruštvenu zbilju. No, u tim pojavnostima – koje mogu biti pripisane isključivo zemaljskomu – nalazi se drukčija stvarnost.
U središtu su najvažniji sadržaji koje mi sami kao vjernici ne smijemo previdjeti i koje trebamo unositi u svijet, darovati svijetu. Sve njih objedinjuje vječnost, a sami se sadržaji tiču: ljudskoga poziva, kruha i zajedništva.
Razlog ovoga slavlja jest vjera koja nas poziva da krenemo na put, da dijelimo hod prema ispunjenju čežnje koju je Bog udahnuo u nas. Hodamo po zemaljskim, svakidašnjim prostorima: pokraj domova i vrtova, dvorišta i škola, radnih mjesta i igrališta, pokraj groblja i mjesta spomena i nadanja. No, taj je hod drugačiji od ostalih: hod zemljom i prolaznošću koji govori o nebu i o neprolaznome.
Za nas kršćane važan je svijet u koji nas je Bog pozvao, važni su naši domovi i domovina, ali u svjetlu našega nebeskog odredišta. Tako je prvi naglasak na unošenju i prožimanju zemaljskoga, naše prošlosti i sadašnjosti, nebeskim i vječnim. To nam tako snažno i u Hrvatskoj nedostaje. Vječnost nam je potrebna, ako želimo plodonosno živjeti prolazak zemljom, jer smo pozvani na vječnost.
Drugi je znak kruh i vino kao dar i hrana. Oni se pojavno tiču zemlje, ali im je izvorište nebo. Kao što olako zanemarimo da smo stvorena bića koja čeznu za puninom koju zemlja ne može dati, jednako tako lako zaboravimo da je stvoreni svijet izvorište dobra, plodova i djela koja proizlaze iz ljudskoga uma i duha. Ako to zaboravimo, tada nam više nije važno ni naše podrijetlo, ni povijest, ni spomen; nije važna niti zemlja ni polja ni more, ni zavičaj; u konačnici nam postanu nevažni i ljudi i sloboda koje je kruh živi znak.
A to je treći znak: zajedništvo u slobodi koje se gradi na temelju pogleda u vječnost; koje se hrani nebeskim darom Božje prisutnosti. To zajedništvo očitujemo u hodu, u slici sjenica, u slici šatora, o kojemu smo slušali iz Poslanice Hebrejima. Isus u slici nerukotvorenoga Šatora! Isus ne miruje, nego hoda i boravi s nama; zaustavlja se na putu čovjeka. Ali, primijetimo da se sjenica ne podiže sama, ne kreće se sama niti se sama sklapa i premješta.
3.U Novome savezu, u Isusovoj žrtvi i pod njegovom sjenicom učimo da nam je darovan život, kako bismo ga mogli nositi, njime pridizati bližnje na svim mjestima, svima dopustiti da uđu, odmore se i obnove svoje snage.
Danas Isus ponovno postavlja Sjenicu, da bi zahvatio naše živote u osjetljivim okolnostima u kojima osjećamo koliko je potrebna prisutnost vječnosti, pogleda prema vječnosti i snage vječnosti iz koje smo rođeni i za koju živimo.
Osjetljiv je to trenutak naše domovine u kojemu nije teško čuti glas zabrinutosti pred poteškoćama koje nas pritišću, zbog gospodarskih i političkih previranja, duboko urezanih u tkivo naroda. Nije teško primijetiti da se tomu pridružuje ozračje stanovite kulturalne i moralne izgubljenosti, koje je pobudilo razočaranja, čak i ogorčenost, razne oblike ravnodušnosti i/ili napetosti koje više i nisu prikrivene. Nije teško prepoznati pomutnju u institucionalnim ulogama koje trebaju služiti dobru naroda i države.
Ne u neku zamišljenu stvarnost nego u to konkretno ozračje ulazi otajstvo euharistije i pomaže nam uočiti ono što je jače od tih teškoća i što je oblikovalo biće i kulturu hrvatskih ljudi. Pred nama su i s nama su danas u slavlju, u velikim i malim 'procesijama', ljudi koji žive i rade puni predanosti, poniznosti i gorljivosti.
Drago mi je da to možemo vidjeti i danas u Karlovcu i potrebno je isticati ljude, vjernike laike, u njihovoj odgovornosti koji su i nedavno pokazali da se može čuvati sloboda savjesti, da se mogu promicati istinske vrjednote i pod pritiscima političkih nastojanja koja u konačnici ostavljaju pustoš u narodu. To su primjeri koji sve nas pitaju jesmo li uistinu baštinici plemenitosti koju su nam posvjedočili naši stari, koju su nam predala najbolja braća i sestre u obrani domovine.
4.To je euharistijsko svjedočanstvo; to je procesija s Presvetim u našoj svakidašnjici koja unosi vječnost, pomaže ljudima na putu, daruje kruh i gradi novo zajedništvo. Majka Terezija govorila je: „Bez euharistije ne bih mogla živjeti, ne bih mogla ljubiti i ne bih mogla služiti siromašnima.“ Očito ne možemo ni mi.
Klanjajući se Božjoj ljubavi koja diše u nama, govori po našoj savjesti; koja nas hrani sobom u svetoj pričesti i koja nas privlači ljepotom vječnosti; klanjajući se njoj lako vidimo prostore oduševljenja.
Pred svetim Josipom koji je s Marijom prvi nosio u svijet Isusa, približimo se jedni drugima u istini kojom privlači Živi kruh. Ovo je dan i slavlje ljepote što je Bog među nama, s nama i u nama.
Njegovo smo Tijelo mi mnogi; živi, da bismo živjeli i da i drugi živjeli po nama. I dok se klanjamo Presvetomu Oltarskom sakramentu, ne zaboravimo na zajedništvo Crkve. Ona živi samo snagom toga dara.
Da je Isus želio da mu se samo klanjamo, ne bi s nama ostao u kruhu i vinu, nego u kamenu, možda skupocjenom, ali nejestivom. Ostao je u kruhu, da bismo i mi bili hrana drugima – po ljubavi i žrtvi koja nam daje da budemo jedno tijelo i jedan duh.
I danas ćemo susresti ljude koji će se pitati zašto smo se okupili i čemu ta neobična kolona u kojoj pjevamo, molimo, noseći komadić kruha u pokaznici. Odgovor i ne moraju dobiti danas. Naš odgovor treba biti vidljiv u danima koji slijede: u odnosu prema ljudima, prema poslu, prema vrjednotama… u onome što su od starine primijetili nekršćani kod kršćana: Gledajte kako se vole. Ta blizina čovjeku, požrtvovnost i predanost ugrađuju se u sve pore društva kao: poštenje, nesebičnost, zauzetost za dobro. Po našim djelima i drugi će shvatiti zašto danas hodamo za komadićem Kruha.
Amen.
{eventgallery event=’2018_31_05_Tijelovo2018’attr=images mode=tiles max_images=120 thumb_width=200 offset=0}
